SLOBODA RIJEČI: Nova-stara srpska politička naivnost - Rusija

"...Rusija je naša opsesija, naša magija, čak i kada smo ogorčeni neprijatelji boljševizma. Najpre slovenska majka i otac naš car gospodar podjednako Svetozaru Markoviću i nekom popu, a onda prestonica Kominterne, Lenjin i Staljin studntima i ambicioznim kalfama. Sve dok se ne oslobodimo te vekovne opčinjenosti sa Rusijom, mi kao nacija ne možemo u Evropi ništa značiti. Umesto da težimo Zapadu i Evropi, mi sentimentalno čeznemo za Azijom. Jesmo čudna zemlja i čudan narod. Srbija, to je čudovište koje je zaljubljeno u svoga neprijatelja...”

Velikog Dobrice Ćosića više nema, ali je zato ostao ovaj njegov roman koji je izašao 1984. godine, a koji se danas po mnogo čemu potvrđuje. Kao što su naši političari tokom pada Berlinskog zida zagovarali stvaranje neke konfederalne zajednice sa Rusijom koja bi predstavljala alternativu demokratskoj tranziciji, danas isto tako neki političari Evropskoj Uniji kao "alternativu” suprostavljaju Evro-azijsku Uniju država na čelu sa Rusijom.

Za prosječnog Srbina Srbija voli Rusiju, a Rusija voli Srbiju, jeste fatamorgana kojom političari demagogijaju na svakoj političkoj priredbi obećavajući ispravljanje istorijski nepravdi nad srpskim narodom. Devedesetih godina smo vjerovali da će nam Rusija pomoći da ispravimo greške iz 1918. koje su proizašle iz zablude zvana Kraljevina Jugoslavija, da će zaustaviti američko bombardovanje Republike Srpske, Srbije i Crnu Gore. Danas isto tako vjerujemo da će nam Rusija pomoći da vratimo Kosmet i Metohiju i stvorimo nezavisnu Republiku Srpsku.

Mi smo se molili, mi se molimo i mi ćemo se moliti i dalje vjerovati u Majčicu Rusiju, ali naše molitve neće biti uslišene. One neće biti uslišene ne zato što se mi loše molimo ili zato što Rusije ne može da usliši naše vapaje. Ne, suštinski problem leži u tome što je naš narod/nacija još uvijek u pretpolitičkom stanju, a u kojem je politička kultura zakržljala pod golijatskim uticajem konzervativne tradicije. Poimanje političkih odnosa kod srpskog građanina danas je na nivou navinog srpskog seljaka sa početka 19. vijeka koji misli da politikom vladaju emotivni naboji tipa ljubavi i lojalnosti neke države prema nekoj. Prosječan srpski građanin nije sposoban da vidi da se iza laskavih riječi inostranih političara u našminkanim protokolima kriju zakrvavljeni zubi interesa.

Kao pred svitanje Drugog svjetskog rata, tako i danas, srpski narod je zbijen pod agresivnim nasrtajima jedne huškačke ideologije. Poziv NATO-a od 2. decembra upućen Crnoj Gori za članstvo, trebao bi da neke stvari pojasni onima koji još nisu shvatili ko ostvaruje odlučujući uticaj nad prostorom bivše Jugoslavije, pošto je sada i ,,optički” vidiljivo da je srpski narod u enklavi okružen članicama EU i NATO-a.

Srpski političari ne bi trebalo da ponovo žrtvuju srpski narod na žrtvenik međunarodne politike tako što će ga učiniti eksponentom onih interesa koji su suprotni od interesa koje imaju EU i NATO na njegovom etno-nacionalnom prostoru. Možda nije pravedno, ali našu budućnost su uvijek krojile velike sile, tako je i danas. Ovo treba imati na umu tim prije što širenje NATO pakta na ovim prosotrima neće stati samo sa Crnom Gorom. Na direktno pitanje koje sam uputio ambasadoru SAD u BiH, da prokomentariše da li SAD i dalje smatraju ideju ulaska BiH u NATO opravdanom s obzirom na posljedice koje je proizvela sama mogućnost slanja poziva Crnoj Gori u punopravno članstvo (parlamentarna kriza, opozicija i demonstranti pokušali 24. oktobra nasilno zauzeti Parlament u Podgorici, uopšte kreiranje stalnog potencijala za destabilizaciju države), gospođa Kormak je odgovorila pozitivno. Na Samitu NATO-a u Briselu 2. decembra ove godine, sekretar NATO pakta Jens Stoltenberg ohrabrio je težnje Crne Gore da se učlani u NATO, a i napomenuo da će ta organizacija pomoći i drugim državama "koje žele” da postanu članica Alijanse kao što je slučaj sa BiH.

NOVIJA ISTORIJA RUSKO-SRPSKIH ODNOSA

Politički, ekonomski, kulturno, mi jesmo naslonjeni na zapadni svijet. Kao glavni argument protiv saradnje sa EU i NATO može se čuti to da nas je Zapad bombardovao. Međutim, ti isti nikako ne kažu da nam je Njemačka u Prvom i Drugom svjetskom ratu nanijela više zla nego Osmanska imperija za skoro pet stotina godina svoje vladavine i islamizacije, pa opet kupujemo njemačke automobile, njemačke prehrambene proizvode i drugu robu iz te države. Mi uvozimo muziku, filmove, zabavu... iz država sa zapada, a ne iz Rusije. Itd.

