LEJLA HADŽIMEŠIĆ: “Nasilje u on-line svijetu može biti gore od fizičkog, pod hitno usvojiti mjere prevencije i zaštite djece na internetu!”

Nakon što ste pomno analizirali zakone i politike vezane za nasilje nad djecom u BiH, možete li nam za početak reći u kolikoj mjeri možemo reći da su djeca u BiH pravno zaštićena u svom porodičnom i obrazovnom okruženju?

Nasilje nad djecom je kompleksan problem koji u svakoj zemlji zahtijeva sistemski pristup različitih sektora koji će svojim zajedničkim djelovanjem na različitim nivoima vlasti i kroz različite mehanizme obezbijediti sigurno okruženje za svako dijete. Kompleksnost ovog problema ogleda se u činjenici da je za adekvatnu zaštitu djece od nasilja između ostalog neophodan koordiniran angažman socijalnog, zdravstvenog i obrazovnog sektora, praćen adekvatnim radom pravosuđa. Ako na to dodamo činjenicu da je ustavni poredak u BiH smjestio nadležnosti različitih sektora na više nivoa vlasti, dolazimo do zaključka da je pravna zaštita djece u BiH uveliko uslovljena svim ovim kompleksnostima, što dovodi u pitanje stavljanje djeteta odnosno njegovog ili njenog „najboljeg interesa“ u glavni fokus dešavanja u ovoj oblasti.

BiH je, kako ste naveli u sažetku, potpisnica svih međunarodnih i regionalnih standarda koji se odnose na pitanje nasilja nad djecom, ali je činjenica da domaća legislativa ne prati do kraja te standarde i da se ta zaštita ‘rasprši’ kroz. Koliko je potreban jedinstven zakon ili u kolikoj mjeri je potrebno usaglasiti postojeće zakone o djeci?

Zbog fragmentirane strukture vlasti u BiH, pitanje nasilja nad djecom je pokriveno različitim propisima i na različitim nivoima vlasti. Pored toga, zakoni koji pokrivaju ovu oblast uključuju krivične zakone, porodične zakone, zakone o zaštiti od nasilja u porodici, zakone o dječijoj zaštiti i zakone o socijalnoj zaštiti na nivou entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske te Brčko Distrikta.

Neke zemlje su ovu kompleksnost riješile usvajanjem jedinstvenog zakona o djeci na nacionalnom nivou. Druga opcija je komplikovanija, ali je i dalje izvodiva ako se ovoj problematici pristupi na način da se mnogo napora uloži u usklađivanje zakona na različitim nivoima vlasti, te u koordinaciji djelovanja različitih nivoa vlasti i različitih sektora. Ova analiza je pokazala da je domaće zakonodavstvo u velikoj mjeri usklađeno s međunarodnim i regionalnim standardima, ali da zbog nedostatka ujednačenog pristupa istom problemu te nedostatka koordinacije primjena ovih standarda nastavlja predstavljati veliki izazov.

Gdje su potrebne najveće izmjene odnosno korekcije?

Analiza je ukazala na potrebu formulacije preporuka za izmjenu zakonodavnog okvira u nekoliko oblasti: zaštita djece od nasilja u porodičnom okruženju, u obrazovnim institucijama, i u široj zajednici. U sve ove tri oblasti, potrebno je razmotriti izmjene relevantnih zakona kako bi se oni u potpunosti uskladili s međunarodnim standardima za prava djece. U ovom trenutku, posebno bih izdvojila potrebu za izmjenom zakona u pogledu zabrane fizičkog kažnjavanja djece u porodici, vršnjačko nasilje, sigurnost djece na internetu, te potreba usklađivanja zakona unutar BiH u cilju stvaranja pravne sigurnosti djece na cijeloj teritoriji BiH. Pored same izmjene zakonodavnog okvira, potrebno je uložiti ogromne napore u jačanje sistema koordinacije između različitih sektora i različitih nivoa vlasti, u cilju stvaranja ujednačenih i proaktivnih standarda i mehanizama za prevenciju i zaštitu djece od nasilja, jer dobro znamo da sami zakoni ne mogu osigurati zaštitu djece od nasilja ako mehanizmi primjene tih zakona nisu dovedeni na adekvatan nivo.

