IvaJop: Ledeni ponedjeljak

Koža oko lobanje se naduvala, kao balon.Srećom pa jastuk nije punjen guščijim perjem.Tada bih i bez glave mogla ostati, ako bi koji od vrhova nekadašnje pisaljke probio jastučnicu.

Moji kapci ponedjeljkom su teški. Kada uspijem da ih podignem, odmah se spuštaju. Kao na lutki.

Ništa manji napor mi ne predstavlja ni pokušaj da ustanem, jer mi tijelo, koje tada teži neuobičajenih pola tone, umjesto, kao i obično 55 kilograma, za krevet privlači neka magnetna sila. Ona velikim intenzitetom reaguje na unutrašnje organe, tako da osjećam kako mozak,  jetra, srce ili bubrezi uporno vuku na dole ostatak mase, dok ja pokušavam ići na gore.

Kada sam ustala, nisam zakačila “malim nožnim prstom o stol”, ali sam zato ugledala žohara kako se približava sjenki, koje su pravile papuče u hodniku.

To on pokušava da bježi od svjetlosti,ali sam ga sa lakoćom I bez žurbe spljoskala plastičnim pravougaonim vrhom lopatice namijenjene za ubijanje druge vrste insekata. Pobjegao bi on vjerovatno da mu noge nisu bile promrzle. Iako je napolju temperatura već nekoliko dana padala ispod nule, u stanu nije bilo grijanja.

Dok ono što je ostalo od žohara već nestaje u vrtlogu wc školjke, parom koja se širi oko mlaza vode iz česme zagrijavam kupatilo prije tuširanja.

Začuh gong zvona crkve koji označi da je tačno sedam sati. Kasnim, pomislih. Bila sam negdje na pola puta do posla. Ubrzah korak nogama, od koje je lijeva vukla na svoju, a desna na drugu stranu. A balon na vratu se komično njihao u tom razapinjujućem ritmu.

Palim računar na random stolu.

Dobro je, ide nekako ovaj tekst. Danas zaista moram da ga završim I pošaljem. Urednik časopisa pitao je u petak mog direktora da li je tekst gotov, jer je već trebao da ga dobije.

Još nekoliko podataka da pronađem, koji su skriveni u folderima sa neodgovarajućim nazivom I da ih iskombinujem sa gutljajem ili dva inspiracije, koju ću, nadam se, pronaći u ohlađenoj kafi i-gotovo! Nestalo je struje! Cap!

Nisam paničila. Slična situacija nedavno mi se desila, kada sam kucala nešto bitno, a ponašala se nahajno, ne snimajući svako malo napisano.

Autosave je odradio posao. Doduše, nije sačuvano ono posljednje otkucano, ali ne kukam, već kažem hvala, obraćajući se odsutnom programeru.

Naravno da sam danas zaboravila novčanik u drugoj torbi (ponedjeljak je!) pa sada, sa posla, idem kući bogatija za još jedno neprijatno stanje.

Glad je bila ogromna.

Skoro pa me pojela prije nego ja parče hljeba, koga sam sinoć ispekla. Nije da sam neka domaćica, to sam uradila više zbog toga da toplotom koju širi uključena reran zagrijem barem kuhinju.

Pomalo su bezuspješni ovi moji pokušaji da česmom i  rernom zagrijavam hladne prostorije. Osjetila sam to i jutros, dok sam se tuširala, a osjećam I sada, dok u kuhinji ledenim prstima okrećem list knjige. Ove prste ne griju čarape od  “čiste runske vune”, koje imam na nogama. Barem tako mi je baka rekla.“Kaže se čista runska ako je vuna strigana sa ovce koja je u tom trenutku bila živa.” Okej.

Za razliku od ovce, koja sada pase na nekom planinskom obronku, nesvjesna da dio nje sada meni pospješuje cirkulaciju, deka, u koju sam se umotala i pončo koji sam obukla, slabije djeluju. Više me zagrijala situacija opisana u priči koju sam čitala.Ne, nije u pitanju nikakva ljubavna scena, već toplota proljeća u kojoj je uživala jedna starica.

Da, i moje kosti su sada vjerovatno hladne, kao I njene, ali ja nisams tarica. Još.

Na to me podsjetio broj devet koji sam ugledala kasnije u frižideru na torti, napravljenoj za kćerkin rođendan. Mislila sam tortu ostaviti na hladnom, na stolu u kuhinji, ali tu bi sigurno smrzla, pa sam je ipak smjestila u frižider, gdje je ipak malo toplije.

 Uf, konačno ističu i posljednji minuti još jednog, prvog radnog dana u sedmici.

Radujem se, iako to označava prolaznost(vremena), nešto što bi svi voljeli da možemo, ako ne zaustaviti, a ono barem usporiti.

Hajde, i nije bio tako loš ovaj ponedjeljak.

Pa,živa sam!

Iako sam ledena.

Piše Ivana Bukejlović