PUČINA JE JEDNA STOKA GRDNA - PRVI DIO: Znam šta te muči, prijatelju

Crveni jugoslovenski pasoš bio je trn u oku i Zapadu i Istoku.

Uz pomoć dvije plate, ti i supruga mogli ste da kupite automobil "Zastava" na kredit i da njime, s dječicom, putujete na plavi Jadran. U Makarskoj (na primjer), tvoja porodica je u nekom od brojnih auto-kampova mogla da ostane mjesec i više dana, po bagatelnim cijenama, da spava na otvorenom u borovoj šumici, pored samog mora, u šatoru ili auto-prikolici (grad je živio u tradiciji NOB-e i poštovao turiste svih nacija i vjeroispovijesti: mogao si da zanoćiš na nekoj od plaža u vreći za spavanje i dlaka s glave nije smjela da ti fali). Besplatno si grijao kosti na gradskim plažama, roštiljao u kampu s društvom svaki dan, vozao se po moru u zakupljenom motornom čamcu i njime obilazio pusta ostrvca, ronio do besvijesti, svake večeri izlazio na ples sa suprugom u restorane vrhunskih hotela u Makarskoj, Tučepima, Podgori, Baškom polju, Brelima i "opušteno" se ponašao u atmosferi visokog turizma, a da se to uopšte nije negativno odražavalo na kućni budžet tvoje porodice.

Bilo je i drugih rješenja: mogao si posredstvom Saveza sindikata da putuješ na more "organizovano", autobusima, i da ljetuješ u sindikalnim radničkim odmaralištima širom jadranske obale. Tamo si imao obezbijeđeno spavanje u bungalovima ili privatnim sobama i tri obroka dnevno u restoranima odmarališta. Sve je to koštalo toliko malo (a moglo se otplatiti i na rate) da se nikada niko nije požalio kako nije u stanju da to priušti sebi i svojoj porodici.

Kad smo već tu, kod nas - radnika, valja s ponosom pomenuti koliko je tadašnja vlast mislila i brinula o nama: svaka firma je svojim radnicima davala besplatne bonove za topli obrok. Pošto se radilo obično od 7 do 15 sati, uz jednu veću pauzu, zaposleni su tu pauzu koristili za ručak u društvenom restoranu firme. Postojala su uglavnom tri jela po izboru (uz supu, salatu i hljeb); kvalitet hrane je bio izvanredan i niko, poslije obroka, nije ostajao nezadovoljan ili gladan.

Ako misliš da to i sada ima, negdje u ovoj našoj jebenoj državi, prošetaj u slobodnom vremenu ulicom Nikole Pašića do nekadašnje ugledne dobojske firme "Trudbenik", pa ćeš odmah iza dječjeg igrališta primijetiti neuglednu prizemnu zgradu, zaraslu u šikaru. To je restoran društvene ishrane u kome su se prije rata, kao begovi, besplatno hranili radnici "Trudbenika", "Bosanke" i "Poljoremonta". Tu bi zgradu, prijatelju, trebalo zakonom zaštiti od rušenja, da svakog "nevjernog Tomu" podsjeća na slavne dane naše prošlosti, ali i na čamotinju u koju smo zapali zahvaljujući "revoluciji" i dolasku "demokratije"...

Dok bude čitao ovaj tekst, neki mlad čovjek možda puno toga neće ni razumjeti... Vjerovatno mu neće biti jasno kako to da je radnik, prije ovog nesrećnog rata, bio gospodin, kako to da si se ti, prijatelju, pojavljivao naveče, na dobojskom korzou sa kravatom, u crnom svečanom odijelu, kako to da si na zabavama koje su se održavale u svečanim salama hotela "Bosna" i Doma JNA, plesao sa suprugom i sjedio za istim stolom u društvu dobojskih ljekara, inženjera, profesora, sudija, advokata, visokih oficira... Neće moći da shvati ni da su se radnici Mujo, Anto i Jovan razlikovali jedino po tome ko je od njih bolje obavljao svoj društveni posao a da su se sva trojica (i svi ljudi te nekada srećne zemlje) divili Aliji Sirotanoviću... Nova vremena donijela i novi sistem vrijednosti: sad rahmetli Alija Sirotanović mladima simboliše budalu ("u životu ništa drugo nije znao da radi, osim - da radi!")...

Sjećaš li se, prijatelju, onih naših slavnih odlazaka u Pecs (Pečuj) i Szeged (Segedin), po mađarske salame, kulen i kobasice? Pun gepek pršute, slanine i kobasica! Kakav je to džabaluk bio! Za nas "sića", za Mađare spas, klanjali su nam se kao da smo vlasnici naftnih polja u Kuvajtu!