Opet, tu je ruski "Njet” na britansku Rezoluciju o Srebrenici, kao nepobitan dokaz da je Rusija naš istinski saveznik. Jer "zlonamjerna” Engleska i Amerika su pokušale još jednom da povedu hajku čitavog svijeta na jedan mali i častoljubljivi narod kao što je srpski... Uredu, sve je to fino, ali zašto ne vidimo nikakve konkretne rezultate i poteze Rusije "na terenu”, sem na verbalnom nivou ? Ovih dana prosječan Srbin egzaltirano prati preko medija ruske udare po položajima "Islamske države” u Siriji i divi se ruskom novom S-400 sistemu raketne vazdušne odbrane "koji je Putin dao Asadu”. Slažem se, ruska intervencija je primjer kako jedna država reaguje kada štiti svoje interese, zašto tako nije bilo i tokom raspada SFRJ ? Ne smijemo zaboraviti da Rusija sa svojim "Njet” štiti ulazak samoproglašenog Kosova u institucije UN-a, ali takođe da je Rusija prva povukla svoju vojsku sa Kosmeta i Metohije.

Svakako, srpski rusofil i tu ima objašnjenje, a to je da se Rusija bavila sama sobom i nije mogla pomoći ,,bratskom srpskom narodu”. Međutim, ako našeg dragog rusofila suočite sa činjenicom da je tadašnja Rusija pod Jeljcinom prije operacije "Oluja”, Hrvatskoj vojsci isporučila borbene helikoptere Mi-24, avione lovce Mig-21, te tada najsavremeniji sistem vazdušne odbrane S-300 (kao danas Siriji), te da je ista ta Ruska Federacija 1996. godine "prvog hrvatskog predsjednika” Franju Tuđmana odlikovala jednim od najznačajnijih odlikovanja u Rusiji ordenom Georgij Konstantinovič Žukov... Tada naš Srbin kaže da je Jeljcin bio veliki izdajnik, ali da je sa Putinom druga stvar, jer on nikada nije bio zapadni sluga kao ovaj prvi.

Ako je Jeljcin bio "sluga Zapada”, onda je Putin bio sluga sluge. Jer, upravo za vrijeme Jeljcina Putin je naglo počeo da napreduje u politici. Prvo je radio u administraciji, zatim ga avgusta 1999. Jeljcin postavlja za predsjednika Vlade Rusije, a 31. decembra iste godine Jeljcin podnosi ostavku i Putin postaje privremeni predsjednik Rusije. U maniru komunističkog diktatora Putin vodi računa o kultu ličnosti i pažljivo gradi svoj imidž mačo muškarca, u javnosti se pojavljuje kao bajker, leti na migovima, podmornicama se spušta do morskih i okeanskih dubina, majstor je borilačkih sportova, tajni agent, bez ikakve zaštite ulazi u kavez sa leopardom, u novinama se pojavljuju fotografije obnaženog Putina do pasa sa snajperom u naručiju kako lovi divljač – ukratko radi sve ono na što nas je stari dobri Tito navikao.

Ovakvoj predstavu o sebi, koju Putin pažljivo tka u javnosti, kao o svemogućem čovjeku koji ima rješenje za sve još više je utvrdila naftna kriza. Naime, ruska ekonomija je orijentisana na eksploataciju i izvoz prirodnih resura, prije svega nafte i ostalih sirovina (u udžbenicima ekonomije piše da je to odlika svih zaostalih privredni sistema). Rusofili nisu ni svjesni kolike kontribucije ima nafta u strukturi ruskog BDP-a! U trenutku kada se Jeljcin povlači iz politike, cijena jednog barela sirove nafte na tržištu je npr. novembra 1998. bila 18,65 $, da bi nakon dolaska Putina na vlast počela naglo da raste i svoj vrhunac je imala jula 2008. kada je barel koštao 144,8 $. Uporedo sa rastom cijene nafte, u Rusiji je povećana eksploatacija iste i drugih energenata. Povećan priliv sredstava u državni budžet Putin je iskoristio za povećanje blagostanja u društvu. Međutim, pored mnogo sreće, u tom "spektaklu” zvanom privredni oporavak diva na koljenima – nema ništa više.

Zato, samo izgleda da u tzv. putinizmu, (doktrina vladavine državom, kao što se kaže npr. staljinizam) koji često pominju fanovi predsjednika Putina, ima nekakve zdrave osnove. Upravo to blagostanje, koje je Putin pružio ruskom građaninu, zasnovano na povećanim cijenama i povećanom izvozu nafte pominje se kao argument zašto je Putin dobar vladar u odnosu na Jeljcina. Kada se ovom prividu doda i činjenica da je 2005. godine na 60. godišnjicu pobjede nad fašizom baš ovaj isti Vladimir Putin kao predsjednik Ruske Federacije odlikovao Stjepana Mesića, onda ne bih volio da ikada više i bilo gdje zavisimo od ruske milostinje.

Nisam za konfrotaciju sa Rusijom, ali ni za tzv. rusofilstvo. Treba biti stamen i bez ikakvog šminkanja reći da nas Rusija nije podržala onoliko koliko je mogla i koliko zaslužuje jedan lojalan saveznik kao što je srpski narod.