Udružena hajka na gradonačelnika Obrena Petrovića zbog svjedočenja na sudu BiH
- Autor SAFF
- 14 Komentara
U manjem bh. entitetu posljednjih mjeseci traje žestoka političko-medijska kampanja protiv gradonačelnika Doboja Obrena Petrovića koji je svjedočio na Sudu BiH o zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima. Obren Petrović je svjedok u procesu protiv Milana Ninkovića, Borislava Paravca, Andrije Bjeloševića i Milana Savića. Optuženi su da su od početka maja 1992. do kraja 1993. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva na području Doboja.
Nakon što je priznao da su vršeni zločini u Doboju, protiv Obrena Petrovića je pokrenuta žestoka kampanja koju predvode RTRS, SNSD, boračka udruženja i mnogi drugi. Svi oni žele da diskreditiraju i zastraše gradonačelnika Doboja kako bi odustao ili opvrgao svoje izjave o činjenju zločina nad Bošnjacima i Hrvatima u ovom gradu. Kampanja protiv gradonačelnika Petrovića je primjer kako funkcionira javna scena u manjem bh. entitetu. Oni koji pristaju na istinu i pomirenje, oni su izloženi svakoj vrsti udara.
U nastavku pročitajte izjavu Obrena Petrovića o zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima u Doboju.
TUŽILAŠTVO: Šta vam je poznato oko priprema i preuzimanja vlasti u policijskim i civilnim strukturama na području Doboja u periodu oko maja 1992. godine?
PETROVIĆ: Otprilike, sredinom aprila 1992. godine, na području planine Ozren, helikopterom iz Srbije stigli su pripadnici Specijalne jedinice “Crvene beretke”. Njihova uloga u to vrijeme bila je da regrutuju i obuče ostale pripadnike dobrovoljaca iz sastava vojske i policije. Na čelu “Crvenih beretki” bio je Radojica Božović, a sjećam se još nekih, ali samo po nadimcima. Tu su bili Riki, kojeg su zvali “Zečija usna”, neki Dimić, Makedonac koji je poginuo kasnije. U periodu od dolaska “Crvenih beretki” pa do početka maja 1992. godine, obuku je prošlo blizu 300 pripadnika, među kojima su bili i mladići sa drugih područja kao što je, recimo, Vozuća.
TUŽILAŠTVO: Gdje su upućivani obučeni pripadnci vojske i policije?
PETROVIĆ: Poznato je da je jedan takav vod postojao i u CSB Doboj, na čijem čelu je bio Slobodan Karagić zvani Karaga. Radojica Božović, kao komandant “Crvenih beretki”, u više navrata je dolazio u službene prostorije CSB Doboj i razgovarao sa Andrijom Bjeloševićem, koji je bio načelnik Centra službe bezbjednosti, te njegovim najbližim saradnicima Milanom Savićem i Dušanom Živkovićem, koji je bio načelnik Službe nacionalne bezbjednosti. Ovim sastancima su prisustvovali i članovi Kriznog štaba opštine Doboj Borislav Paravac i Milan Ninković, koji je povremeno dolazio, ali su se njegove odluke, kao predsjednika SDS-a grada Doboja i narodnog poslanika, uveliko provodile na terenu. Ja nikada nisam prisustvovao tim sastancima.
TUŽILAŠTVO: Šta vam je poznato u vezi sa samom pripremom i preuzimanjem svih pozicija u policiji, a potom i u opštini i na drugim mjestima?