Sjećaš li se avantura sa vatrenim Rumunkama u Bukureštu i kako su "jugovićima" temišvarski cigani stručno otimali novac na ulici? Samo ti sanjaj: taj egzotični film već više od četvrt vijeka prikazuje se jedino u tvojim maštanjima!

Bilo je i "jačih" opcija (inostranstvo nam je, od Japana do Los Angelesa, bilo "na dlanu"): ako si godišnji odmor koristio zimi, mogao si s porodicom otputovati turističkim autobusom, ili sopstvenim kolima, u poljski turistički centar Zakopane. Za ušteđenih stotinjak njemačkih maraka mogao si tamo da živiš kao šeik i da se hraniš u nekom od brojnih hotela ("Kasprowy", na primjer, sa erkondišn aparatima u sobama i olimpijskim bazenom u kome te, osim tople vode, grijao i pravi buljuk skandinavskih ljepotica željnih balkanske muškosti) ili da se na Gubalowki skijaš po svim principima svjetskog turizma, da tvoja djeca, u ekskluzivnim zakopanskim restoranima, jedu izvrsne jevtine poslastice, sladolede pomiješane sa zamrznutim jagodama i voćne salate, da jevtino iznajmljuješ smučke, sanke i druge zimske potrepštine, da naveče sa suprugom izlaziš u "Vatru" i druge brojne noćne klubove i "luduješ" do zore i da te poljski konobari, sve vrijeme, "gotive" kao Amerikanca.

Moćnom Zapadu se, normalno, nije svidjela ta "drskost", ta jugoslovenska "NESLOBODA" i "NEDEMOKRATIJA", pa je odlučio da nas "normalizuje". Računao je na našu vjekovnu "zlu krv" i na naše otpadnike s kojima na vrijeme nismo "raščistili račune", pa mu nije bilo teško da divljake sa Balkana "zakrve". Do temelja je uništena zemlja koja se svojevremeno nije dala ni Staljinu, ni Zapadu i bila četvrta vojna sila u Evropi!

Od tada se na ovim prostorima živi "NORMALNO", onako kako je to Zapad zacrtao. Bosanskohercegovačke "torovske" vođe (dobro poznate zatvorskim čuvarima Titovih najpoznatijih robijašnica), "za šaku dolara", slijedeći instrukcije inostranih tutora, najdosljednije su proveli akciju "usrećivanja" svojih torova.

Prema informacijama kojima je 2007. godine raspolagao Mirsad Tokača, šef Istraživačko-dokumentacionog centra, u ratu je na ovim prostorima, od 1992. do 1995. godine, ubijeno ili nestalo ukupno 97.207 ljudi, odnosno 39.684 civila te 57.523 vojnika. Ako se gleda nacionalna pripadnost, onda moramo vjerovati podacima da je ubijeno 64036 Bošnjaka, 24905 Srba, 7788 Hrvata te 478 lica drugih nacionalnosti. Ovi podaci nisu konačni jer se svakodnevno pronalaze nove masovne grobnice. Ne zna se pouzdano koliko je djece usmrćeno i nestalo tokom tog rata. Prema podacima istog Istraživačko-dokumentacionog centra, ubijeno ih je 3.372, od čega najviše u Sarajevu i istočnoj Bosni. Djeca su najčešće ginula ili od granata i snajpera, ili su ubijana zajedno sa svojim roditeljima.

Prema najnovijim istraživanjima CDTP iz Banjaluke i TPOS iz Sarajeva, u BiH je u toku posljednjeg rata bilo 165 logora i drugih zarobljeničkih objekata. Ni nacisti, u Drugom svjetskom ratu, nisu bili toliko efikasni!...

U okviru kolektivnog ludila, ni kulturu nismo zaboravili: prema nezvaničnim podacima, srušeno je 614 džamija, 269 katoličkih crkava, te 125 pravoslavnih crkava i 66 parohijskih domova.

Niko od ratnih ili poslijeratnih političkih vođa iz sva tri etnička tora, nije do sada, javno i iskreno, izrazio žaljenje ili kajanje zbog tih zločina. Slijepo slijedeći instrukcije vođa, svaki "tor" danas veliča i brani "svoje" zločince i oglašava ih nevinim bez obzira kakvu su kaznu u Hagu dobili! Dok su oni tamo ladili jaja gledajući televiziju, razgovarajući telefonima, šaleći se međusobno (bez obzira na nacionalnost), pišući knjige i svakodnevno se rekreirajući u sportskim dvoranama, njihove porodice su dobijale enormnu novčanu pomoć; velikim državnim parama plaćani su im strani advokati. Po povratku iz Haga, priređuju im se zvanični dočeci i odaju priznanja i zahvalnost; njihove knjige se odmah štampaju i predstavljaju na svečanim pompeznim promocijama. Nekima od njih je ratni zločin pomogao da nakon izlaska sa robije postanu još popularniji i danas ne silaze sa TV ekrana državnih televizija svojih entiteta! A kosti sinova nikada utješenih majki (koje su oni poveli u smrt), razbacane po vrletima ove uklete zemlje, polagano trunu i pretvaraju se u prašinu...

