IVAJOP: Tilt

Sjetih se i igre zvane fliper. Pa stoni fudbal, bilijar, pikado.

A tek one - druženje uz pričanje i gitaru (ili obratno). Sada je dovoljan Pi Si. I ti.

Tu imaš sve.

A kada izađeš - nemaš ni semafora, ni kolodvora (iako djecu u školi uporno uče da je ona ulica bez rupa nacrtana u knjizi - kolodvor) - a bogami ni trotoara (zaboravili ste šta je to: to vam je savremeni parking).

O igralištu za djecu, šetalištu, pozorištu, kvalitetnom festivalu … ma o čemu ja to maštam?! Pa nema nasmijanog čovjeka na ulici! Nije čudo što danas moramo učiti da se smijemo!

Kao da su svi upili ovu tmurnu boju neba pa nikako da se razvedri. Ni nebo ni narod.

Jedine koje su se nasmijale bile su lutkice na izložbi u Galeriji. Stoje ili sjede onako zadovoljne što uopšte postoje, zahvalne posjetiocu što ih se sjetio.

I ništa ne pametuju. Ne zapitkuju.

I dok šljapćem čizmama po ljapavici na djeliću trotoara što uspjedoh ukrasti od nekog džipa, a moje noge vjerno prate ritam - kao bas bubanj, pa i one u mokrim čizmama isto proizvode - šljap, nosem se javljam na pametni telefon jer touch rukavicu ne benda.

Naravno da sam sama sebi smiješna, a kamoli nekom prolazniku! Drago mi je zbog toga, jer nije lako nekoga nasmijati.

Pogotovo ne sebe samoga.

(Ups, smijem li ja ovako slobodno razmišljati, javno?)