POSLIJE SVEGA: Bez jednakih aršina nema pravde

Iz mog Doboja protjerano je prinudom ili pod prijetnjom prinude barem 50.000 Bošnjaka u posljednjem ratu. Jezive priče o premlaćivanju lopatama dobojskih muslimana i bacanja u rijeku Bosnu i danas žive; krici zatočenih i silovanih Bošnjakinja dobojskom čaršijom i danas odjekuju; članovi ostataka razorenih i podijeljenih bošnjačkih porodica iz Doboja i danas čuju topot vojničkih cokula što dolazi iz stubišta i postaje sve jači dok se iznenada ne provale ulazna vrata, te i danas vide razna maltretiranja i ponižavanja svoje majke, supruge, oca, žene, djeteta.

Republika Srpska nikada neće oprati mrlju od krvi koju su prolili svi nevini, i ne treba da je opere, ta mrlja treba da je stalno podsjeća na sudbinu svih ovih nedužnih, silovanih, premlaćenih i ubijenih na pravdi božijoj. Republika Srpska, a i Republika Srbija, danas više i ne dovode ove zločine u pitanje, nego kroz vlastito pravosuđe procesuiraju vinovnike. Tako i treba da bude. I neka bude. Da bi se uvijek sjećali tih ljudi, jer to je najmanje što možemo.

U Republici Srpskoj izvršeno je veliko etničko čišćenje. Nije nepoznato da je barem 90% teritorije "očišćeno" od drugačijih i nepoželjnih. Kako bi onda drugačije i mogla nastati? Ovo nisam izmislio ja. Ovo je kazao i sam prvi predsjednik Republike Srpske, te više od 20 drugih visokih državnika, pripadnika vojske i MUP-a Srpske u direktnoj nagodbi sa Tužilaštvom Tribunala za bivšu Jugoslaviju, i to međusobnim inkriminisanjem raznih optužbi u zamjenu za blažu kaznu.

Drago mi je ako i jednoj žrtvi ova kazna od 40 godina za predsjednika Karadžića može pružiti bilo kakvu satisfakciju. Jer, ako je on kriv za ova silovanja, ubijanja, protjerivanja i pljačkanja, neka robija 40 godina. Dobojlija je Dobojlija, pa makar bio Bošnjak, Hrvat, Jevrej ili Srbin. Kao čovjeku će mi biti lakše ako pravda bude barem donekle zadovoljena.

Međutim, ko je odgovarao za zločine nad onim mnogobrojnim Srbima što su tokom rata protjerani iz Sarajeva, Zenice, Tuzle, Zavidovića ... i koji su isto tako bili silovani, premlaćivani, ubijani, čija imovina je spaljena i opljačkana, a Dobojlije su postali sasvim slučajno?! Bošnjaci iz Doboja mogu uprijeti prstom u predsjednika Karadžića (iako se radi tek o prvostepenoj presudi) i reći on je odgovarao za zločine i robijaće 40 godina. Bošnjaci iz Doboja mogu uprijeti prstom u Nikolu Jorgića i reći ovo je naš dželat i zbog toga je osuđen na trostruku doživotnu kaznu zatvora i u zatvoru je umro. Bošnjaci iz Doboja mogu uprijeti u Kujundžića i mnoge druge i da kažu ovo su naši dželati. Ali u koga mogu uprijeti prstom Dobojlije srpske nacionalnosti koje su se u Doboj doselile ne svojom voljom, nego iz nužde, a i danas se neki od njih potucaju po šupama i barakama? Pogledajte prigradska naselja Bare, Poljice... sve su to uglavnom ljudi koji su protjerani iz Federacije, a nemaju u koga prstom uprijeti.

Zbog nacionalno motivisanih progona treba da se stidimo, a i siguran sam da će neke generacije jednog dana da se stide, ali to ne mogu da "prebacuju" oni koji se i sami toga ne stide. Koliko su Srba protjerali kosovski Albanci? Prema službenim podacima taj broj nije manji od 200.000. A Srbi u Hrvatskoj? Nekada su imali učešće od 15–20% u ukupnom stanovništvu, a danas su na nivou statističke greške, svega 2–3%. U Federaciji Bosne i Hercegovine nema Srba ni da se ispoštuje ustavna norma o konstitutivnosti naroda, a pojedini kantoni to ne mogu da urade ni kada Srbe "uvoze" iz drugih kantona. Činjenice notorno poznate. Pa da li onda samo Republika Srpska nosi hipoteku "etnički čiste"?