Rezultat: poslije strašnog krvoprolića, dobili smo zapadnu "SLOBODU" i "DEMOKRATIJU" i živimo "NORMALNO": umjesto mesa, povrća, voća i drugih skupih đakonija, kojima smo trovali našu djecu prije rata, sad nove generacije jedu zdravu biljnu hranu (čičoka, zdravac, košutica, raskovnik, kopriva, đurđevak, povrat, bijeli sljez, zelje, maslačak, bokvica); ljeti roditelji skupljaju po pijacama razbacane kore lubenica i dinja i od njih spravljaju "ukusne" salate za svoje mališane... Ako neko namakne koju marku, može jevtino u samoposlugama da kupi radioaktivnu tunjevinu u konzervama koju su Hrvati zabranili, a naši žohari odmah uvezli računajući na činjenicu da su se "bosančerosi" već poodavno adaptirali na osiromašeni uranijum iz raketa, pa su poput zmija i sami postali otrovni... Zbog toga se bilo koja hrana, koja se u EU, iz nekih razloga zabrani (krompir iz Holandije i Francuske, limun iz Turske, pasulj iz Egipta, GMO pšenica iz SAD itd.), odmah šalje ovamo na neposredno bezbjedno testiranje koje ima naučni značaj.

A na Jadran, prijatelju moj (u Makarsku, na primjer), možeš i sada, uz pomoć požutjelih fotografija, naravno, u snovima... Makarsku preplavili turisti iz Češke i Slovačke i sad na hotelskim ležaljkama griju guzice na istim onim plažama na čijem su šljunku, prije tridesetak godina, jeli paštete i mesne nareske dovezene u gepecima njihovih "škoda", iz Čehoslovačke. Kad bi i tebi, danas, palo na pamet da kreneš tamo s gepekom punim pašteta i isprobaš tu njihovu tadašnju turističku strategiju, jedan dan bi te u Makarskoj "koštao kao Svetog Petra kajgana". Pobrinuli su se Hrvati kako da "bosančerose" odvrate i od same pomisli na takvu avanturu. Ako bi neki naš nesrećnik ipak tamo zalutao, čekala bi ga jedna sasvim druga Makarska, danas stub hrvatskog nacionalizma i šovinizma pa bi tvoja "Zastava", vrlo brzo, našla bezbjedan vječni parking u talasima mora.

Ni ostala hrvatska primorska mjesta nisu ostala imuna na ovu novu fašizaciju: u Vodicama je podignut ustaški spomenik, a u Bribirskim mostinama oskrnavljen spomenik žrtvama ustaškog pokolja; na glavnom trgu u Dragama kod Pakoštana, podignut je spomenik ustaši Miri Barešiću (banditu koji je ubio ambasadora Rolovića); taj spomenik je valjda bilo malo ustašije za taj gradić, pa je i jedna ulica u Dragama dobila ime po ustaši Miletu Budaku!....

Nema u Makarskoj više spavanja u vrećama na pustim plažama prema Krvavici, niti u šumici na poluostrvu Sveti Petar! Ako ti taj eksperiment ipak padne na pamet, nećeš ostati samo bez novčanika, već i bez kože! O cijenama da i ne pričamo! Čak i tuširanje na bilo kojoj makarskoj plaži se plaća (15 minuta tuširanja hladnom vodom košta trideset kuna, a toliko isto košta i povratna karta za djecu koja žele da se provozaju vozićem duž šetališta Franje Tuđmana)! Iznajmljivanje glisera i motornih čamaca rezervisano je (u okviru akcije "Danke Deutchland") isključivo za švabe. Jevtin noćni provod balkanci mogu sebi priuštiti ispred restorana brojnih makarskih hotela, tako što će smireno i bez privlačenja velike pažnje, skupljati pikavce koje su švabe razbacale. Postoje i jevtini auto i omladinski kampovi - u sjećanjima. Nekadašnji beogradski ferijalni kamp "Goran - Savinja" hrvatski bageri su tako krvnički "očistili" da su iščupali i betonske temelje iz zemlje i sada na tom mjestu zjapi gola ledina; od onoliko tona betona, gvožđa i stakla nisu nam naša "braća" ostavila ni gram, da čuva makar uspomenu...

Doduše, bespredmetno je (i podrugljivo) i pričati o ljetovanju u Makarskoj i o skupoći u tom gradu kad prosječni "bosančero", danas, ne može da živi kao čovjek ni u svom mjestu boravka!

