OSJEČANI: Ova zima nije lav!

Dosadašnja zima bila je blaga. Neprilično božićnom ambijentu, badnjaci su vozani po sunčanom danu, gotovo u džemeperima, pa je i rakija kao svojevrsni „permant“ u organizmu gubila tu svrhu, sa funkcijom upotrebe jedino pri blagosiljanju.

No kada već pominjemo badnjak, onda se ove godine desilo nešto što je imalo gotovo karakter incidenta. Naime, idući po neka muzička pojačala, traktor sa badnjakom i prateća svita Osječana Donjih zašla je duboko u teritoriju Osječana Gornjih, čemu se ovi nisu ni malo obradovali. To se do sada nije dešavalo pa je susret pratnji dva badnjaka u početku bio žučan, korišćeni i neki ružni glagoli u raspravi, no ubrzo je po objašnjenju došlo i do pomirljivih tonova, u čemu je prednjačio uvijek mirni i hladnokrvni Pero Cvika, pa je sve izglađeno i prekršitelji su se vratili u okvir svoje matične teritorije. Vozač traktora kod Donjana, Bobo Jaćimović, pravdao se još da mu je zatajila navigacija na „fergusonu“, da je umjesto lokacije izvora Vrnješevac, valjda Bojan greškom ukucao izvorište Slatina, da usljed vike, petardi i muzike nikako nije mogao čuti ono iz navigacije „preračunavam se, preračunavam se…“ a ruku na srce već se malo i popilo, i bilo je šta je bilo. Kod crkve, na nalaganju badnjaka sve se zaboravilo i preovladao je pravi hrišćanski duh, čak uz duhovite opaske na prethodni dogadjaj.

Ali nekih par decenija unazad zime nisu bile ovakve. Zime nije bilo bez snijega, često i dubokog, koji se zadržavao po mjesec-dva. Seoski putevi se nisu ni čistili, i vrlo rijetko bi neka zaprega provukla drveni grnjač selom, obično za smrtni slučaj nekoga raba Božijeg. Putevi su bili prohodni onoliko koliko su ih brojni radnici proprtinili idući ujutro na posao iz raznih dijelova sela ka željezničkoj stanici. Čudna je bila ta naša bivša država gdje su ljudi bili gotovo svi zaposleni i u kojoj se išlo na posao, radilo, i od plate pristojno živjelo. Duga i druga priča. Već po danu, iza radnika, putem bi prošla pokoja zaprežna kola ili sane. U kolotrage tih zaprežnih kola, lopovski su potom uskakali fiće, zaporožci, tristaći, pezejci … i ostala u to vrijeme rijetka i svakako elitna auta. Traktori i razgrtanje njima došlo je dosta kasnije.

Djeca su se uvijek radovala zimi. U Osječanima hvala Bogu brežuljaka i brda za „vozanje“ ima napretek. Jedino su u tome oskudijevali Poljačani, i ostali „zukvari“ kako su popularno nazivani mještani u polju i oko pruge. Za „vozanje“ najviše su korišćene skije. Najčešće su pravljene od jasena ili drače, tako da su vrhovi izrezanih ili istesanih dasaka prvo „kuvani“ u ključevoj vodi, ponekad u čabrovači ili pak „melu“ a zatim su zapinjani za ogradu, direk udžere ili šupe, da se tako savijeni fiksiraju. Tehnologija slovenačkog „Elana“ na naš način. Od rashodovanog remena motora „arana“ ili vršalice pravili bi se kaiši za skije. Sanke kod dječaka i nisu bile popularne, bile su za djevojčice. U opticaju su bile i „ligure“, nešto primitivniji oblik sanki, te razne vreće punjene slamom, ljestve, stari lavori i sve drugo sa čim bi mogli stići do podnožja brda.

I pored stečenih vještina, bilo je nemoguće upravljati skijama kad bi se kaiši zaledili a crne „borovo“ čizme su vam mokre, snijeg smrzao i „kornjav“, tako da je pitanje pada bilo gotovo neizbježno. Naša komšinica, Anđa Jup, baba malo oskudne intelegencije, ali šeret i zabava, te čizme je zvala „borovim čizmama“ pa je taj popularni naziv ostao kod nas u govoru i decenijama iza upokojenja babe Anđe, pa i kad su čizme počele pristizati, ne više iz Borova, nego iz Turske, Kine i sam Bog zna odakle.

