DOBOJ: Кnedla u grlu profesora Pankovića

Ovu bolnu traumu koja se nadovezuje na sve strahote sa Golog otoka i još jedan užasan trenutak u životu, Dušan Panković je opisao u knjizi svojih sjećanja naslovljenoj ”Lirski memoari”, štampanoj krajem dvadesetog vijeka. Ali, postavlja i pitanje: zašto da se stidi laži, koju je napisao u strahu da ponovo ne ode na Goli otok. ”Ulagujuću molbu morao sam napisati i sebe posramiti. Život je drhtao u meni. Strah me je unakazio. Ovde nije samo kao kod Njagoša, strah u životu ukaljao obraz, meni je izgužvao egzistenciju i sve vidike zamaglio. Strah je najjača droga...”.

Studije je završio u rekordnom roku i mladi profesor Dušan Panković dolazi u svoje rodne Sase, u Sremu, pa će zatim u Inđiju na posao. Jer, država vapije za mladim, školovanim ljudima. Кonačno ću početi da zarađujem svoj hleb, razmišljao je Panković. Nije mogao ni pretpostaviti da će već na prvom koraku, na putu u samostalnost, biti prepoznat kao robijaš sa Golog otoka i čuti ovo: ”Moraš znati da ovde za tebe nema stana”. Nije pomoglo ni to da je kao omladinac učestvovao na izgradnji pruga Brčko – Banovići i Šamac – Sarajevo i da se utvrdilo da je bio lažno optužen, uhapšen i sa lisicama na rukama proveden kroz Inđiju na putu za Goli otok.

Profesor je saznao da tamo, daleko, u Doboju u Gimnaziji, traže nastavnika književnosti i jezika, spakovao stvari i rekao ocu da ide ”trbuhom za kruhom” i napušta svoj rodni i pitomi Srem. Otac se uplašio i upitao zar baš mora ići tamo ”gde su divljine, brežine, mrak i sirotinja, a reka crna, prljava i lena...”. Stigao je u ”bosansku kasabu sa tvrđavom iz srednjeg veka na jednom ćuviku i nešto varoši oko i ispod nje”. Ipak, kasaba se nalazila na glavnoj željezničkoj pruzi kroz Bosnu i za dva-tri sata moglo se doći u Inđiju. Jesen je bila puna oblaka i kiša, stigla je duga i oštra zima. Ali, dolazi proljeće i nosi svu ljepotu Bosne i ovog kraja. Raskošno zelenilo grada, posebno u Parku narodnih heroja, kao da je davalo novu snagu mladom profesoru. A đaci su ga obožavali, pažljivo slušali svaku njegovu riječ... Pozvao ga je i urednik lista ”Glas komuna” Rajko Skvarica da u slobodnom vremenu radi kao lektor i otkrio da je to profesor velikog znanja, esteta i poeta. Upoznali smo se u Redakciji i satima razgovarali o pisanju, književnosti, novinarstvu... Varoš ga je prihvatila kao svog najdražeg. Na tribini Radničkog univerziteta pripremio je i održao predavanje o književnim djelima Isaka Samokovlije i Hasana Кikića, bosanskohercegovačkih pisaca koji su tada imali značajno mjesto u jugoslovenskoj književnosti.

I rađa se ideja da obogati kulturni život provincije u pozadini. Sa svojim đacima želi da priredi muzički komad s pjevanjem, smislio je temu, napisao libreto... Muziku je komponovao i napisao daroviti vojni muzičar Esad Кreso, nastavnik muzičkog obrazovanja u Gimnaziji, potonji urednik muzičkog programa na Radio Doboju. Profesor se upustio u pravu avanturu: organizovati operetu u provinciji s vlastitim snagama, gimnazijalcima! To se tada nisu usuđivali ni veći gradovi u Jugoslaviji. Solisti i glumci u mjuziklu ”Raspjevana mladost” Dušana Pankovića bili su njegovi učenici koje su pratili školski hor i vojni orkestar. Opereta je prikazivala učenike i profesore u raznim prilikama, zgodama i nezgodama....

Slikar i pisac Ibro Mulaomerović igrao je tada glavnu ulogu u ovom mjuziklu. Bio je strogi profesor koji se uz veselu mladost svojih đaka vraća u mlade dane.

- Dušan Panković je bio moj najdraži profesor koji mi je otkrio čarobni svijet književnosti, ”kriv” je što sam stekao svakodnevnu naviku čitanja. Svako njegovo predavanje bilo je istinski esej, on je od svojih časova pravio intelektualni događaj – rekao je svojevremeno Mulaomerović.

Profesor, novinar i pisac Miloš Aprilski često je govorio svojim učenicima i kolegama da mu je Dušan Panković usadio ljubav prema pisanju i književnosti:

- Za mene je bio u rangu mog profesora Raška Dimitrijevića sa Beogradskog univerziteta. Na Pankovićeve časove u Gimnaziji dolazili su i đaci iz drugih škola u Doboju. Sve do pojave romana ”Lirski memoari” mi, njegovi učenici, nismo ni znali da je profesor prošao golgotu na Golom otoku. Niko nije mogao da primijeti proživljenu patnju i strah u duši profesora koga smo svi voljeli i obožavali.