U bivše zemlje socijalističkog lagera (Poljska, Češka, Slovačka, Bugarska, Mađarska), prijatelju, takođe možeš u snu, preko "turističke agencije" zvane "fotografije sa GOOGLE-a"!

A nekada si se, zaštićen sjajem konvertibilnog dinara, u ulici Vaci, u Budimpešti, šepurio kao paun dok su te Mađarice "gutale" očima; u bratislavskom hotelu, "Cartoon", iz zajebancije si naručivao posebna jela za koja Slovaci nisu ni čuli; u Zakopanima plaćao piće cijelom noćnom baru punom zaprepašćenih žena i muškaraca; u Krakowu, na autobuskoj stanici, Poljaci ti nudili privatne apartmane sa "punim krevetom" (da prevedem: ležaj i u njemu, ispod pokrivača, zgodna studentkinja)... Nekada su te Rumuni, dočekivali kao "amerikanca" (za prodatu kesicu "vegete" mogao si, u Timisoari (Temišvaru), da im "opustošiš" prodavnicu), sad u Rumuniju ne možeš ni "prismrditi"; zalutala krava ili ovca - može, ti, prijatelju, ne možeš!... Kad bi kojim slučajem napisao zvanično pismo temišvarskim ciganima sa molbom da ti, nakon tridesetak godina, omoguće nostalgični susret sa prošlošću u vidu rekonstrukcije jedne ponovne otimačine nekadašnjih jugoslovenskih konvertibilnih dinara na nekom temišvarskom trgu, molba ti ne bi bila uslišena, jer (zaboga), rumunski cigani su sada gospoda iz EU i nemaju vremena za dangubu sa nekim, tamo, primitivnim slavenskim plemenima sa Balkana!

Umjesto da po svijetu letimo avionima, sad oni "bosančerosi" kojima se Fortuna "osmijehnula", kao ilegalni gastarbajteri čiste švabama govna u njihovim javnim klozetima (a mi se, i pored toga, bezuspješno, i dalje udvaramo bjelosvjetskim propalicama)!

Ali, ne treba da nas zajebavaju ovi novopridošli u EU, jebemo mi sami sebe u zdrav mozak... Umjesto "trulih" socijalističkih termina ("imaš kuću, vrati stan", humanizacija, Radnički savjet, Zbor radnih ljudi, borba za čovjeka, socijalistički altruizam, besplatno školstvo, besplatno zdravstvo, društvena zajednica, Bratstvo i jedinstvo), uveli su nam nove, moderne, "društveno korisne" termine: kapitalizacija, liberalizacija, privatizacija, korupcija, privredni kriminal, štrajkovi, otpuštanje viška radnika, mobing, malverzacije, porezi, renta, hipoteka, stečaj, dugovi... A i "briga za čovjeka" je na zavidnom kapitalističkom nivou, pa u našim novinama sve češće možemo pročitati velike naslove tipa: "Majka i sin umrli zajedno u istom danu, u trošnoj kućici, bez grijanja, od gladi i hladnoće"...

I mladi, takođe, umjesto starih destruktivnih "komunjarskih" termina (dobrovoljna radna akcija, trudodan, skojevac, Boško Buha, pruga Brčko - Banovići, Štafeta mladosti, izviđači, ferijalci, pionirska marama, zakletva Titu), koriste isključivo najistaknutija "pozitivna" dostignuća Zapada: canabis sativa L - marihuana, hašiš (trava, vutra, gras, gandža, hedovina, hibrid, džidža, skank, joint, smoke), heroin (dope, ujdo, pajdo, žuto, hors, dopuna, paja, jupa, ups), ecstasy (bombone, bombonice, ekseri, keksići, čavli, ankeri), LSD-25 (esid, trip, slika, kesli, jpg, hofman, dopsica, biciklista), cocaine (krek, koka, kokta, koks, bijelo), spid - speed, amfetamin (brzina, zina, patike, upgrade), halucinogene pečurke sa psilocibinom (gljive, vuglji, čurke, psilocibe, havajke), kaktus Pejotl, crystal (služi najčešće za silovanje žena), vitamin K, GHB... (I mogli bi tako do zore)...