Sjećajući se tih vremena i skijanja noću daleko od kuće, teško je ne praviti paralelu današnjih vršnjaka tim našim generacijama koje roditelji drže stalno pod „oko-nadzorom“, utopljavajući ih do kuvanja, sa opremom dostojnom Jahorine, Insbruka ili Sent Morisa. Naša oprema bila je drugačija, stare jakne, dugi pleteni džemperi i rukavice sa jednim prstom, takodje pletena kapa koju smo zajedno sa rukavicama često gubili, stare hlače, duge gaće (koje smo naravno strogo krili da nosimo), i navedene „borove“ čizme. Kineza tada nije bilo, pa su nam to sve naše majke, plele u dugim noćima i između trista drugih poslova. Naše majke su tada imale tridesetak godina, radile su sve i svašta u kući, kuvale, prale, plele, radile napolju i u štali i sve su stizale. A u brak su ulazile sa znanjem kuvanja, pletenja i svakakvih kućnih poslova jer su znale šta ih u životu čeka. Njihove današnje vršnjakinje, buduće domaćice, sjede u kafićima i diskotekama, piju bambus ili džin-tonik, nose ili potajno žale za firmiranom garderobom, nastojeći da uđu u kakvo džet-set društvo ili strugnu u „med i mlijeko“ Zapada. Ne zamjeramo, takva su vremena došla. Naravno da ovo nije vrijeme prela i bilo bi nezamislivo i na društvenim mrežama hit, kada bi ovako svilene djevojke sjedile u kakvom uglu i plele vunene čarape. Sve je to ostalo u prošlom vijeku.

Sa skijanja smo kući dolazili promrzli do bola. Hlače su do koljena bile mokre i smrzle, okorele, često i same noge mokre, pa bismo ih stavljali u pekaru „smederevca“ da se zagriju. Gotovo svaka kuća imala je termofor u vidu „bosanca“ crijepa, kojem bi se odbijala kuka, a on bi zagrijan na plati šporeta potom umotavan u krpe da nam ne progori čarape, isijavao akumuliranu toplotu i grijao nas po nogama, ali i svim smrznutim dijelovima tijela. Često je sa nama išao i u krevet da bi smo došli sebi od hladnoće. Vinkovački „lambaš“ zbog svojih rebara bio je u ovu svrhu neupotrebljiv.
Šmrčući pili smo čaj, a onda bi se znala pojaviti i prehlada, visoka temperatura. Da se izvuče „vatra“ iz nas kako se to tada govorilo, jedini i efikasni lijek su bile mekinje natopljene sirćetom kojim su punjene čarape, a zatim su nam navlačene na noge. Na grudi je stavljan bocani masni papir, a u nedostatku njega bocane su i novine. I ovo je izvlačilo „vatru“ i sprečavalo upalu pluća. Obadvoje je bilo poprilično neugodno za „pacijenta“ ali dosta efikasno. Paracetamola, andola, sirupa, septoleta, i ostalih lijekova nije bilo ni u najavi. Ako „vatra“ nije padala, onda su nas roditelji nosili ili vozili u ambulantu da nam doktor posluša pluća „na ruke“ (slušalicama) kako se to tada govorilo, a potom bi bolničar Ratko Žujo ili babica Rada „udarali“ injekcije kojih smo se bojali kao poskoka. Išlo se isto i Dušanu Todiću koji je u svako doba pomagao u nevolji dajući nam injekcije i spašavajući nas upala i većih nevolja. Tih dana bili smo od roditelja pošteđeni škole. U toploj sobi čitale smo romane o Mirku i Slavku, gdje su Mirko i Slavko samo sa puškom i automatom zaustavljali njemačku kolonu koja je krenula da spali selo, dovodeći do ludila njihovog ozloglašenog komandanta, cvikeraša fon Štimlera. Romani su se čitali i u školi, na času, pod klupom ili na koljenima. Ali ukebani od učitelja romani bi na opštu žalost i bez postojanja sudskog drugostepenog postupka, završavali u plamenu pećice bubnjare kao i svaka žrtva inkvizicije.

Eto kako je nekad bilo zimi u Osječanima. Sada nema snijega. Nema čestito ni kiše, pa onda ni vode. Bosna se u čizmama može pregaziti. Djece sve je manje. Ne skijaju se. Rijetko je vidjeti da igraju i fudbala. Prilično pustim selom prolaze samo auta. Kao da je sramota i napor napraviti i korak pješke. Iz sve manje odžaka se vije dim. Ušla je neka tjeskoba u narod. Sve je manje pjesme i smijeha. Bože, šta je to donio novi vijek u Osječane? I šta donose naredne decenije ovim malim đacima koji sa šarenim torbama na leđima veselo idu svoj prvi razred naše škole u Osječanima.

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!