Kako su, generalno, djeca zaštićena u porodičnom okruženju?

Generalno govoreći, iako se definicije u različitim zakonima razlikuju, porodični zakoni na nivou entiteta i Brčko Distrikta uglavnom propisuju pravo djeteta u porodici na zaštitu od svih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja i zabranjuju nasilje nad djecom. Izuzetak do određene mjere predstavlja Brčko Distrikt, u kojem još uvijek nije usvojen Zakon o zaštiti od nasilja u porodici.

Dakle, djeca bi, kada je zakonodavni okvir u pitanju, u teoriji trebala da budu zaštićena od nasilja u porodičnom okruženju. Problem se naravno ogleda u primjeni tih zakona, odnosno u nedostatku koordiniranog djelovanja različitih institucija vlasti kojim bi se djeca zaštitila od nasilja.

Drugi problem identifikovan u ovoj analizi je činjenica da se vrlo malo radi na prevenciji nasilja nad djecom u porodičnom okruženju. To znači da relevantni organi vlasti djeluju u većini slučajeva onda kada je do nasilja već došlo. Ilustracija ovog nalaza ogleda se u podatku da, suprotno međunarodnim standardima, zakoni u BiH ne propisuju pojam „rizik od“ nasilja, nego samo predviđaju djelovanje kada je nasilje počinjeno.

Konačno, ne smijemo zaboraviti da međunarodni standardi ne podrazumijevaju pod nasiljem nad djecom samo teške oblike fizičkog nasilja, nego prepoznaju i zanemarivanje djece kao oblik nasilja. Naime, Komitet Ujedinjenih nacija zadužen za praćenje implementacije Konvencije o pravima djeteta razlikuje pet oblika zanemarivanja: fizičko zanemarivanje, emocionalno zanemarivanje, zanemarivanje fizičkog ili mentalnog zdravlja djece, zanemarivanje obrazovanja i napuštanje djece. Neki od zakona u BiH prepoznaju određene oblike zanemarivanja, ali ne sve, pa je preporuka proistakla iz ove analize upravo usmjerena na izmjenu relevantnih zakona u ovom pogledu.

“Problem vršnjačkog nasilja u BiH smatrat će se stavljenim pod kontrolu u trenutku kada se svaki pojedinac u društvu a posebno svako dijete bude osjećalo sigurnim i odgovornim da prijavi vršnjačko nasilje”

Gdje su djeca najugroženija?

Kao što nam je već poznato, svaki problem u društvu najviše pogađa pojedince ili grupe koje su zbog neke svoje karakteristike već ugrožene. Zbog toga države obično razvijaju posebne programe za ugrožene kategorije stanovništva. U tom kontekstu, ova analiza je pokazala da u BiH ne postoje precizni podaci o nasilju nad djecom koja pripadaju ugroženim kategorijama, kao što su djeca s poteškoćama, djeca iz romskih zajednica, ženska djeca… Pored toga, ne postoje podaci o obimu, uzrocima i posljedicama nasilja nad djecom koja pripadaju ugroženim kategorijama, a samim tim ni posebne mjere kojima bi se sistemski pristupilo ovom problemu. Jedna od preporuka proistakla iz ove analize je da se uradi sve navedeno, kako bi se posebno zaštitila djeca koja su već po nekom osnovu ugrožena ili eventualno izložena visestrukoj diskriminaciji u BiH.

Analiza je otkrila da iako postojeći zakoni propisuju zaštitu djece od svakog oblika nasilja u porodici, u FBiH i Brčko Distriktu zakoni i propisi ne tretiraju fizičko kažnjavanje djece u kući koje nije uvedeno u krivični zakon i nije propisano kao krivično djelo. U kolikoj mjeri to i na koji način utiče na pravnu zaštitu djece u porodičnom okruženju?

