Menu

Evo prođe i glasanje

Evo prođe i glasanje

Izbori su prošli. Ostao je neki nepotrgan plakat i zalutali bilbord. Zvaničnog pobjednika još uvijek nema. Više niko o tome ni ne misli mnogo.

Vratili smo se svojim svakodnevnim bitkama u kojim pobjeđujemo nepobjedivo.

U mom sjećanju je baka koju sretoh u sedmici predizbornog ludila. U redu ispred mene u jednom marketu držala je korpu. Uvijek bacim pogled koliko artikala ima onaj prije mene da znam da li ću čekati mnogo. Njena je izgledala prazna. Ništa u njoj. Pomislih gospođa će sigurno samo nešto da pita i vratih se svojim mislima. Izvadila je iz korpe jedan limun. Samo to je došla da kupi. Umjerena, decento obučena i reklo bi se tiha gospođa platila je svoj artikl i dostojanstveno se uputila prema izlazu iz marketa.

Ja sam ostala da mislim. Dok nam ti političari u skupim odijelima i još skupljim automobilima prodaju svoje isprazne priče koliko nas svaki dan pobjeđuje nenormalne prilike u kojima živimo. Koliko penzionera treba da se odluči za hljeb ili voće. Za jogurt ili mlijeko. Ne može oboje.

Koliko nas štedi da bismo kupili cipele ili kaput. Da plati školarinu, stanarinu, grijanje i struju. Dok ministarska djeca studiraju u Evropi ili Americi. Kupuju u najskupljim buticima i voze se u najudobnijim autima.

Ne patimo mi mnogo što živimo kako živimo. Naučeni smo da budemo dostojanstveni u svemu što radimo, pa tako i u preživljavanju. Ali eto, urezala se ta gospođa u sjećanje kao sinonim skrušenog naroda dok su se sa TV-a smiješile njihove face koje obećavaju. Kao predatori koji vrebaju svoje žrtve. Vrebaju za sebe i za svoje potomke.

Uvijek su zabrinuti, jurcaju, nije lako tako dugo uporno i istrajno se pretvarati. Nositi se sa mržnjom onih koje loviš i koji ti trebaju, od kojih zavisiš. I ti i tvoji. A obični ljudi srećni. Briga ih za taj luksuz kojem političari teže. Voljeli bi oni da imaju malo više. Možda bar za kilogram limuna, ali oni uveče mogu da legnu spokojniji.

Posmatram te obične ljude kojima pripadam. Frizeri se smješe dok rade. Majstori uvijek pronađu poneku doskočicu ili šalu. Nema veze što im je majica poderana i cipele umazane krečom. Trgovci uprkos cjelodnevnom stajanju pronađu osmijeh za svakoga. I kad ih upitam kako su kažu da im nije teško. A svi oni biju mnogo složenije i kompleksnije bitke od onih političarskih.

I mi smo istinski srećni ako imamo posao, krov nad glavom, ako smo uspjeli da sastavimo mjesec a da nikome nismo dužni. I istinski se smijemo. Nisu to lažni i isforsirani osmjesi. Nisu to osmjesi koji mole.

Možda su o nama trebali malo više da misle ti političari. Da nam ne obećavaju mnogo i previše, jer bi tako i manje lagali. Nama to „previše“ ionako ne treba. Dovoljno je i ono malo da zadržimo dostojanstvo.

Ostavi komentar

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Portala Dobojski Info. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Dobojski Info zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

nazad na vrh