Godine kada se u Osječanima čitao Čik

Prva trafika je bila ispred mjesnog ureda. Bila je drvena, mala i uska, polukružna. U njoj je do penzije radio Ranko Vasiljević - Amerika, a poslije će ga naslijediti Dušan Božić – Dukin. Oba su već poodavno pokojni.

Trafika će poslije preći na sadašnju lokaciju preko puta Božanove kafane i tu će se u ova nova vremena i ugasiti. U njoj se prodavala razna štampa ali i neka sitnija roba. Sedamdesetih, oni rijetki u selu koji su imali televizore, kupovali bi radi programa na trafici zagrebački Studio ili beogradsku RTV reviju. Na naslovnim stranama tih revija bili su nasmijani tada mladi Čkalja, Mija Aleksić, Mišo Kovač, Oliver Mlakar, Mića Orlović, Dunja Lango, Milena Dravić, Relja Bašić, Đorđe Marjanović...

Za djecu su bili interesantni romani, pa smo svi jedva čekali da neko od nas kupi novi broj Tarzana, Zagora, Komandanta Marka, Teksa Vilera ili Politikin zabavnik. Kultni je naravno bio Alan Ford i u njemu doživljaji odvažnih i nesalomljivih agenta TNT grupe u borbi sa Superhikom, antiherojem, koji je gle čuda krao od siromašnih a davao bogatim.

Romane bi čitali u svim prilikama, u hodu idući kući, na njivi čuvajući kravu, u školi na odmoru ili na času pod klupom, i kući, umorni nakon dugog dana punog jurnjave i igre, listajući polako stranice uživali smo u duelu Žalosne Sove i Blafovog psa Floka.

Čitajući romane često bi istovremeno jeli pšenične uštipke koje su nam naše majke pekle stojeći pored šporeta „smederevca“, umorne od cjelodnevnog posla na njivi i oko kuće. Zadubljeni tako u roman dočekivali smo vruće i masne uštipke odmah iz tave i umakali ih u šljivov pekmez, pa bi na romanima zatim ostajali otisci naših prstiju nimalo lošiji od onih u SUP-u, koje su građani otiskivali prilikom vađenja lične karte. U prioritetu čitanja školska lektira je uvijek gubila bitku sa ovom literaturom, što su nastavnici detektivskim pitanjima istraživali na času srpskog jezika i pedantno čitaocu romana upisivali u dnevnik startni broj 1.

Nekako sedamdesetih u kiosk će početi da dolazi ćirilični Čik. Neka beogradska verzija Plejboja. Za nas đake su pored posebno zanimljivih slika polugolih žena (izgled današnjih starleta i estradnih umjetnica) u sadržaju bila zanimljiva i lasciva pisma čitalaca, za koje ćemo kasnije razočarano saznati da su sva bila izmišlljena, i da će ih jedno vrijeme izmišljati naš sada najveći živi pisac i akademik Matija Bećković. Svakako jedan od najzanimljivijih brojeva bio je evo i decenijama pamćeni broj, koji je na naslovnoj strani imao kao i uvijek polugolu ženu a uz nju i tekst: „Bila je zima vrućine teške, mrtvac je na konju jahao pješke“. Magnet za nemoralnu đačku investiciju.

Za kupovinu Čika isturani su najkuražniji. A taj najkuražniji je ipak ušeprtljeno prilazio trafici i obično bi prvo kupovao žvake, 2-3 „bazoke“ radi kamufliranja te za njega nečasne rabote, pa bi zatim pokazujući prstom dodao „i ovo“. Dukin bi dodajući Čik samo zavjerenički namignuo kupcu, a đak-kupac bi hitro kao munja nestajao iza Čandine prodavnice gdje su ga nestrpljivo čekali ostali zavjerenici.

Čik bi zatim ilegalno, gotovo kao neko antidržavno štivo kružio među nama. Naše školske drugarice nisu čitale Čik. Istina, od nas bi ga pozajmljivale da kod kuće na miru u njemu pročitaju horoskop ili tekst o nekim glumcima. „Gadosti“ u njemu nisu čitale. Bar tako su govorile. No sutradan bi na već najavljenim propitivanjima iz istorije, geografije ili srpskog bile nespremne, i vidjelo se po zamuckivanju da su te školske lekcije jedva stigle pročitati. Da li zbog Čika ili nečeg drugog – Bog zna. A na odmorima u školskom dvorištu su nešto tajno šaptale i glasno se kikotale. Čik bi skrivan od starijih tako majstorski da ga ni njemački Gestapo ne bi mogao naći. Za današnje uslove perverzija na interntu, Čik je obična vesela sveska.

Osječani su tamo nekih nekih pola vijeka nazad imali slastičarnu. Malo je i starijih generacija danas koje pamte prvu slastičarnu u Osječanima. Bila je drvena, veličine kioska i smještena ispred Čandine prodavnice. Stariji pričaju da je jednom prilikom, čak i obijena. Tom prilikom organi reda na čelu sa komandirom Gajićem i zamjenikom Mojsijom konstatovali su da je od strane NN počinioca ili više njih, otuđeno nekoliko šampita, veći broj krempita, te nepoznat broj ciglica. Ostao je samo trag prosute slatke ljepljive materije koja izgledom asocira na nestalu baklavu.