Naša omladina se javno drogira po parkovima, pasažima, haustorima i napuštenim objektima. Mladi - u škole, na nastavu - dolaze drogirani! Mladi pod dejstvom droge ubijaju čak i najbliže srodnike! Droga je u novije vrijeme "diplomirala" srednju školu i "upisala se" u osnovnu (današnji osnovci mogu, recimo, "joint" kupiti za svega pet maraka!). Procjenjuje se da 20% mladih u BiH konzumira neku od gore pomenutih droga. Od tog postotka 70% je mlađe od dvadeset godina, a 35% su maloljetnici. Na području cijele Jugoslavije bilo je 1975. godine 2398 narkomana (od toga je u BiH bilo ukupno 90). Drogeraška budućnost u BiH ne treba da nas brine, tim značajnim produktom "demokratizacije" nas danas zatrpavaju iz tri pravca: jedan put ide iz Albanije, Kosova i Srbije, drugi ide preko Hrvatske i Hercegovine, a treći preko Sarajeva. U Sarajevu je 2007. bilo oko tri hiljade hroničnih drogeraša. U Banjaluci je u decembru 2013. godine bilo registrovano 213 liječenih narkomana, od kojih su 184 bili zavisnici od heroina (igla). Najmlađi su imali između jedanaest i trinaest godina! U dobojskom Centru za mentalno zdravlje 2007. godine se liječilo 70 ovisnika, a najmlađi je imao četrnaest godina! U novembru 2014. godine na području dobojske regije registrovano je 170 narkomana!

Nije ni čudo što smo tako žestoko krenuli za svjetskim trendovima: droga je jedan od najbitnijih i najlakših elemenata lakog i uspješnog bogaćenja. Jeste da smo protektorat EU, ali se kolač ratnog bezumlja dijeli između stranaca i domaćih gulikoža. Haos odgovara i jednima i drugima, svi "love u mutnom" a gledaju jedni druge poprijeko samo kad se počapaju oko "velike koske".

Osamdeset pet posto fabrika i preduzeća, u našoj novoj "banana" državici, opljačkano je i rasprodato, a radnici su postali socijalni slučajevi, bez uvezanog radnog staža i bez zdravstvenog osiguranja. Šta ćeš, žurilo se da pare što prije legnu na privatne račune guzonja, pa za onog ko je kupovao firmu, nije bilo nikakvog uslovljavanja: nije imao obavezu ni da je restruktuiše, ni da je poveže sa stranim tržištem, ni da zadrži radnike!... One "srećnike" koji su ipak zadržali radno mjesto, novi vlasnici su prinudili (čitaj: ucijenili) da dobrovoljno rade bez plaćenih doprinosa, često i bez mjesečnih primanja!
Već uništene firme i dalje gomilaju gubitke poput Željeznica Republike Srpske čiji je akumulisani gubitak još daleke 2012. godine iznosio 213,9 miliona maraka (a svake godine, nakon toga, bio je neuporedivo veći). Problem je preko tri hiljade radnika, od kojih su mnogi primljeni na posao na sumnjiv način (nije tajna ko ih je tako primio), a sada je tu ogromnu masu besposlenih ljudi, nemoguće plaćati bez inostranih kredita. Po entitet i njegovu trenutnu vlast je još gore to što se ti radnici ne mogu ni otpustiti (izvještili se, osnovali "stotinu" sindikata, štrajkuju, postali država u državi, javno protestuju ulicama Doboja, prijete, ucjenjuju, traže i više od onih koji rade, a oni ne rade ništa (juče sam u Rudanci vidio čudo neviđeno: tri električne lokomotive vuku kompoziciju sačinjenu od dva vagona!).

Gubitaši su i Putevi Republike Srpske, Pošte Srpske, Šume Srpske i to je samo kap u moru gubitaša među javnim preduzećima kojih ima više od sto pedeset.

A, sjećaš se, vjerovatno, "Energoinvesta"? Bila je to prije rata peta najuspješnija firma u Istočnoj Evropi i imala je promet kao cijela BiH - danas! 1989. godine promet "Energoinvesta" je bio 3, 87 milijardi dolara, a zapošljavao je 54.700 radnika! RMK Zenica zapošljavao je 52.500 radnika! Ove cifre su, prijatelju, danas toliko nevjerovatne da se od njih zavrti u glavi!

Pa, kako se danas kod nas može zaposliti? Nikako, čovječe! Biroi za zapošljavanje su postali statističke organizacije u kojima radnik na šalteru papagajski pozdravlja: "dobar dan", "nema ništa", "doviđenja". Slobodna radna mjesta i ne postoje, jer fabrike, u oba entiteta, ne rade. Kad neko umre ili ode u penziju, konkurs se raspiše, ali je obavezno "naštiman"!... Javi se šezdesetak mladih očajnika sa odgovarajućom stručnom spremom. Svi već imaju pozavidan spisak odbijenica. Ali, svi se nadaju! I svi vjeruju u čudo! Samo se jedan od njih ne nada i ne vjeruje: onaj što je obezbijedio vezu i biće, "preko štele", sigurno primljen... Ne postoji status žalbe (sudovi su najkorumpiranije i najkriminalnije institucije u državi), ne postoji pravda, postoji samo gorčina koja izjeda i mozak i utrobu i ne dozvoljava ni smiraj ni predah! (Uzimajući u obzir cijeli svijet, i primitivni i civilizovani, jedino je u Republici Srpskoj izvršeno ubistvo i otkriven i uhapšen ubica, ali, zahvaljujući sudu, tužilaštvu i vještacima, nije osuđen, nije otišao ni u zatvor, ni u psihijatrijsku ustanovu!).

