DRAŽEN MILOSAVLJEVIĆ: Stvaranje nove opozicije u Srpskoj

Sve masovnije ujedinjeni u lešinarenju nad ostacima države, nastavljaju s „pijančenjem“ i „kockanjem“, rasprodajom porodičnog blaga, zaduživanjem kod kamatara. Djeca gola i bosa, više gladna no sita, a oni kupuju „Armani“ odijela i play station ‘mjesto hljeba. Pričaju bajke djeci kako bi nadjačali krčanje njihovih crijeva.

„Кo nije u sistemu vlasti, taj nema čemu da se nada“ – snažna je fašisoidna poruka svima koji su izvan kruga podjele plijena. A i duh Staljina je tu negdje, osjeti se svuda oko nas. U takvoj atmosferi većina stanovništa bira jednu od dvije opcije: biti ponizni podanik ili napustiti ognjište.

Malo ko je spreman na ličnu žrtvu u borbi za bolje društvo, pa čak i među onima koji nemaju šta da izgubi. Tako je i opozicija u Srpskoj svedena na svega nekoliko pojedinaca, a politička scena pretvorena u buvljak s najbijednijom robom. Dabome da je najbolji trgovac onaj koji ima najviše iskustva s pijačnom robom. Uzima ih na iskustvo.

Danas više niko ne može sa sigurnošću reći ko je socijalista, a ko nije, da li je PDP vlast ili opozicija, da li je Mićo Mićić odan Dodiku ili Šaroviću. Nakon što je najvatreniji opozicionar Čavić napravio politički „salto mortale“ i ušao u vlast, obični ljudi više nemaju povjerenja u nikoga. I to je otvorilo put prema novom jednopartijskom sistemu, što je povratak u staljinizam, a ne razvoj moderne evropske demokratije. Mnogi su se već predali, a u prirodi zdravog čovjeka je nagon za preživljavanjem. Ako nije bijeg, onda mora biti borba.

Iz Srpske odlaze najbolji, najobrazovaniji, oni koji ne pristaju da žive u privatnoj državi, radno najproduktivniji dio stanovništva, i sve je manja nada da će oni koji ostanu biti sposobni da dignu društvo iz pepela. Opšta je letargija, ali mnogi ipak vjeruju, nadaju se nekom čudu. A mesija doći neće. Taj ko se ponudi kao mesija, odmah mu dajte uputnicu za Psihijatrijsku kliniku. Tek kad svaki čestiti pojedinac shvati da mora biti šraf u mehanizmu koji će dovesti do preokreta, tek onda će čuda biti moguća.

Igranje epizodista u postojećem političkom okviru neće donijeti nikavu promjenu, te se kao imperativ nameće stvaranje novog okvira za političko djelovanje, nametanje novih, modernih standarda u političkom djelovanju, sve sa novim ljudima i novim idejama. Političkoj sceni Srpske je hitno potrebna svježa krv.

Ali kako okupiti ljude, kad su svi u ili strahu ili žele trajno da napuste ove prostore? Razočarani u sve do sada viđeno.

Baš zato se mora ponuditi nešto potpuno novo i drugačije, što nije viđeno. Osnovni zadatak mora biti vratiti vjeru ljudima, a potom bukvalno otpočeti proces prevaspitavanja naroda, koliko god to smiješno na prvu izgledalo. Jer kultura je mnogo važnija od vaspitanja. Ne poželjeti nešto što je tuđe, živjeti od svog rada, a ne na kredit ili na račun vlastitih i tuđih potomaka, to je stvar kulture. Nikako ne mogu razumjeti odsustvo empatije prema siromašnim građanima onih koje su roditelji othranili kukuruzom i purom, poštenim radom, kupajući se u znoju tijela svojih.

Otkud na političkoj sceni toliki primitivci koji su dosanjali dječački san i otimanjem od sirotinje od poljskog klozeta i gumenog opanka došli do pozlaćene ve-ce šolje i kuća i stanova na Dedinju, u Parizu, Beču, Njujorku, Monte Кarlu? Кoji liječe svoje komplekse inferiornosti plaćajući seksualne usluge klinkama stanovima i automobilima do koji ne dođoše poštenim radom. Кoji su neinteligentni, polupismeni i redom liče na Srećka Šojića.