Osim izuzetka Okvirnog zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju u BiH iz 2007, fizičko kažnjavanje djece u institucijama je zakonom zabranjeno u cijeloj BiH. Kada je u pitanju fizičko kažnjavanje djece u porodici, ovo pitanje je regulisano na nivou entiteta odnosno Brčko Distrikta. Porodični zakon Republike Srpske striktno zabranjuje tjelesno kažnjavanje djece. Sa druge strane, u Federaciji BiH i u Brčko Distriktu Porodični zakoni propisuju da roditelji imaju obavezu da zaštite dijete od nasilja, i zabranjuju nasilno ponašanje od strane bračnog druga ili bilo kojeg drugog člana porodice.

Problem se vidi u odredbama istih zakona koji ne samo da ne zabranjuju tjelesno kažnjavanje djece u porodici, nego indirektno omogućavaju tjelesno kažnjavanje djece na način da roditelji treba da kontrolišu ponašanje svoje djece u skladu sa uzrastom i zrelosti djece. Pored toga, krivični zakoni u BiH ne prepoznaju ovaj oblik nasilja nad djecom kao krivično djelo.

Akcioni plan za djecu BiH 2015-2018 predvidio je mjeru izmjene zakona u ovom pogledu u cijeloj BiH, ali ta mjera još uvijek nije sprovedena. Također, treba imati u vidu da je fizičko kažnjavanje djece jedno kompleksno pitanje koje u svakom društvu iziskuje promjene na nivou kompletnog društva, kako bi takve izmjene zakonodavstva dobile podršku kod donosioca odluka. Izmjena zakonodavstva međutim neće automatski pružiti zaštitu djece u ovom pogledu. Međunarodni standardi preporučuju uvođenje niza mjera kojima bi se pružila podrška roditeljima da adekvatno ispunjavaju svoje porodične obaveze bez tjelesnog kažnjavanja djece, te javnim institucijama koje bi pomogle roditeljima u ovom pogledu.

Vršnjačko nasilje često je tema u medijima nakon što se dese neki teži slučajevi, javnost se temom bavi kratko i nakon toga se čini malo toga radi na rješavanju tog problema kako bi on bio na pravi način tretiran. Koje su osnovne mjere s kojima treba krenuti kako bi se napravili efikasni mehanizmi za suzbijanje vršnjačkog nasilja?

Vršnjačko nasilje je veliki problem koji ostavlja psihičke i fizičke posljedice na svako dijete. Kao takvo, ono zahtijeva multidisciplinarni pristup. Ovom problemu se inače pristupa preventivno, a ne kratkoročno kada do problema u pojedinačnom slučaju dođe.

Dakle, potrebno je da se izradi multiciplinarni strateški dokument koji će prvenstveno sadržavati niz mjera usmjerenih ka prevenciji vršnjačkog nasilja, jasno definisati ulogu svake institucije, te standardizaciju pristupa u svakom pojedinom slučaju. Republika Srpska već ima jedan takav protokol, kao i pojedini Kantoni u Federaciji BiH, pitanje je samo do koje mjere se ovi protokoli primjenjuju, i kako oni doprinose sveukupnom suzbijanju vršnjačkog nasilja u BiH.

Koordinacija pojedinačnih institucija u kompletnom sistemu zaštite djece od vršnjačkog nasilja je ključ. Često zaboravljamo važnost uloge roditelja, medija, nastavnog kadra i drugih koji svoju ulogu u procesu suzbijanja vršnjačkog nasilja moraju shvatiti ozbiljno. Ali prije nego se pristupi izradi jednog sveobuhvatnog programa za prevenciju i suzbijanje vršnjačkog nasilja u BiH, svi moramo shvatiti važnost uloge svakog pojedinca u ovom procesu, i jasno definisati vršnjačko nasilje i unaprijed ga osuditi.

Problem vršnjačkog nasilja u BiH smatrat će se stavljenim pod kontrolu u trenutku kada se svaki pojedinac u društvu a posebno svako dijete bude osjećalo sigurnim i odgovornim da prijavi vršnjačko nasilje.