U BiH je prošle godine bilo preko 540 hiljada nezaposlenih (i taj broj svakim danom sve više raste)! Prema podacima Agencije za statistiku BiH, iz februara 2015. godine, 41.124 osoba sa završenim fakultetom nisu imala zaposlenje!

Spoljni dug države premašio je 30% BDP-a (samo u 2014. godini, zbog rasta dolara, povećan je za 68,5 miliona KM).

Sa 8.590 američkih dolara BDP (bruto domaći proizvod - gross domestic product) po glavi stanovnika, Bosna i Hercegovina je zvanično najsiromašnija zemlja Evrope. Druga je Albanija, sa 9903 dolara, treća je Makedonija sa 10718, četvrta Srbija sa 11583, peta Crna Gora sa 11800, osma Hrvatska sa 18314 dolara i tako dalje...

Da bi preživjeli, zadužuju se i građani; podaci Agencije za bankarstvo RS kažu da je stanovništvo ovog entiteta, samo na kraju 2014. godine, domaćim bankama dugovalo 2,374 milijarde maraka!

Nema tačnih podataka o broju lica koja su oboljela od nekog oblika PTSP-a. Prema nezvaničnoj statistici, 49,3% ratnih veterana u BiH ima izražene simptome potpunog ili nepotpunog PTSP.a (studija na vijetnamskim veteranima koja je urađena 1982. godine pokazuje da "svega" 23,9% demobilisanih američkih vojnika pati od hroničnog PTSP-a). Ta strahota nikoga ne interesuje, ali prema mišljenju doktora Slobodana Pavlovića, koji je jedini u državi sistematski istraživao taj problem, najčešći psihološki problemi ratnih veterana, kod nas, javljaju se u vidu ponovnog proživljavanja traumatskih iskustava, opsesivnih slika u mislima i snovima, izbjegavanju svega što bi ih moglo podsjetiti na traumatsko iskustvo (ljudi, mjesta, razgovora). Osim toga, tu su i prateći simptomi: osjećaj krivice, optuživanje nevinih, agresija, suicidne i homicidne ideje, teška depresija, anksioznost, kognitivni deficiti...

Danas se u Republici Srpskoj svaki četvrti pacijent javlja porodičnom ljekaru zbog grupe afektivnih poremećaja (zamisli samo tu idiličnu sliku: sunčan dan u Doboju; proljeće miriše; šetaš ulicom, voziš bebu u kolicima, a svaki četvrti prolaznik koji prođe pored tebe - opičen mokrom čarapom!).

U razdoblju od 1992 – 2011. godine u zemlji su počinjena 9753 samoubistva! Prema podacima iz oba entiteta u 2015. godini samoubistvo je izvršilo ukupno 485 stanovnika, od toga 234 u Federaciji BiH i 251 u Republici Srpskoj. Trend samoubistava "uspješno" se nastavlja (iako je MUP RS objavio svoje cifre po kojima je 2014. godine bilo 229, 2015. godine - 226, a prošle godine - 222 samoubistva). I opet idilična slika: šetaš ulicom Svetog Save, razgledaš izloge, misli ti hvataju samo "pozitivne vibracije" a onda se neko, sa jedanaestog sprata solitera, baci i padne na tebe!...

Pretpostavlja se da kod nas ima oko 568.740 lica sa invaliditetom. Od toga je veliki broj onih koji su fizičku invalidnost stekli u ratu, pa imamo jednu paradoksalnu situaciju: borci iz "otadžbinskog rata" se voze invalidskim kolicima dok novopečeni diktatori, koji u ratu pušku nisu uzeli u ruke, špartaju regijom mercedesima, helikopterima i privatnim avionima.

Što se tiče novih skupih automobila, ni građanstvo ne zaostaje za "guzonjama". Uvoz novih automobila u prošloj godini zabilježio je iznenađujući porast od 100% u odnosu na prethodnu godinu i po tome je BiH superiorno na prvom mjestu u regiji (Hrvatska, na primjer, ima porast od 21%, a Srbija 22%). Uvezeno je 10961 vozilo dok je 2015. uvezeno "samo" 5672. Prijatelju, kaži mi, molim te, ko su ti nadljudi, u ovoj siromašnoj državi, koji imaju po najmanje četrdeset hiljada maraka za novi automobil (i gdje su zaradili tolike pare dok velika većina stanovništva nema novaca ni za jedan hljeb dnevno)?!