Taj teški kriminalac (ili više njih) ostao je do dana današnjeg nepoznat. Moguće je da organi reda sistematski, uporno i danas vode istragu, te da zbog tajnosti istrage podatke ne saopštavaju javnosti ili da će ih saopštiti na stogodišnjicu slučaja. OZNA na kraju sve dozna!

Druga po redu slastičarna bila je u kući Mirka Jankovića, odmah do za Osječane čuvene Spasine kafane. Poslije će slastičarna „Mladost“ biti u kući Petra Gojkovića. Držaće je redom ugledni privrednici: Elezi Mesud, Džabiri Bejto i Miniri Ćašif. Iako je iz imena, muzike koju su slušali kao i njihovih međusobnih razgovora teško zaključiti ko su i odakle su, u tolerantnim Osječanima ova gospoda nije imala nikakvih problema. Imenovani su, što se nas golobradih mušterija tiče, pravili majstorski grčke baklave, šampite, krempite, ciglice, limunade...

Sve je to za nas djecu bilo neodoljivo. A odoliti ste mogli samo ukoliko u džepu niste imali ni jednog jedinog dinara, po čemu je đački džep uvijek šampion. Bilo je to vrijeme kada je ulazak đaka osnovca u kafanu bio zabranjen, nezamisliv, za njega visoko rizičan i kažnjiv, pa je slastičarna kafani bila pristojna zamjena.

Slast ciglice grickane u to doba nemjerljivo je veća od slasti bečke saher torte u prezasićenom životu poznih godina. Uz samu slastičarnu svoje prve godine djetinjstva provodili su sedamdesetih Tike i Dživo, trošeći u njoj ekspresno rijetke porodične donacije. U ovo vrijeme kada većina gradova nema pristojnih slastičarni, a i one postojeće su sa teškim mirisom masnog bureka, krompiruše ili sirnice, i sa siromašnom ponudom kolača, neka ostane zapisano da su to Osječani imali decenijama prije. Tek da se zna!

U Osječanima su godinama zatvorene i čuvene prodavnice: Čandina, Blagojeva i Mitrova. Sve tri su bile smještene u nekih sto metara centra Osječana, a prozvane su po istoimenim trgovcima koji su u njima radili. Tih godina, u seoskim trgovinama mješovite robe, pa tako i ovim, mogli ste da kupite svega i svačega bitnog za jednu kuću: fenjer i lampu br. 5, gas, klepac za kosu, eksera, đevđir za sirenje, štofa za hlače, maramu, brašna, začina... i za nas đake posebno značajnih artikala: keksa, karamela, bombona...

Naša roba nalazila se na pultu u četvrtastim teglama, na maloj drvenoj stalaži. Udarala je odmah u oči. Ta dragocjena roba grabila se plastičnom lopaticom za brašno a potom vagala na grame. Na vagi su se nadskakivali tasovi sa bombonama i sitnim givitima. Trgovac ih je pojednačavao spuštajući u fišek sa vrha lopatice, bombonu po bombonu. Fišeke su trgovci tako majstorski i brzo uvijali da je to sve davalo posebnu čar robi koja je iz njih kasnije vađena.
Bombone i karamele bi se ljeti lijepile od toplote što im je samo povećavalo slast. U teglama su bile i dvije vrste keksa u rimfuzi ili kako se tada zvao „vagani“ keks.

Prvi se zvao obični ili narodni keks i on je bio nešto jeftiniji i onaj drugi skuplji, bolji i elitniji – čajni keks.

Robusni trgovac Čando je iza uva držao olovku i svojevrsni fiskalni račun mušteriji za kupljenu robu nastajao je na papirnoj kesi u koju bi se potom pakovala plaćena roba.

Na stepenicama prodavnice bi obično neka grupa starijih, ponekad i cijela družina pružnih radnika prislonivši bicikle uz prodavnicu, u odsutnosti strogog desetara Nenada Tešića pila pivo i i žučno bistrila seosku politiku. Državnu politiku bilo je opasno bistriti, jer bi vas to moglo brzo odvesti na privremeni rad u „Spreču“ i to se činilo u četiri oka.

Preteča navedenih trgovina bila je stara trgovina u Tešinoj kući na mjestu sadašnje „Savine“ prodavnice. U njoj je radio godinama ugledni i pošteni trgovac starog kova Pero Bambulović. Ko se toga još sjeća?

I još mnogo toga je iz Osječana u istoriju odnio minuli vijek. Prošlih, a novim generacijama tako dalekih, teško zamislivih i razumljivih vremena, sa nostalgijom se sjećamo samo mi stariji. Namjera ove skromne pisanije je da jedno prohujalo vrijeme bude otrgnuto od zaborava. A nijedno vrijeme ne treba da se zaboravi.

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!