“Digitalizacija se razvija tako brzo da svako društvo ima problem da prati zaštitu djece u online svijetu istom brzinom kojom se razvoj digitalizacije odvija. Ovaj problem prepoznale su mnoge međunarodne institucije, te preporučile državama da ozbiljno shvate ovaj problem i da izrade programe zaštite djece od vršnjačkog nasilja i maltretiranja preko interneta”

Mislite li da zakonodavci shvataju dovoljno ozbiljno ovu i druge teme vezane za zaštitu djece?

Problem se u velikoj mjeri vidi u implementaciji zakona, odnosno u nedostatku koordinacije svih institucija vlasti u pristupu ovom kompleksnom problemu. Pored činjenice da je potreban koordiniran pristup različitih javnih sektora (zdravstvenih ustanova, centara za socijalni rad, obrazovnih institucija, policije i pravosuđa) koji trenutno nije zastupljen, također je potrebno da primarne javne institucije za ovo pitanje – Centri za socijalni rad, uvedu standardizaciju kriterija vezanih za slučajeve nasilja nad djecom kroz sistem socijalne zaštite u BiH. Tek onda ćemo moći govoriti o ozbiljnom pristupu zaštite djece od nasilja.

Kada su u pitanju brojni slučajevi online nasilja nad djecom čini se da su zakonodavci još ‘zatečeni’ brzim promjenama u ove oblasti i da ne reaguju adekvatno i dovoljno brzo na prepoznavanju i kažnjavanju ovih slučajeva. Koje mjere je potrebno hitno poduzeti kako bi se poboljšala zaštita djece u virtuelnom svijetu gdje su sve prisutnija preko interneta i smartphonea?

Zaštita djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja na internetu do određene mjere je kriminalizirana i u međunarodnom pravu i u domaćem zakonodavstvu. Međutim, to nije jedini problem s kojim se djeca susreću u digitalnom svijetu.

Svi znamo da je mnogo lakše nešto nekome napisati nego mu to reći u lice. Samim tim, moramo biti svjesni da nasilje i maltretiranje kojem su djeca izložena u online svijetu ima tendenciju da bude mnogo gore nego psihičko maltretiranje djece u školi i na drugim fizičkim mjestima.

Digitalizacija se razvija tako brzo da svako društvo ima problem da prati zaštitu djece u online svijetu istom brzinom kojom se razvoj digitalizacije odvija. Ovaj problem prepoznale su mnoge međunarodne institucije, te preporučile državama da ozbiljno shvate ovaj problem i da izrade programe zaštite djece od vršnjačkog nasilja i maltretiranja preko interneta. Stoga, ova analiza je izašla s preporukom da relevantni organi vlasti u BiH pod hitno trebaju usvojiti mjere prevencije i zaštite djece od vršnjačkog nasilja na internetu.

Koja su dodatna poboljšanja u zakonodavstvu koja su potrebna kada je u pitanju iskorištavanje djece u uličnom prosjačenju?

“Vrlo malo se radi na prevenciji nasilja nad djecom u porodičnom okruženju. To znači da relevantni organi vlasti djeluju u većini slučajeva onda kada je do nasilja već došlo”

Problem prosjačenja je u bh. zakonodavstvu prepoznat i regulisan i krivičnim zakonima gdje je definisan kao krivično djelo, i porodičnim zakonima gdje je definisan kao zanemarivanje djece od strane roditelja. Nadalje, važno je istaći da do izlaganja djece prosjačenju može doći usljed trgovine maloljetnicima što se naravno smatra krivičnim djelom, ali i usljed ekonomske eksploatacije djece od strane roditelja, što se kvalifikuje kao zanemarivanje djeteta, što se takođe u krivičnim zakonima u BiH može smatrati krivičnim djelom. Ponekad se izlaganje djece prosjačenju smatra prekršajem, što je samo po sebi problem, jer ono obično sadrži jedan od gore navedenih elemenata za krivično djelo.

Što se tiče potrebe za izmjenom zakona po pitanju prosjačenja, ustanovljeno je da djeca izložena prosjačenju nisu prepoznata kao socijalna kategorija koja ima pravo na socijalnu pomoć, što bi između ostalog uključivalo rehabilitaciju ove djece.