PETROVIĆ: Prije nego što se desilo preuzimanje vlasti od strane SDS-a i Kriznog štaba opštine Doboj, postojao je neki dogovor nosilaca čelnih funkcija iz reda srpskog naroda. Moguće je da su održavani i sastanci u mjestu Lipac, u prostorijama tamošnje osnovne škole. Mislim da se na tim sastancima obavljala određena priprema za ove aktivnosti. Nisam tamo prisustvovao, ali je na te sastanke iz policije uvijek išao Bjelošević. Preuzimanje vlasti izvršeno je 3. maja 1992. godine, kada je bio neradni dan. Primjetio sam da u Lipcu ima veća koncentracija oružja, vojske, raznih specijalnih jedinica sa drugih područja, među kojima su bili i “Bijeli orlovi” iz Broda. Sve mi je izgledalo kao da će sva ta vojska izvršiti napad na Doboj. Pripadnici “Crvenih beretki” prvo su ušli u policijsku stanicu, koja se nalazila na željezničkoj stanici, a koja je bila najbliža Lipovcu. Svakog pripadnika policije pitali su za ime i ukoliko bi bio Srbin, ostajao bi na svojim redovnim zadacima, a ostale su odmah premlaćivali i odvodili u zatvor. Ovo se dešavalo u kasnim noćnim satima. Subota na nedjelju, mislim da je počelo u ponoć, a da je na cijelom području grada sve završeno do 02:00 časa. Tek ujutro došao sam u službene prostorije, gdje sam zatekao na radnim mjestima jedan broj pripadnika iz reda srpskog naroda, dok hrvatskih i bošnjačkih radnika nije bilo. Saznao sam da su hapšeni po unaprijed pripremljenom spisku, koji sam imao priliku jednom vidjeti kada mi ga je pokazao Milan Savić. U pravljenju ovih spiskova učestvovali su pripadnici nacionalne bezbjednosti na čelu sa Dušanom Živkovićem i pripadnici Specijalne jedinice odreda kojim je rukovodio major Stanković, sa kojim je bio blizak Milan Savić i Mirko Stojčinović. U privođenju su učestvovali i pripadnici grupa, kojima su rukovodili Predrag Kujundžić zvani Predo, Slobodan Karagić Karaga, Nikola Jorgić Jorga, koji su vrlo dobro poznavali grad i odmah bi sve uhapšene prilikom dovođenja sproveli u Okružni zatvor.
TUŽILAŠTVO: Šta se dešavalo sa imovinom uhapšenih?
PETROVIĆ: Nakon što su kuće, stanovi i druga imovina u vlasništvu Hrvata i Bošnjaka na području Doboja napušteni, ove grupe koje su hapsile, počele su da pretresaju kuće i da za sebe uzimaju vrijednosti. Jedna grupa vojnih policajaca na čijem čelu je bio komandir Martić, ime mu ne znam, u kući Mustafe Osmića pronašla je veću količinu zlatnog i srebrnog nakita. Kasnije se tu zadesila i jedna grupa pripadnika “Crvenih beretki”, među kojima su bili Slobodan Dević i Branko Jovanović. Znam da su toga dana Dević i ostali u službene prostorije SJB Doboj donijeli zlato i to više od deset kilograma, koje je pohranjeno u depozit. To je sve evidentirala Anica Peulić, koja sada radi u Banjaluci u Sindikatu policije. Takođe, o svemu u vezi sa ovim događajem bio je upoznat i Mladen Vulić. Kako sam čuo od kolega Mladena Vulića i Mirka Stojčinovića, koji je tada bio načelnik Sektora javne bezbjednosti, Andrija Bjelošević je u toku 1993. godine to zlato odnio negdje u Bijeljinu kako bi ga predao u sjedište MUP-a, međutim, tom zlatu se gubi svaki trag.
TUŽILAŠTVO: Šta vam je poznato u vezi sa napadima na bošnjačko i hrvatsko civilno stanovništvo?
