SLOBODA RIJEČI: Crna Gora 1. decembra (ne)dobija poziv u NATO, Rusija i opozicija protiv

Vladavina Đukanovića (trenutno premijer Vlade CG) traje preko 20 godina i zbog toga odvija se u režimu redukovanog legitimiteta. Na početku kao jedan od prvaša ispred naroda u CG podržavao je tabor Slobodana Miloševića, da bi nakon njegovog pada evoluirao u crnogorskog nacionalistu. Đukanović je tipičan predstavnik političke elite sa Balkana, jer kako objasniti taj salto mortale gdje čovjek krene kao komunista, nastavi kao srpski nacionalista, a završi sa firmom crnogorskog patriote i još evropejca, borca za ljudska prava. Na prošlim izborima, Filip Vujanović kao kandidat DPS-a za predsjednika Crne Gore, "za dlaku" je pobijedio kandidata opozicije. Glavni koalicioni partner DPS-a SDP jedno izvjesno vrijeme se "nećkao" da li da formira vlast sa opozicijom ili DPS-om, i kada su svi pomislili da je napokon došao kraj Đukanovićeve vladavine, Ranko Krivokapić se ponovo opredijelio za Đukanovića i DPS.

Neki politikolozi u BiH kritikujući dejtonsku ustavnu arhitekturu kao komplikovanu i koja pogoduje bujanju nacionalizma, kao argument i primjer dobrog ustava navodili su državno uređenje u CG. Međutim, danas vrlo jasno vidimo do koje je mjere nastupila nacionalna polarizacija crnogorskog društva na dvije jasno razdvojene strane, a CG nema brojnih kantona, niti entiteta i distrikta. Ta polarizacija dalje je dovela do potpunog zastoja demokratsko-političkog procesa i destabilizacije države, što je za CG veoma porazno i štetno s obzirom na veoma oskudne političke tradicije CG.

Opozicija uglavnom uživa podršku srpskog biračkog tijela u CG koje je bilo protiv izdvajanja CG iz Jugoslavije. Đukanović kao političar koji je zagovarao secesiju odgurnuo je od sebe Srbe iz CG, a podršku DPS-u počeo graditi na glasovima nacionalnih Crnogoraca, Albanaca, Bošnjaka... Međutim, to ne znači da u opoziciji nema i onih partija za koje glasaju Bošnjaci, Albanci, Crnogorci, a ne primarno samo Srbi, ali nije moguće napraviti neki ozbiljan politički aranžman u opoziciji koji bi mogao biti alternativa Đukanovićevom DPS-u bez srpskih glasova.

Đukanović ciljano igra na kartu razdora i izolacije partija koje uživaju povjerenje srpskih birača i na taj način održava status kvo. To se može vidjeti vrlo jasno iz izjava koje aktuelni premijer CG daje i političkih poteza koje vuče. Krenulo je od secesije Crne Gore, nastavilo se sa priznavanjem nelegalne tzv. države Kosovo, podržavanjem iste u međunarodnim institucijama, osporavanjem prava srpskoj nacionalnoj zajednici u CG da svoj maternji jezik naziva "srpskim", da uči svoju nacionalnu istoriju. Kako bi rejting Đukanoviću padao u javnosti, on bi uvijek iznova aktuelizovao odnos Srba i Crnogoraca, a jedan od primjera jeste forsiranje novog Zakona o vjerskim zajednicama čijom bi primjenom najviše na udaru bila Srpska pravoslavna crkva. Svi manastiri i crkve koji su izgrađeni prije 1918., prema tom zakonu bili bi državni, to je jedan način na koji se pokušava konfiskovati srpska sakralna imovina u CG.

Pitanje ulaska u NATO pakt jeste jedno od kontraverznih pitanja za CG pošto ogroman dio stanovništva ne prihvata eventualno učlanjenje zbog poznatog angažmana te alijanse u bombardovanju Jugoslavije krajem devedesetih. Đukanovićeva vlast uložila je ogromna sredstva u propagandu, ili kako to oni kažu u "učvršćivanje podrške kod stanovništva" da se pristupi NATO-u. Mnogobrojni portali, privatne medijske kuće, neke NVO finansirane od strane Vlade CG, a posebno javni emiter RTCG su već nekoliko mjeseci govorili u punom afirmativnom smislu o ulasku u taj savez. Upravo ovo pitanje je bio glavni motiv glavnice opozicije da napusti Parlament u Podgorici i do danas traje parlamentarna kriza. Opozicija je tražila bezuslovno podnošenje ostavke Vlade CG i raspisivanje izbora, što je vlast prihvatila samo načelno, ali pod uslovom da se to desi posle 1. decembra – datuma kada se treba znati da li Crna Gora dobija ili ne dobija pozivnicu za članstvo u NATO.

