SLOBODA RIJEČI: (Ne)rješiv problem pasa lutalica u Doboju

Ovih dana primjećeno je nekoliko čopora pasa lutalica na rubnim dijelovima grada (u naselju Poljice i u Ustaničkoj ulici) kako, prepušteni sami sebi obilaze kontenjere i smetlišta u potrazi za hranom, ometaju normalno odvijanje saobraćaja i dolaze u sukob sa slučajnim prolaznicima.

Naš grad je ostao upamćen po ranijem nesrećnom slučaju iz naselja Usora, u kojem je jedna muška osoba starije dobi, pokušavajući da se odbrani od napada divljeg čopora pala i preminula. Drugi slučaj, takođe sa tragičnim ishodom, dogodio se u Travniku kada je jedna maloljetna osoba u pokušaju da izbjegne napad psa lutalice, pala pod automobil na ulici usljed čega je nastupila posljedica sa smrtnim ishodom. Da je problem poprimio regionalne dimenzije svjedoči i skorašnji napad psa sorte "njemački ovčar" u banjalučkom parku "Mladen Stojanović" na ženu sa bebom u kolicima. Nastupanje težih posljedica, spriječio je policajac koji je u tom rejonu patrolirao po redovnoj dužnosti, tako što je ispalio hitac iz pištolja i usmrtio agresivnog psa. Najsvježiji primjer poznat javnosti, jeste slučaj iz Banja Luke kada je usred napada čopora pasa lutalica kod mosta "Venecija" na livadi kod Pravnog fakulteta, 34-godišnja žena pala sa bicikla i zadobila povrede noge, ruke i glave sa hematomom na oku. Nesrećnu ženu su spasili slučajni prolaznici koji su pozvali policiju i hitnu pomoć. Gradska uprava je pokušavala nekoliko puta dislocirati ove pse sa pomenutog mjesta na neku drugu lokaciju ili u azil, ali je redovno posustajala pod pritiskom nevladine organizacije za zaštitu pasa iz RS "Kerber". Iskustva drugih žrtvi pasa lutalica su različita, ali uglavnom posljedice često su teške kao što je dijabetes, teška naruženost fizičkog izgleda zbog ugriza, ili čak hepatitis C.

Što se tiče grada Doboja, ne postoji dovoljno kapaciteta za smještanje svih pasa u siguran prostor, a glavna prepreka otvaranja novih su oskudna novčana sredstva. Grad Doboj trenutno ima samo jedan javni azil i jedan privatni, čiji radovi su takođe ugroženi jer su dotacije od gradskih vlasti nedovoljne, a ovise uglavnom od donatora.

Ovo pitanje je regulisano Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja donesen na nivou BiH početkom 2009. godine. Sam zakon je napisan u skladu sa standardima koji vladaju u Evropskoj Uniji, ali kao što se ispostavilo na kraju, BiH nema dovoljno novčanih sredstava koja su potrebna za sprovođenje ovog zakona u praksi. Zakon se uglavnom oslanja na tzv. metodu "uhvati-tretiraj-pusti", a koja se sastoji u hvatanju pasa lutalica, njihove sterilizacije/kastracije i puštanje ponovo na slobodu. Ova metoda sama po sebi nije dala nekih značajnih rezultata zbog visoke cijene sterilizacije, koja se prema riječima veterinarskog inspektora i veterinarskog doktora Dragičevića iz Doboja, u Doboju kreće u rasponu od 100 – 150 KM. Međutim, ova cijena nije jedinstvena za cijelu BiH, jer u Sarajevu doseže i cifru od 250 KM po psu. Sam doktor kaže da se u Doboju organizuju periodične i masovne sterilizacije pasa lutalica u saradnji sa organizacijom "Veterinari bez granica" i veterinara volontera iz drugih država koji dolaze da pomognu. Sterilisani psi se ne puštaju na slobodu, nego se zadržavaju u ova dva azilska centra, i tu ostaju do kraja svog života. Metoda "uhvati-tretiraj-pusti" pored visoke cijene njene primjene, neefikasna je i zbog vraćanja psa na slobodnu gdje ponovo dolazi u dodir sa ljudima. Iako je pas sterilisan, to ne znači da i dalje neće predstavljiti opasnost po slučajne prolaznike, ili bezbjedno odvijanje saobraćaja na javnim cestama. Druga metoda borbe, a koju predviđa ovaj zakon, jeste izgradnja dodatnih kapaciteta, skloništa i azila. Najtipičniji primjer u cijeloj BiH je Zenica, a u kojoj je 2012. godine registrovano preko 500 napada pasa lutalica, a gradska uprava je izračunala da joj je potrebno (poštujući sve standarde koje je postavio zakon i nauka) oko 1.600.000 KM za izgradnju četiri paviljona za azil. Međutim, iako se izgrade prihvatni centri, i dalje postoji potreba za skupom sterilizacijom pasa radi lakše kontrole njihove populacije unutar centara za azil.

Jeftinija varijanta bi mogla biti eutanazija (metod koji podrazumijeva lišavanje života psa na kratkotrajan i bezbolan način), a eutanazija jeste upravo tačka razdora između građana koji traže da se riješi problem divljih pasa i raznih udruženja građana i nevladinih organizacija koje lobiraju protiv takvog rješenja za ovaj problem. Sama eutanazija, prema riječima doktora Dragičevića, u Doboju bi koštala oko 80 KM, međutim to nije fiksna cijena jer ona varira od težine do težine psa. Doktor Dragičević kaže da su sve zemlje u Evropi, koje su imale sličan problem, prvo izvršile masovnu depopulaciju broja pasa biološkim uništenjem. Tek nakon takve depopulacije, pristupile su izgradnji azilskih cenatara, metodama uhvati-tretiraj-pusti, u cilju održavanja populacije na jednom prihvatljivom nivou. Primjena samo metode uhvati-tretiraj-pusti, nije nedjelotvorna samo zbog toka što psa vraća ponovo na slobodu gdje dolazi ponovo u dodir sa ljudima i javnim saobraćajem, nego i zbog toga što je praktično nemoguće uhvatiti svakog psa i sterilisati. Profesorica veterine Selma Filipović (koja je protiv eutanazije) na Veterinarskom fakuletetu Univerziteta u Sarajevu, kaže da par plodnih pasa sa svojim okotom po principu progresivne reprodukcije (jedna ženka se pari dva puta godišnje i daje u prosjeku od 4 do 6 mladunčadi) može za 6 godina dati oko 60 hiljada štenadi!