BiH akcioni plan za djecu 2015-2018 sadrži čitavo poglavlje o ekonomskoj eksploataciji i situacijama djece na ulici. U njemu se navodi da je prosjačenje je jedan od glavnih oblika iskorištavanja djece. Dok su neki mjere poduzete na lokalnom nivou, ne postoji sistematski pristup za rješavanje ovog pitanja. Ne postoji koordinirani okvir za međusektorsku saradnju u rješavanju problema ekonomske eksploatacije, uključujući i prosjačenje. Tu su neadekvatni dnevni boravak i/ili socijalni centri za zaštitu, oporavak i reintegracija djece na ulici.

Šest mjera koje treba poduzeti su identificirane u akcionom planu za borbu protiv ove pojave, uključujući: Razvijanje nacionalnog okvira za međusektorsku saradnju među svojim relevantnim vladinim organizacijama i agencijama za rješavanje problema ekonomske eksploatacije, uključujući i prosjačenje; Podnošenje inicijative za određivanje minimalnih standarda usluga za djecu uključenu u život i rad na ulici i djecu pod rizikom stupanja u ulične situacije, kao i minimalne standarde za rad na terenu; Sistematsk podrška programima rehabilitacije i reintegracije djece uključene u život i rad na ulici, djeca u riziku od stupanja u ulične situacije; Podizanje javne svijesti o pravima i potrebama djece na ulici i borbe protiv i predrasuda; Osiguravanje da su djeca na ulici konsultovana i prilikom planiranja programa napravljenih za njihovu zaštitu i poboljšanje njihovog razvoja; Obuka stručnjaka za prevenciju, rano otkrivanje i djelovanje u slučajevima ekonomske eksploatacije. Dakle, jasno je šta je potrebno da se uradi da se situacija u ovoj oblasti poboljša, sada ostaje pitanje dosljedne implementacije navedenih mjera.

Prema trenutnim tendencijama, koliko dugo mislite da će trebati da se zakonodavstvo u oblasti pravne zaštite djece uredi kroz jedinstvene ili usaglašene zakone na teritoriji BiH kako se ne bi dešavalo da počinioci istog krivičnog djela na štetu djeteta različito odgovaraju zavisno od dijela BiH u kojem je krivično djelo počinjeno i kako bismo imali pravosuđe u interesu svakog djeteta?

Veliki izazov koji je ova analiza pokazala odnosi se na neusaglašenost zakona kada su u pitanju mnoga krivična djela nasilja nad djecom. Iako međunarodni standardi ne daju smjernice o vrsti sankcija za pojedina krivična djela, te razlike stvaraju probleme u praksi. Drugim riječima, međunarodni standardi ne mogu dati odgovor na pitanje koji je od Krivičnih zakona u BiH propisao adekvatnu kaznu za određeno krivično djelo nasilja nad djecom, a koji se na osnovu toga treba uskladiti. Tako ova analiza ne može dati odgovor na to pitanje, nego konstatovati da je jedini nacin da se prevaziđe ovaj problem je da se postigne opći konsenzus među donosiocima odluka u BiH da je potrebno ući u složeni proces usklađivanja relevantnih zakona i prakse. Trenutna situacija izgleda tako da se dvije osobe koje žive u istoj zemlji kažnjavaju teže ili lakše za izvršenje istog krivičnog djela isključivo na osnovu mjesta gdje je krivično djelo nad djetetom počinjeno, a to uveliko stvara pravnu nesigurnost djece u cijeloj BiH.

UNICEF u Bosni i Hercegovini je jedan od recipijenata EU sredstava za implementaciju projekta “Zaštita djece od nasilja i promocija socijalne inkluzije djece sa poteškoćama u razvoju u zemljama Zapadnog Balkana i Turskoj“. Cilj regionalog djelovanja je promocija poštivanja ljudskih prava i stvaranje učinkovitijih i inkluzivnijih javnih službi u vezi sa ranjivim skupinama (djeca žrtve nasilja i djeca sa poteškoćama u razvoju), putem osniživanja civilnog društva i promocijom saradnje u regiji.