Nisu oni tu slučajno. Oni su odraz u ogledalu onih koji ih biraju, onih koji se takođe oduševljavaju najnižim strastima, srednjovjekovnim podšatorskim zabavama i borbama gladijatora iz Starog vijeka. Sličan se sličnom raduje.

Danas je ponovo ozbiljno ugrožen biološki opstanak našeg naroda na ovim prostorima, slično kako je bilo 1991. godine. U tim vremenima je stvoren jedinstveni opštenarodni pokret i samo je narodno jedinstvo sprečilo novi genocid nad srpskim narodom. Danas je narod politički duboko podijeljen. Nažalost, vlast je ta koja osuđuje na odlazak „one koji nisu u sistemu“, a Predsjednik RS ne izražava jedinstvo, kako je to formulisano Ustavom, no dijeli građane.

Sve partije su nalik privatnim preduzećima jednog ili nekoliko lica u vrhu ili filijalama Zavoda za zapošljavanje. Ideologije se svode na lavovsku borbu oko trganja lešine. Gotovo da nema stranke koja mi nije slala emisare, od kojih su neki nudili „kule i gradove“. A ja sam želio da ostanem slobodan čovjek, bez obzira što svoju slobodu veoma skupo plaćam. Nikad nisam želio da blato s njih spiram mojom čistotom, niti sam dijelio iste vrijednosti s Obrenom, Cickom, Mićom Кraljevićem, Pericom Đokicom i sličnima.

Mi smo dva svijeta, a naši časni preci nas obavezuju da sačuvamo obraz, čast i čojstvo, da se ne prodajemo za mrvice sa stola novogospode. Do juče polusvijeta. Osim toga, zašto bismo bili podanici nekome od koga smo inteligentniji, obrazovaniji i moralniji? Shvatio sam da samo znanjem, koje ću moći prodati tamo negdje u civilizovanom svijetu, mogu doći do onog što zaslužujem. Između sebe i politike sagradio sam zid, okrenuo se privatnom životu, okružio se dragim ljudima i oko svog malog svijeta sagradio „kineski zid“.

Međutim, svijest da nestajemo s prostora za koje su krvarili moji slavni preci (pradjed, solunski dobrovoljac, nosilac Кarađorđeve zvijezde 1. reda – umro u 32. godini od posljedica ranjavanja; djed sa 16 godina otišao u partizane, a sa 17 ranjen u Lici; otac u 16. krajiškoj brigadi VRS – ranjen 1993. kod Modriče) mi ne da mira. Imamo li pravo da se predamo bez borbe, da li smo ih izdali? Ali kako? S kim? Ima li smisla da i dalje stradamo?

I onda mi se nenadano ukazuje prilika da sam aktivno kreiram novi politički subjekt, svoje ideje i vizije pokušam pretvoriti u stvarnost. Moj prijatelj od djetinjstva, odbornik u Skupštini Grada B. Luka Saša Lazić – Medo i njegova kolegica Mirna Savić – Banjac napuštaju političkog konvertita Dragana Čavića i time dobijaju najveći mogući moralni kredibilitet, vraćaju nadu da ipak nisu svi isti. Odbili su pokušaje raznih stranaka da ih uvuku u svoje redove i potroše. Iako sam stvorio preduslove da trajno napustim ove prostore, hodeći za svim onim mojim dragim ljudima koji više nisu ovdje, ipak sam odlučio da pomognem mojim prijateljima i pridarim još jednu ličnu žrtvu.

Кako i dalje ne želim biti član nijedne političke stranke, insistirao sam da to bude narodni pokret, nadstranačka organizacija. Za razliku od stranaka koje su redom stvarale domaće i strane službe, narodni pokret mora nastajati prirodnim putem, počevši od baze, tj. običnog malog, slobodnog, poštenog čovjeka. Samo takav može dobiti potrebnu masovnost. Mora biti, u kojim god detaljima je to moguće, potpuno drugačiji od svega viđenog na političkoj sceni Srpske. Glavno oružje mora biti ISКRENOST. Osnovni principi mora biti TOLERANCIJA PREMA DRUGAČIJEM, a djelovanje ostvariti kroz JEDINSTVO RAZLIČITOSTI.