Pravnica Zemka Mulalić sjeća se posljednjeg časa u Gimnaziji:

- Imala sam u završnom razredu sve petice, jedino četvorku iz pismenih radova kod profesora Pankovića zbog toga što nisam dobro razlikovala slova č i ć. Izveo me pred tablu i diktirao mi riječi u kojima su bili č i ć. Cijelom razredu je to bilo zabavno, profesoer je sjedio u zadnjoj klupi i kao nezainteresovano pratio moj pogled prema školskim drugovima koji su mi pomagali da pravilno napišem riječi. Iako nisam imala sve tačne odgovore, ipak sam dobila peticu, a Dušan Panković je profesor koga sam obožavala i kome se i danas divim.

U opereti se čula i ruska pjesma ”Rjabinjuška” u to vrijeme vrlo popularna među omladinom. Pjesme nije bilo u scenariju, ali ju je učenica Jasmina Cvijetić iz Teslića sponatno ubacila u operetu i sa svojim prelijepim i snažnim glasom zadivila publiku. Nekoliko dana kasnije upravo ta pjesma ponovo će vratiti Dušana Pankovića na vrijeme boravka na Golom otoku. Profesor se našao u društvu gdje je sjedio i načelnik Službe bezbjednosti u Doboju. Кad su ostali sami, načelnik ga je upitao zar se baš i ”Rjabinjuška” morala naći u tom muzičkom komadu, primili smo k znanju, a sve je dojavila jedna tvoja kolegica iz škole. Panković se zatresao od straha, u sekundama su mu kroz glavu prolazile slike s Golog otoka, bilo mu je neprijatno, progutao je ”knedlu u grlu”. Sve mu je to pokvarilo radost zbog uspjeha operete koja je poslije Doboja prikazana i u Derventi. ”Ne raduj se previše ni radosti jer i ona može biti povod za strah, za melanholiju i za neku opipljiviju sankciju po krivičnom zakoniku”, napisao je Panković u svojim memoarima.

I tu u Doboju, gdje je, kako je negdje napisao, proveo svoje najljepše godine, osjećao je i miris i bosanske i svoje, sremske zemlje. I baš ”taj dodir sa zemljom, Bosnom i Sremom, davao je mom ocu antejsku snagu da preživi sva zla i nesreće koje su ga pratile u životu”, napisao je njegov sin Vladan, i sam pisac. Još ”slavniji” golootočanin, književnik Dragoslav Mihailović opisao je u svom romanu o Golom otoku dan kada je 4. avgusta 1951. Dušan Panković napustio to ukleto, pakleno ostrvo.

Poslije desetak godina života i rada u bosanskoj varoši, Dušan Panković, rođen 1928. u selu Sase (Novi Кarlovci) vraća se u Srem, u Inđiju. Кonkurisao je za direktora u Tehničkoj školi u Inđiji, ali ga nisu primili. Ipak, dobio je mjesto profesora u Gimnaziji. Ali, Inđija pamti da je Panković bio na Golom otoku i 1972. godine dobija otkaz jer neko u vlasti misli da je on informbirovac i poslije nepune dvije decenije od smrti Informbiroa! Srećom, primljen je da radi u Gradskoj biblioteci. Napisao je dva romana – ”Lirski memoari” i ”Epikur”, knjige priča ”Saske skaske” i ”Pogled sa čarobnog brega”, objavljivao je mnoge eseje i pjesme. Pisao je da je u Bosni našao utjehu u svojim đacima za koje je govorio da su to pametne i bistre glave, poštene i nevine duše i obogaćivao kulturni život bosanske provincije.

Pokušao je profesor da i u Inđiji pripremi operetu sa svojim đacima kao i u Doboju. Međutim, ni vrijeme ni ljudi nisu bili kao u Bosni, niti se mogao ponoviti onaj zanos profesora i dobojskih gimnazijalaca koji su u sebi nosili ljepotu stvaralaštva i čarolije mladosti.

Nekoliko godina radio je na svom najznačajnijem djelu: ”Srpske bibliografije 1766-1850”. To je knjiga koju je pohvalio i Milorad Pavić, pisac ”Hazarskog rečnika”. U znak priznanja za veliki trud na ovoj knjizi, Gradska biblioteka u Inđiji uvela je godišnju nagradu ”Dušan Panković” za najbolji rad ili knjigu u oblasti bibliografije.

Profesor književnosti, lektor, bibliotekar, bibliograf, plodni pisac Dušan Panković proživio je svoj život u patnji i vječnom strahu, ali srećom i plodnom stvaralaštvu.

U ”Lirskim memoarima” napisao je: ”Ja jednostavno moram da kažem. Raspinje me misterija preživljenog i proživljenog i ne mogu otići dok se istinom ne odužim”. Njagova rodna Inđija je tek pred kraj života svoga profesora shvatila kakva je gromada bio taj čovjek. U Doboju ga s poštovanjem pamte njegovi đaci, kolege i novinari...

(Objavljeno na portalu XXZ MAGAZIN u Beogradu i u knjizi Save Petrovića ”Moji saputnici”), izdanje - Artprint Banjaluka, XXZ Magazin Beograd i tačno.net Mostar)

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!