Hvala ti Bože, daj još…

Često prolazim avenijom gdje se nalazi ta crkva i uvijek se sjetim dana kada sam zatražio pomoć – trebalo mi je nekoliko tableta protiv visokog krvnog pritiska. U prijemnoj kancelariji objasnio sam predstavniku crkve da sam prije nekoliko dana preselio iz Atlante u Sent Pitersburg, našao sam posao i stan, ali sam izgubio zdravstveno osiguranje, na novo imam pravo tek za tri mjeseca. Bilo je to samo nekoliko mjeseci poslije mog dolaska u SAD kao izbjeglice i nisam imao dovoljno novaca za pregled kod doktora gdje je trebalo da dobijem recept i zatim kupim tablete. I tako, upitao sam čovjeka u Prezbiterijanskoj crkvi da mi dadne nekoliko tableta ili bar kaže kako se mogu snaći. Odgovor je bio kratak i jasan: mi nemamo tih lijekova, ne možemo vam pomoći… Iza njegovih leđa, na jednoj stalaži, ugledao sam nekoliko pakovanja sa tabletama koje sam koristio.

- Gospodine, evo, tu vidim benazepril, tablete koje uzimam, dajte mi makar tri-četiri dok se ne snađem…

- Rekao sam: nemamo!

Bilo je to kod Prezbiterijanaca, pokušao sam i u Katoličkoj crkvi, i kod Luterana, Baptista… Svuda isti odgovor. (U Katoličkoj crkvi kao prevodioci i službenici radilo je nekoliko osoba muslimanske vjeroispovijesti iz Bosne koji su navodno pružali pomoć izbjeglicama iz zemalja nekadašnje Jugoslavije. Moja supruga i ja upitali smo za lijekove i drugu pomoć i dobili odgovor: ''Mi ovdje pomažemo samo svom narodu''). Kada se moja supruga, Hrvatica, katolkinja požalila svećeniku i rekla šta smo doživjeli i kako smo dočekani i napomenula da su u Karitasu zaposleni Bošnjaci i da nam ne žele pomoći, dobila je lakonski odgovor:

- Ne pravite probleme, oni su se izjasnili kao katolici i oni to jesu i svoj posao rade sasvim dobro i pravedno.

Upitao sam svog prijatelja da li da odem i u Pravoslavnu crkvu i zatražim pomoć. Moj prijatelj mi je pokazao pismo od crkve u kome se traži da parohijani daju dobrovoljne priloge za crkvu i ''da to ne budu male sume kako se ne biste poslije stidjeli kada se bude saopštavalo koliko je ko dao''. Usput, moj prijatelj mi je rekao da je on nedavno bio na liturgiji i pošto nije imao papirnih novčanica kod sebe, htio je da u kutiju za priloge koji se daju poslije liturgije ubaci nekoliko kvotera (jedan kvoter – 25 centi, četvrti dio dolara), a dežurni u crkvi ga je pogledao poprijeko i grubo rekao: mi ne primamo gvozdene pare.

Sjetio sam se zatim i priče iz čitanke za osnovne škole iz davno prohujalih godina o popu koji se davio u rijeci i čovjeku koji nije uspio da ga spasi. Pop se našao u
dubokoj vodi, nije znao da pliva, zavapio je za pomoć, prišao je neki čovjek da ga spase i počeo da viče: daj, pope, ruku, daj ruku… Pop (možete ovdje dodati i svećenik ili hodža, tajkun ili političar, svejedno) nije dao ruku svom mogućem spasiocu i tako se utopio. Kada je taj čovjek rekao popadiji šta se desilo sa popom, ona mu je odgovorila: crni čovječe, zašto si govorio daj pope ruku, trebalo je da kažeš: na, pope ruku, uzmi moju ruku…

I, eto, i sada razmišljam o onom natpisu na crkvi postavljenom poslije obilne kiše: zašto hvala, i pogotovu zašto daj još! Suše i kiše su prirodni procesi i religiozni ljudi mogu reći: hvala ti, Bože. Ali, daj još, još… Eh, objašnjenje je ipak jednostavno: daj još je filosofija života, ne samo na Zapadu.

Kada je prije trideset i pet godina umrla moja baka Anđa Marjanović u Osječanima kod Doboja, ujaci su pozvali popa, došao je na vrijeme, lijepo obavio svoj posao. Moji ujaci su mu platili mnogo više nego što je tražio. Običaj je u selu da se za pokoj duše i osvježenje ljudi koji dođu na sahranu zakolju prase, jagnje i tele. Poslije obavljenog posla, pop je rekao mom najstarijem ujaku:

- Spakuj mi praseću plećku, jagnjeća rebra i teleći but!

Ujak je poslušno izvršio naredbu, a ja tek sada razumijem ono: daj još, još!

Poslije katastrofalnog zemljotresa na siromašnom ostrvu Haiti, punom bijede i tuge, počela je akcija prikupljanja pomoći postradalom stanovništvu. U ovu akciju uključila su se i dva bivša predsjednika SAD (Džordž Buš, mlađi i Bil Klinton), a jedan od njih je vapio sa televizijskih ekrana: ljudi, dajte keš, keš… još, još! Ne znam koliko je novaca prikupljeno za Haiti, ali sam kasnije pročitao u ''Njujork tajmsu'' da ni dolar nije stigao na to ubogo ostrvo. Kao i obično, tamo su poslati stara odjeća, i lijekovi i hrana kojima je istekao rok. Ljudi, dajte još, još, govorio je bivši predsjednik, inače milijarder.

Saosjećajući sa stradnjima Indijanaca, jednom sam poslao petnaest dolara kao svoj prilog za pomoć Savjetu indijanske nacije, postao i član tog tijela(!), ali zato mi svakog mjeseca dolazi pismo sa porukom: daj još, daj još!

Vođa organizacije za pomoć oboljeloj djeci u Engleskoj ima godišnju zaradu oko dvije stotine i trideset hiljada funti ili deset puta više od prosječne zarade u Americi i, naravno, svaki dan traži pomoć. Zaboga, ljudi, to je pomoć za oboljelu djecu!

I tako svaki dan u mom poštanskum sandučiću nađe se poneko pismo za pomoć gladnoj djeci, oboljelim i starim osobama, ratnim veteranima, Indijancima, crkvama,
džamijama, popovima, hodžama, svećenicima, bogatim šefovima koji prikupljaju pomoć…

Danas je na Floridi bio lijep i sunčan dan, šetao sam kraj mora, uživao u čarobnom zalasku Sunca i zatim pješke krenuo prema svom stanu. Ubrzo je pao i mrak, planule su zvijezde, Mjesec je raskošno obasjao cijelu Floridu. Rekoh sebi: hvala ti Bože što živim u ovom lijepom gradu, i umalo ne izustih: daj još, još… Ne kaže se uzalud: s kim si, takav si!

Poštansko sanduče nisam otvarao. Sutra je novi dan…

Savo PETROVIĆ

(Tekst je objavljen na portalu E-novine u Beogradu i u knjizi Save Petrovića "Ovdje su živjeli dobri ljudi", izdanje Artprint Banjaluka i E-novine Beograd, 2017)

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!