JA NEMAM STAV Kultura življenja

U gradove, pa tako i ovaj naš doselili su se ljudi milom ili silom, svojom ali i tuđom voljom, ljudi nenavikli na takav način življenja, ljudi koji žive kako hoće, a ostalim oko njih kako bude. I da se odmah razumijemo, od tih zlih rabota nisu izuzeti ni domicili. Ima tu mnoštvo tako svijetlih primjera. A bahata i primitivna ponašanja ispoljavaju se na stotine načina, na koje očajni komšiluk nema odgovora i obično ne ide dalje od zlih misli prema počinitelju primitivizma. Ponekad čak ozlojađeni sudbinom sa crnim mislima idu i prema sebi. Učen svijet to zove i suicidne misli. Obično su kod nemoćnih penzionera, depresivnih i već oboljelih. Kulturni i fini ljudi obično ne čine ništa, nego to trpe godinama obogaćajući svoj zdravstveni karton raznim dijagnozama počev od glavobolja i migrena, čira na želudcu, drhtanja ruku … pa do onih najgorih koje ne treba ni pominjati (da zlo ne čuje), a ljekari ga označavaju sa slovom C i gadnim šiframa.

Te ljude, urbane sadiste, na ulici je teško prepoznati. Mnogi od njih su i lijepo obučeni, imaju dobra auta, obično i dobre poslove. Nivo obrazovanja nije garancija. Čak šta više. Ti ljudi na primjer svoje slave, rođendane i krštenja, slave u stanu i tako bučno da tu noć niko u zgradi garantovano ne spava. Za razliku od njihovog društva koje jede i pije, igra, lupa, komšije isposnički, silom podvizavajući se shodno nametnutom poslušanju gladuju i pate, čekaju da se veseljaci umore i raziđu. No ta društva su dosta žilava, utrenirana i bez pojave rujne zore ne razilaze se. Komšijama ne pomaže ni prijava MUP-u, jer su ovi ponekad ugledni i uticajni, ponekad njihovi gosti, pa u svakom slučaju shodno nama svojstvenom inatu i bezobrazluku terevenku nastavljaju još žešće. Na sve to komšijama ostaje na raspolaganju, po učinku jedino i dosta nedokazano oružje – kletve.

Pojedini ljudi pobjegli sa sela, od štala, krava, pasa i kokošiju, sada valjda gonjeni nekom animalnom nostalgijom ili po ugledu na Zapad, u stanu drže pse ili neke druge kućne ljubimce. No, najčešće pse. A psima je vrlo teško objasniti da ne laju u stanu, hodniku, na terasi, popodne i u gluvo doba noći. Male pudlice i nekako. Velike doge, dobermani, rotvajleri, dižu na noge cijelu zgradu.

A šta da rade komšije kad je njihov gazda obično neki ošišani bilder, nego da u prolazu na stepeništu uljudno ga pozdrave i šmugnu u svoj stan, jer brnjica, ako je uopšte ima, može spasti, a onda ko živ ko mrtav. A i gazda uopšte nema brnjicu.

Možda nije prikladno navoditi, ali i djeca znaju komšijama zagorčavati život. Djeca su bogatstvo porodice i svakog naroda, a našeg naroda i nasušna potreba. No djeca lišena dvorišta, lugova i livada, osuđena da djetinjstvo provode u stanu ili ispred zgrade, gonjena samo djeci svojstvenim crvima, zaigrana, znaju prozvoditi takvu buku od koje ni jedan komšija ne spava. Komšije ispod nikako. Bilo kakva intervencija, kažu akteri toga, koči vas pitanjem – zar vi komšija mrzite djecu. Apelant se povlači, ogorčen, izjednačavajući komšijsku djecu u svom mozgu sa Hitlerjugendom, a glavu porodice sa brkatim čovječuljkom, domaćinom III Rajha, pa shodno tome, najradije bi cijelu porodicu umjesto sa dobar dan, pozdravljao poznatim pozdravom iz doba brkatog čovječuljka. No, obično nakon takvih rasprava može samo da čeka da djeca porastu, što ne ide tako brzo, ili da se baci na čitanje oglasa o kupoprodaji nekretnina, ozbiljno razmišljajući o preseljenju, rizikujući da i pored detektivskog ispitivanja potencijalnog komšiluka isto doživi za godinu ili dvije i na novoj lokaciji.

Repertoar idiotluka je nepresušan. Jedni u podrumu drže kace s kupusom do jula koje sa učinkom difozgena djeluje na komšije. Drugi prže ribu u hodniku na zadnjem spratu, da sebi ne usmrde stan. Zato komšije ni vrata ne smiju otvoriti, a kad izađu iz zgrade kolona mačaka ide za njima kao Igmanski marš, privučena mirisom ribe i užeglog ulja. Posebna priča su majstori u kući, kao i oni koji stalno nešto renoviraju i kuće se. O ljubiteljima muzike, one malo jače, knjigu nije teško napisati. Šta reći o komotnim komšijama koji stolove, stolice, vješalice, bicikle drže na hodniku, pa svi preko toga sa prvim nestankom svjetla lome vrat. Tu su i oni koji noću, tajno, kontejner gađaju kesama. Ti strijelci ujutro izlaze iz zgrade elegantno obučeni, i objektivno rečeno bilo bi stvarno glupo da taj stajling narušavaju noseći kese sa smećem. Posebna priča su oni koji svoje smeće drže ispred vrata, na sreću i radost komšija. Sam Bog zna zašto ga ne bace odmah u kontejner. I taman peti dan, kad mirisi iz kese počnu vas navoditi na pomisao da je komšija u stanu ogulio tvora, kulturni komšija vas iznenadi i baci kesu u kontejner. Ima tu i sportskih tipova. Oni koji u stanu voze bicikle ili trče na pokretnim trakama. To su oni koji drže do sebe i svog tijela, a čine to manje radi zdravlja a više radi pokušaja da zaustave te, neumitne godine. Za sve njih prava mjera bi bilo da žive u nekoj zabiti, sa kućom od kuće kilometar – dva, slobodni da sve ovo rade, opušteni i oni i komšije, u miru kojeg poneka može narušiti zavijanje vuka ili rika jelena. Ali avaj. Širok je spektar Božijih kazni.