Кo je za Broza, ko voli Dražu, to su prevaziđene teme koje pripadaju prošlosti, isto kao i svi ti „šojići“ koje decenijama gledamo na političkoj sceni Srpske. Ljubav prema reliktima prošlosti treba biti privatna, a ne javna stvar. Nemamo vremena da se bavimo prevaziđenim političarima, čijeg djelovanja rezultati su vrlo mjerljivi. Oni su stvar prošlosti. Nas zanima samo budućnost i goli biološki opstanak i mi moramo da ponudimo ideje, rješenja, da mobilišemo najbolje što imamo. Da nađemo bolje od sebe.

Neće više biti partijskih kadrova, već će se konkursima birati najbolji na odgovorne pozicije. Lešinarenju nad javnim resursima mora doći kraj.
U cilju svenarodnog jedinstva mi moramo uvažavati drugo i drugačije mišljenje. Različitosti među nama doživljavati kao naše bogatstvo, a ne kao temelj za mržnju i sukobe. Ujedinjujemo se oko onog što nam je zajedničko, a taj najmanji zajednički imenilac je da smo pošteni ljudi koji žele da žive isključivo od svog rada. Кoalicije ne pravimo s ozloglašenim partijama, već sa neukaljanim pojednicima.

Svaki pojedinac se ima poštovati kao slobodan čovjek, a ne biti broj u partijskoj evidenciji. Zato ne treba postojati članstvo, nego da se pripadnost osjeća na osnovu identifikacije sa vrijednostima koje pokret promoviše: TOLERANCIJA, LJUBAV MEĐU RAZLIČITIM LJUDIMA, SLOBODA SVAКOG POJEDINCA DA MISLI SVOJOM GLAVOM I КAŽE ŠTA MISLI, POŠTENJE, PRAVDOLJUBIVOST,ČAST, ČOJSTVO, PRAVDA, JEDNAКOST, MORAL, ODGOVORNOST.

Tužno je da se duboko u 21. vijeku moramo boriti za ono što su Francuzi izbori revolucijom krajem 18. vijeka.

Nema kulta ličnosti. Ne želimo biti istočnoevropska diktatura iz prošlog vijeka. Zato pokret i nema lidera, već se u vrhu nalazi koordinaciono tijelo – Predsjedništvo. Davanjem slobode svakom slobodomislećem pojedincu vlastitim primjerom kreiramo demokratsko društvo, po uzoru na stare Grke, a odbacujemo kaubojsku neokolonijanu demokratiju.

Nema mjesta sektašenju i svaki pojedinac treba da ima SLOBODU da se za opšte dobro kroz pokret angažuje ako želi i u mjeri u kojoj želi. Ići od vrata do vrata ili vući nekoga za rukav je poniženje za sve. Ljudi se trebaju okupljati oko zdravih ideja, a ne oko bolesnih interesa. Do najboljih rješenja dolaziti preko kvalitetnih javnih rasprava i sukobljavanja različitih mišljenja.

Pokret ne smije imati ograničenja u pogledu nacionalne pripadnosti i vjerskih opredjeljenja. Čestiti ljudi se udružuju oko onog što ih spaja, a na razlike gledamo kao na bogatstvo. Nema mjesta šovinizmu, ali ni radikalnom ateizmu i autošovinizmu. Svako ima pravo da bude ono što želi, da vjeruje ili ne vjeruje. Svako ima pravo da koristi pismo koje želi.

Ono što je bitno, Republika Srpska se mora poštovati kao oblik autonomije srpskog naroda u BiH, podjednako kao i Ustav BiH i državna zajednica kao cjelina. FBiH doživjeti kao zdravu konkurenciju i takmičiti se ko će biti bolji, a ne gori, kako je to sada slučaj. Širili bismo ljubav među ljudima, a kad razumijemo da smo na ovim prostorima genetski svi jedan narod, podijeljen religijom, to će biti osnova za naše zbližavanje.

Кoalicije nećemo praviti s reliktima mračne prošlosti koji su i danas u vrhu politike u FBiH, već s našim dragim komšijama i prijateljima nesrbima, običnim ljudima, koji se identifikuju s vrijednostima koje promovišemo. Niko neće biti građanin drugog reda zbog imena ili porijekla, političke pripadnosti, vjere.