Tribunal za bivšu Jugoslaviju sudi pojedincima, a njegove presude se odnose i proizvode posljedice samo prema pojedincima protiv kojih je tužba bila podignuta. Juče prilikom čitanja sažetka presude sudija Kvon iz Južne Koreje se "satrao" ponavljajući bezbroj puta "individualna krivica" i "individualna krivična odgovornost", želeći na taj način istaći da presude suda kakve god bile nisu presude narodima, kolektivitetima, pa ni Republici Srpskoj.

Na taj način sud je pokušao anulirati priču koja se forsira iz bošnjačkog tabora, a to je da je Republika Srpska genocidna tvorevina. Osim toga tačka optužnice kojom je Tužilaštva tvrdilo da se genocid desio u još 14 odnosno 7 opština – pala je. Međutim, razni intelektualci, političari i drugi istaknuti pojedinci iz Republike Srpske, često kao reprezentacija Srbije, sami sebi zabijaju autogolove adresirajući ovu presudu srpskom narodu tvrdeći da se njom (i sličnim) srpski narod prikazuje genocidnim.

I zaista, srpski narod u Bosni tokom posljednjeg rata nije se borio samo protiv HVO-a, Armije BiH ... on se borio sam protiv cijelog svijeta. Najveći srpski "saveznik" Ruska Federacija već je 28. 4. 1992. priznala proklamovanu suverenost i vlast Alije Izetbegovića. U Hrvatskoj je mlaznim avionima „mig 21“, helikopterima i protivvazdušnim sistemima C-300 naoružavala hrvatsku vojsku, a nakon rata prvog predsjednika suverene Republike Hrvatske odlikovala ordenom generala Žukova. Koliko god Srbima koji boluju od patološke ljubavi prema Rusiji bilo teško priznati, ovaj haški sud, ovakav kakav jeste, nije mogao nastati bez blagoslova Rusije. Zato, jedna mala nacija kao Srbi u Bosni, ne može "sama protiv svih", a ove presude ćemo kad-tad morati prihvatiti. Možda zvuči nerealno, ali ni sam Tribunal na početku nismo prihvatili, da bi na kraju prihvatili i sud, lišavali slobode i slali sve optužene u Ševeningen sami, te bespogovorno sa krajnjom servilnošću izvršavali svaki njegov nalog.

Umjesto što se oponaša uvrijeđena mlada, bolje bi bilo da se osnuju instituti po ugledu na slične ustanove u Hrvatskoj i Federaciji, a koji bi imali zadatak da izučavaju praksu Haškog tribunala. Samo dosije u predmetu Radovan Karadžić ima preko 330.000 stranica, prvostepena presuda još neobjavljena ima preko 2.000, tek slijedi drugostepeni postupak i presuda koja će imati barem 1.000 stranica. Suđenje je trajalo sedam godina i nastaviće se... Postoje na desetine drugih predmeta sa obimnim materijalom, a koje niko sistemski ne čita, ne istražuje i ne klasifikuje. Treba se boriti da kopija haške arhive završi u Banjaluci. U jednoj takvoj ustanovi trebalo bi zaposliti vrsne pravnike, ekonomiste, sociologe, istoričare, a koji bi pisali stručne naučne radove. Možda već neko kaže da je skupo, ali skupa je bila i odbrana generala Gotovine i Markača. Međutim, Republika Hrvatska je to finansirala, a znamo kakav je ishod bio. Srbi uvijek čekaju da se "desi", pa onda se djeluje.

Političari, funkcioneri, generali i oficiri u Republici Srpskoj i Republici Srbiji su prorijeđeni optužbama za etnički motivisane progone. Srba u Hrvatskoj, Federaciji i na Kosmetu više nema, a njihova imovina je opljačkana, uzurpirana i spaljena. Gdje su odgovorni?