U prošlosti niko nije mnogo vjerovao u mogućnost da CG postane član alijanse, pa je tako na mnogim samitima ministara država članica NATO-a CG dobijala "odbijenice", kao i na poslednjem iz Velsa. Ipak, rečeno je da će članice alijanse ponovo razmotriti mogućnost da se CG uputi poziv za članstvo u NATO 1. decembra ove godine, a odluka javnosti biće saopštena 2. decembra. Iako sam poziv za članstvo ne znači još uvijek da je država punopravni član NATO-a, da zaista postoji mogućnost da CG dobije tu pozivnicu već se vidjelo na osnovu izjava nekih ambasadora u CG iz država koje su članice NATO-a, osnovanost takvih tvrdnji potvrdila je i rezolucija ruske Dume koja je jasno istakla da se "protivi nasilnom guranju CG u NATO savez".

PARLAMENTARNA KRIZA

Nakon što je postalo jasno da CG Vlada bezkompromisno ide prema NATO-u, opozicija je postavila ultimatum Vladi da podnese ostavku, Vlada odbila isti. 17. oktobra ove godine u Podgorici DF i SNP organizuju velike tronedeljne proteste, u centru grada su postavili na stotine šatora u kojima su demonstranti provodili noći. Nakon isteka odobrenog vremena za proteste, šatorsko naselje je uklonila komunalna policija ultama uz asistenciju pripadnika MUP-a. Policija je upala u "kamp" u jutarnjim časovima i uz manje fizičke obračune sa opozicijom postavljeni zadatak izvršila uspiješno.

Nakon ovoga opozicija organizuje masovne proteste u Podgorici 24. oktobra ispred Parlamenta. Namjera opozicije bila je da uđe u Parlament, ali prepreka im je bila kordon policije koji je odbijao da položi štitove, što je uzvikivala masa ispred njih. U jednom trenutku grupa demonstranata je počela da baca tvrde predmete i zapaljive smješe na pripadnike MUP-a i tada je eskalirala situacija. Protesti su bili razbijeni. Policija je patrolirala gradom i prema svjedočenjima nekih demonstranata ophodila se veoma brutalno. Najpoznatiji je slučaj prebijanja predsjednika Bokserske federacije CG Mija Martinovića. Na Internetu se pojavio snimak jednog demonstranta, a na kojem se vidi kako grupa od najmanje 20 policajaca ("kornjača") zaustavlja automobil koji se kreće veoma sporo, izvlači vozača i brutalno ga prebija. Navodno, to je bio gore pomenuti Martinović koji je pretrpio nekoliko fraktura, masnica i na desetine podliva krvi. Takođe, policija je demolirala njegov automobil. Policijski organi u CG su proveli istragu i na disciplinsku odgovornost je pozvano samo 2 policajca za koje "postoje dokazi" da su učestovali u prebijanju Martinovića koji nije ni bio na demonstracijama.

Iako se na protestima koje je organizovao opozicioni DF, pored srpskih zastava mogle vidjeti mnogobrojne crnogorske zastave i zastave tzv. Sandžaka, Đukanović je proteste okvalifikovao kao "anticrnogorske". Kao proteste koji su usmjereni protiv "suverenosti i državnosti Crne Gore". Jasno je istakao da kao inspiratore ne može označiti "zvanični Beograd", ali da tragovi vode do nekih struktura koje su bliske Vojislavu Koštunici. Sadašnju parlamentarnu krizu premijer je naveo kao dodatni razlog zašto CG treba postati punopravni član alijanse.

EPILOG SAGE O NATO INTEGRACIJI

Osim desetina razbijenih glava, skidanja poslaničkih imuniteta trojici poslanika DF-a (Andriji Mandiću, Slavenu Radunoviću, Milanu Kneževiću) zbog pokretanja krivičnih postupaka kojim se pomenuti terete da su odgovorni za napad na policiju i ustavni poredak, te dalje polarizacije CG društva... Šta Crna Gora ili NATO dobija ?

U svakom slučaju NATO ništa. Koliko se isplati NATO-u i zapadnim državama da udovoljavaju politikantskim hirovima balkanskih politikanata uz istovremeno narušavanje odnosa sa Rusijom ?

Vlast u CG već danima podstiče euforiju i obećava ekonomski prosperitet nakon priključka tom savezu, a kao glavni argument se navodi da "strani kapital" želi sigurno okruženje. To je tačno, ali isto toliko i ne. Možda bi se CG poredila sa Njemačkom ili Francuskom, ali najbliža joj je Albanija ili Bugarska. Na stranu što je besmisleno tvrditi da se domaća privreda može izgraditi "stranim ulaganjima", nešpekulativni kapital zaobilazi Bugarsku, Albaniju.... a i Crnu Goru upravo zbog ogrezle vlasti i administracije u mito, a ne zbog navodne nesigurnosti. Eventualni ulazak u NATO ne može dovesti do svođenja prakse davanja mita državnim službenicima i političarima na neki trpljiv nivo, no naprotiv. Protiv ove patologije moguće je boriti se jedino u normalnim uslovima političkog života, a ne u uslovima polarizovanog društva na nacionalnoj osnovi i permanentne krize demokratije.

Vlada umjesto da je organizovala javne rasprave na kojima bi mogli nešto kazati oni koji su za, i oni koji su protiv NATO integracija, finansirala je propagandu koja je građanima objašnjavala da je NATO lijek za sve i jedan problem koji CG društvo muči.