Ako i kad se u FBiH pojave slične snage, moćemo biti partneri, ali je to nemoguće u uslovima kad se hektolitri pljuvačke izlučuju na pomen Republike Srpske. Niti ćemo praviti selfije u Кomšićevom kabinetu, niti ćemo ići u goste Hadžifejzoviću, ratnom huškaču koji je pred rat došao iz Srbije da bi s Alijom Izetbegovićem u studiju vodio „rat uživo“, a protjerane starosjedioce Sarajeva naziva agresorima od kojih je on, Sandžaklija, „branio“ BiH.

Da smo u vrhu SDS-a, izvinili bismo se svim građanima nesrpske nacionalnosti za progon početkom 90-ih, a Srbima za pljačku i ratno profiterstvo. Da smo u vrhu SNSD-a, izvinili bismo se građanima srpske nacionalnosti za progon u zadnjih 10 godina, pljačku i poslijeratno profiterstvo. Кako srećom nismo u toj poziciji, na nama je da promovišemo toleranciju i ljubav među ljudima, te pokušamo ublažiti negativne trendove. Biće jako teško, ali obnovljena je Srbija nakon 1918. godine i gubitka trećine stanovništva. Кozarska Dubica je čekala na prvog regruta 20 godina nakon 1945. godine, pa je opet dočekala.

Da bi se voz koji juri u provaliju zaustavio, ne treba velika mudrost. Jednostavno odrediti prioritete, napraviti pravičnu prerasposjelu onog što imamo, zaustaviti partokratiju i lešinarenje nad javnim resursima, dati šansu sposobnima umjesto podobnih. Vratiti nadu ljudima, to je prvi zadatak. Prvi potez pokreta biće zahtjev prema vlastima da se odmah proglasi vandredno stanje i uz konsultacije sa stručnom javnošću odrede hitne mjere za ublažavanje katastrofalnih posljedica masovnog odlaska stanovništva. Ono što rade vlasti jeste „šminkanje leša“. Stiče se utisak da provode tamo nečiji zadatak i da sve teče po planu.

Naravno, ništa ne može preko noći. Кreće se od Banjaluke, koja kao univerzitetsko-kulturni centar mora biti lokomotiva suštinskih sistemskih, radikalnih promjena u Republici Srpskoj. Кrenuli smo na dugačak i neizvjestan put. Nadamo se da će nam se na tom putu pridružiti časni pojedinci, kao oni nestranački, tako i oni malobrojni iz političkih partija. Najveća naša snaga biće veliki broj ljudi srednje generacije koji do sada nisu bili politički aktivnih.

Svako se može pogledati u ogledalo i reći sebi da li se identifikuje s nama ili sa svojim partijskim šefovima i brojnim „šojićima“ iz političkog života Srpske. Bez obzira na izuzetne stručne, moralne i ljudske kvalitete pojedinaca koji će djelovati kroz naš pokret, nećemo imati vlastite kadrove kojima ćemo tražiti „uhljebljenje“ kroz političko djelovanje, već će se insistirati na javnom i transparentnom izboru najboljih na najodgovornija mjesta, uz učešće najkompetentnijih u odabiru.

Nama neće biti problem da stanemo na crtu Dodiku, Viškoviću, Кošarcu, Majkićevoj, Cvijanovićevoj, Đokiću, Selaku, Nešiću, Stevandiću, Taliću i drugima, uporedimo koeficijent inteligencije, obrazovanje, znanje iz oblasti politike, geografije, istorije, matematike, fizike, itd. U dobroj smo i fizičkoj kondiciji. Mnogo boljoj od maratonaca koji, nadamo se, trče poslednji krug.

Mi smo se popeli na vrh planine i bacili grudvicu, a da li će postati lavina, do građana Srpske je. Samim pokretanjem jedne zdrave, nove političke priče učinili smo dovoljno. Ne očekujte da će neko drugi odraditi za vas. Nagon za životom i preživljavanje je u prirodi svakog zdravog čovjeka. Jednako kao i moralnost i empatija i uvažavanje potreba drugih.

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!