U BiH je 2012. godine bilo 65 multimilionera; 2015. godine taj broj je porastao na 92, a prošle godine bilo ih je preko 100! Još jezivije djeluje podatak da u našoj zemlji živi više od 525 nadljudi koji na računima u komercijalnim bankama imaju po milion i više maraka!

"Niko od tih lopova nije se obogatio na svjetskom tržištu radeći velike poslove. Prema mišljenju stručnjaka, ovdje je najbolja investicija ući u vlast i onda imati direktnu kontrolu nad javnim nabavkama, poslovima, biznisima, nad investicijama i nad svim drugim. Vlastodršcima nije u interesu da se uvodi vladavina prava, jer im je to omča o vratu. U BiH vrijedi ona prva tranzicijska: kad čovjek dođe na vlast prvi mu je zadatak da krade za porodicu, jer ako ne krade od države, krade od porodice" (Francis Fukuyama).

Uče se i građani; ni na ostalim "nivoima" (izvan vlasti), obnova morala ne spava: jedni nemaju ni za litar mlijeka (dnevno), drugi pune banke "ušteđenim" parama! Zaključno s krajem aprila 2015. godine, štednja građana BiH premašila je iznos od 9,5 milijardi KM!

Nečija djeca nemaju ni za školske knjige, a neka svakog vikenda bukvalno orgijaju po ekstra modernim i skupim diskotekama i poslije toga, oko pola četiri ujutro, pred našim prozorima (sa muzikom od 5KW koja dopire iz njihovih automobila)! Neka djeca nemaju novca ni da kupe kiflu (pa gladna slušaju nastavu), a druga pretenciozno pred školom parkiraju sopstvene automobile koje su im njihovi roditelji nabavili u inostranstvu!

Nekada smo se užasavali gledajući klasne nepravde u indijskim filmovima, sad smo u pogledu klasnih razlika postali gori i od Indije, i od Bangladeša, i od cijele Afrike i Latinske Amerike!

Na prvim poslijeratnim izborima teško je bilo privoljeti našeg siromaška da, za pare, glasa za neku partiju. Danas više nije tako: pritisnuti sve većom bijedom, bespomoćni ljudi svjesno prodaju ljudsko dostojanstvo, jer nisu u stanju da gledaju golu, bosu i gladnu djecu oko sebe. Pristaju na sva poniženja!
Nekada su djevojke, i u gradu i na selu, sanjale o doktorima, inženjerima, profesorima, kulturnim obrazovanim muškarcima, srećnoj ljubavi, porodici, braku... Sad njihovu pažnju privlače najveće propalice, debili, besposličari i registrovani seksualni manijaci i pedofili, samo ako su sinovi "guzonja" i "parajlija" i ako se voze "bijesnim makinama". O ljubavi, i braku iz ljubavi, nema ni govora, tijelo se pred kafićima i diskotekama daje i prodaje kao "prasetina" i "jagnjetina", jedino za dobar provod i pare! "Folk muzika", derivat ciganskih pjesama i latinoameričkih ritmova (arlaukanje i zavijanje koje mladi u našim krajevima obožavaju do besvijesti), u petparačkim tekstovima eksplicitno pledira na to da je konačni cilj svake "normalne" djevojke - bogataš! Za dvadeset i dvije poslijeratne godine moral se u ovim krajevima izmijenio više nego u cijelom prethodnom vijeku. Žena, danas, licemjerno čuva jedino dostojanstvo ličnosti i pola (čast izuzecima), a prava je tragikomedija koliko je kod nas, među ženskim svijetom, uniženo LJUDSKO dostojanstvo. A onda: hiljade isprebijanih žena traže pomoć u raznim savjetovalištima i "sigurnim kućama", hiljade razvedenih brakova, polne bolesti, nesrećna ostavljena djeca, očajne majke!... Nedavno sam čuo ipak najtragičniju (neprovjerenu) priču iz Doboja: mlađe maloljetnice iz osnovnih škola, prostituišu se za najobičniju dopunu za mobilni!

Iako po stepenu korupcije zauzimamo drugo mjesto na Balkanu (iza Kosova), korupcija je rak-rana bosanskohercegovačkog društva. Posebno pogađa siromašne, bilo da se radi o posjeti zdravstvenim ustanovama, ostvarivanju prava na neki oblik socijalne pomoći, pribavljanju najobičnijih dokumenata, obrazovanju, ili zaposlenju. Ljekari i drugi zdravstveni radnici su nemilosrdni i monstruozni u primanju mita. Postalo je gotovo normalno da u bolnicu ne treba ni ići, na bilo kakav pregled, ako rodbina nije u stanju da tamo nekoga podmiti (jer, stravično zvuči upozorenje: "Otići ćeš zdrav, a izaći u mrtvačkom sanduku")!

