IVAJOP: Drugi red

Bila sam druga u tom redu, što mi je odmah bilo sumnjivo. Pored poznate fobije Opet sam stala u pogrešan red očekivala sam i da će šalterski radnik reći da se premjestim u (ne)red, jer on(radnik) više neće raditi (iz ovog ili onog razloga).

Tada iza lijevog uha začuh ženski glas koji se pobuni:

I mi stojimo u tom redu!

Žena pokaza ispred mene.

U redu, nikakav problem., kažem i dok mislim: Pa zašto zaista ne stojite u njemu?! pogledom pređem po ostalima koji su čekali. Moju novonastalu sumnju automatski potvrdi izjava službenice onog prvog,

(ne)reda, koja reče da svi pređu u moj red, jer ona mora ići.

Dakle, svih sedmoro je ispred mene.

 Dobro.

Čekaću.

Čekam.

Ispred mene je prošla vlasnica onog ženskog glasa, koji je još odzvanjao u mom uhu, a sa njom u pratnji i dječak od četiri, pet godina u crvenom fudbalskom dresu i plavim patikama.

Tada kroz vrata munjevito ulijeće mladić zalizane kose, sa papirom u jednoj i ključem sa znakom Opela, tj. munje, u drugoj ruci.

Prilazi do službenice, koja uskoro završava i napušta trenutni posao, a službenik do nje odmah ga obavijesti da se premjesti u drugi red.

Mladić u farmerkama i bodi plavoj majici, ne reče ništa, izignorisa službenikovu molbu i ostade da stoji dlanova naslonjenih preko računa na ploči šaltera, buljeći čas u nas, čas u radnike sa druge strane pulta.

Izraz na njegovom licu je vrištao: Ali ja žurim, na neko važno mjesto, zašto gospođa ne bi samo još mene uslužila pa onda neka ide, j*** mi se za ostale što kao magarci ćute i čekaju u punom redu!

Mama (ili baka?) igrača u crvenom dresu se, tek nakon šestominutnog dijaloga sa šalterskim radnikom, sjetila da kaže da ipak hoće da plati ukupan iznos do kraja godine.

Povremeno je opominjala dječaka da se ne vješa o ploču šaltera: Smiri se, srušićeš je!( Nisam mogla vjerovati da je rekla srušićeš je a ne srušićeš se, jer je u pitanju bio pult, tačnije masivni šank od punog drveta protiv koga malih, crvenih 12-ak kilograma nikako nije imalo šanse.) Dijete je samo ćutalo.

Pored mene je stajao starac sa svijetlim kačketom na srebrnoj kosi.

Bio je oniži.

Nije širio vonj znoja ni miris bijelog luka pojedenog sinoć.

Na stopalima je imao one lagane kožne cipele lokalnog proizvođača, tzv. „ekovke“, na koje su padale nogavice tamno sivih hlača od teškog, debelog materijala. Ruke je držao skupljene iza leđa, obuhvativši njima jedan račun. Na unutrašnjoj strani otkopčane, karirane košulje žućkaste boje, ispod brade, u predjelu grudi, bila je smeđa mrlja. Pomislih da se posjekao jutros brijačem, pa je kapljica osušene krvi ostavila takav trag, ali pogled na bradu i obraze iz kojih su stršile sitne bijele čekinje odgovoriše umjesto mene. Pažljivije pogledah u mrlju. Od kafe.

Pogleda me očima starca koji je prošao sve i svašta a koji se nikome i ni na šta ne žali, i pokretom glave mi dade do znanja da me pušta ispred sebe.. Rijetko ko mlađi, kod nas, ustupi mjesto starijem, te me iznenadi ovaj, neuobičajen, lijep gest.

Ma neka, nema veze, nije mi problem da sačekam, kažem, osmjehnem se i napravim ljubazna, našta on, takođe uz osmijeh, ali mnogo iskusniji i iskreniji reče:

Dijete, meni je jedino čekanje i preostalo.

Hoću ja potpisati!, uzviknu mali fudbaler sa vješto skrivenom snagom u mišićima, za koju je znala samo njegova mama- baka. Svi se nasmijaše na to, nakon čega ovaj duo konačno završi i ode.

Iako sam namjeravala ostati u mjestu, sa mjesta me ipak pomjerila repriza pogleda uz lagani naklon kačketa.  

Ja istupih ispred i dođoh na red preko reda.

Zaboravila sam da kažem kako je onaj opel, munja mladić u žurbi odustao od čekanja, te je uz nagle, ljutite pokrete podigao račune sa pulta, okrenuo se i žurno otišao u neku banku tražeći službenicu i nekog svog starca, koji će, za razliku od nas, razumijeti važnost tih ključeva, bodi majice, narukvice na ruci sa uredno izmanikiranim noktima, te ga pustiti preko reda.