Korupcija je gotovo javna i u prosvjeti, kupuju se ocjene u srednjim školama, ispiti na fakultetima. Na brojnim fakultetima je razrađen sistem plaćanja za ispit: anonimno lice, koje gotovo svi studenti znaju, prima novac i predaje ga dotičnom profesoru, a onda slijede namještena pitanja na ispitu i pozitivna ocjena.

U srednjim školama profesori, direktori i administrativno osoblje se najčešće podmićuju prilikom polaganja vanrednih ispita za odrasle gdje se pozitivna ocjena naplaćuje u novcu ali, još češće, i u "naturi". Mlada zgodna žena se izvinjava debelom profesoru, od šezdesetak godina, što zbog brige o vanbračnom maloljetnom djetetu nije uspjela da nauči gradivo i nudi mu, u zamjenu za pozitvnu ocjenu - svoje tijelo ("Profesore, mogli bismo poslije ispita otići kod vas na kafu").

Od mita nisu pošteđeni ni redovni učenici. Tako je direktor jedne srednje škole u Doboju, na sjednici nastavničkog vijeća, "obznanio" odluku (unesena u zapisnik) po kojoj je plafon za primanje mita, od učeničkih roditelja, za popravljanje negativne ocjene,100 KM (iznad tog iznosa, obećao je, "prijaviće dotičnog profesora nadležnim organima!").

Od januara 1996. do marta 2001. godine, 92.000 mladih ljudi napustilo je BiH, a ankete ukazuju da bi 62 procenta mladih emigriralo ako bi za to postojala mogućnost.

Podaci Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i UNHCR-a ukazuju da u FBiH boravi oko 283.900 raseljenih lica (35% sa teritorije FBiH i 65% iz RS). U RS živi 248.300 raseljenih lica, a u Distriktu Brčko oko 23.500.26 lica. Do 30. septembra 2003. godine u FBiH vratilo se 713.261, u RS 242.598, a u Distrikt Brčko 20.951 izbjeglica i raseljenih osoba. Raseljeni su u mnogo težem položaju od ostalog stanovništva, teško uspijevaju pronaći posao i često su prinuđeni da prihvataju poslove koji nisu zanimljivi drugim grupama.

Prostitucija je u BiH, od kraja rata, sputavana policijskim racijama i hapšenjem makroa i vlasnika lokala. Ali, u opštem haosu koji vlada u državi, sve je to bilo "kratkog daha". U Doboju, na primjer, i pored "stroge" kontrole, nesmetano se i dalje odvija u barovima, privatnim motelima i na cijelom magistralnom putu prema Šešlijama, posebno na skretanju za "Dalekovod", ispred podvožnjaka u Rudanci.

U BiH godišnje u saobraćajnim nesrećama pogine oko 360 ljudi! To je 15,6 žrtava na sto hiljada stanovnika i po tome naša država zauzima neslavno prvo mjesto u regiji (druga je Albanija sa 12,7, treća Crna Gora sa 11,8, četvrta Rumunija sa11,1 itd). Godišnja stopa smrtnosti na putevima u BiH je skoro četiri puta veća od one u Njemačkoj, a trostruko veća od broja poginulih lica na putevima u Austriji.

U Bosni i Hercegovini je nakon oružanog sukoba zaostalo oko 120.000 mina! Od tada su od mina stradala 603 lica (50 deminera), a teže ili lakše ranjeno 1129 (116 deminera)! Još uvijek postoji 1417 nerazminiranih lokacija gdje mine ugrožavaju živote oko pola miliona ljudi (jedna od tih lokacija je i Dobojska regija)!

Sve je u BiH i entitetima nakazno, monstruozno, nakaradno! Sve stagnira, sve je u regresiji; samo nelegalno oružje napreduje i ne miruje: radi non-stop, bez nabavke repromaterijala. U velikim gradovima (Sarajevo, Banjaluka, Tuzla, Mostar, Zenica) kreneš u šetnju centrom grada, a završiš u gradskoj mrtvačnici. Ljudi (posebno mladi) se međusobno ubijaju, moglo bi se reći, iz rekreacije! Policija je tu samo da napravi izvještaj o vremenu ubistva, oružju kojim je isto počinjeno, žrtvama i počiniocima!

Konačni rezultat: Bosna i Hercegovina je zvanično najzaostalija zemlja Evrope, a prema statistici nekih agencija OUN, spada u deset najsiromašnijih zemalja svijeta.

Za sve navedene probleme "otkriven" je i u jednom i u drugom entitetu istovjetan uzrok i ponuđeno istovjetno "rješenje" - rušenje države: u Federaciji BiH optužuju Republiku Srpsku i traže njeno ukidanje, a u Republici Srpskoj smatraju da je jedini krivac "nefunkcionalna" država Bosna i Hercegovina i predlažu da se Republika Srpska otcijepi!