PETROVIĆ: Prvi takav napad krenuo je od sela Grapska. Naredbu je izdao major Stanković. Pripadnici Mjesne zajednice Grapska tražili su sastanak sa srpskim vlastima sa ciljem da se dogovori način ponašanja. Međutim, do tog sastanka nije došlo. Upotrebljena je prekomjerna sila i naoružanje. Mali dio stanovništva uspio je pobjeći, a ostali, više od stotinu, se predalo. Smješteni su u vojne hangare u naselju Bare. Nakon toga odvijao se napad na gradski dio, zvani “Čaršija”, pa na Čaire, Orašje, Miljkovac, Prisade i Makljenovac. Kada su pripadnici Armije RBiH iz pravca Tešnja i Usore krenuli u napad prema Doboju, 12. jula 1992. godine, u momentu je donesena odluka da se jedan dio civila, a možda i svi, izvedu iz “Perćinog diska” i isture kao živi štit na lokalitetu iznad naselja Vila, kako bi se ovaj napad zaustavio. Po priči koju sam tada čuo, ubijeno je oko 30 civila, koji su se nalazili u živom štitu. Pričalo se da je Milutin Blašković, pripadnik policije naredio da se civili izvedu i postave kao živi štit. Nije mi poznato ko je ovu naredbu njemu izdao, ali siguran sam da su glavnu riječ imali pripadnici “Crvenih beretki”.
TUŽILAŠTVO: Da li je bilo fizičkog zlostavljanja zatvorenih?
PETROVIĆ: Ovdje su vršena česta zlostavljanja i izgladnjivanja civila koji su tu boravili. Ovo mi je poznato zbog toga što su se meni kao načelniku SJB Doboj obraćale porodice civila, koji su bili u zarobljeništvu. Ja sam, sa ciljem da pokušam učiniti bilo šta za njih, Mladenu Vidiću znao reći da po spisku ljudi koji su mi se javljali, provjeri gdje su zatvoreni članovi njihovih porodica, kako bi ih pokušao dovesti u Stanicu policije. Pokušao sam im nekako pomoći. Znam da je tako Mladen Vulić odlazio od zatvora do zatvora sa ovim papirićima i pronalazio zatvorene civile. Pričali su mi u kakvim uslovima žive, da ih vojska i stražari premlaćuju, da nemaju dovoljno hrane, ni vode. U tim situacijama donosio sam odluke da se ti ljudi puste svojim kućama.
TUŽILAŠTVO: Kakva je bila uloga Milana Savića u odnosu na Andriju Bjeloševića i ostale rukovodne radnike unutar CSB Doboj?
PETROVIĆ: Savić je ranije radio kao KDZ tehničar u CSB Doboj. O njemu se počelo malo ozbiljnije pričati kada su pred sami rat u Jelahu uhapšeni on i Dobrivoje Ćulibrk. Kod njih je nađena određena količina eksploziva, koja im je tom prilikom i oduzeta. Jedno vrijeme su tada proveli u zatvoru, ali su na intevenciju Bjeloševića uspjeli kod načelnika policije Tešanj Šemsudina Mehmedovića izdejstvovati njihovo oslobađanje. Poznato mi je da je ubrzo Milan Savić imenovan za pomoćnika načelnika CSB Doboj, koji je zbog toga što nije bilo imenovanog zamjenika, obavljao i dužnost zamjenika načelnika, odnosno Andrije Bjeloševića. Savić je bio vrlo blizak saradnik Bjeloševića i on je bio osoba preko koje su izvršavani svi važniji zadaci u tom periodu.
TUŽILAŠTVO: Ko je bio odgovorna osoba u Okružnom zatvoru Doboj u tom periodu?
PETROVIĆ: U prvo vrijeme upravnik Okružnog zatvora Doboj bio je Mirko Slavuljica, koji je na toj dužnosti ostao otprilike do početka juna 1992. godine kada je prešao u službu bezbjednosti pri VRS, a na njegovo mjesto postavljen je Milan Vidić.
TUŽILAŠTVO: Možete li se sjetiti imena stražara u Okružnom zatvoru Doboj u tom periodu?
PETROVIĆ: Koliko se sada mogu sjetiti, bila su tu dvojica braće Ninković. Miroslav Petričević, Đorđo Damjanović, Marković, Kujundžić, kojima ne znam imena. Ostalih sada ne mogu da se sjetim.
TUŽILAŠTVO: Da li vam je poznato da li je bilo odvođenja zatvorenika iz zatvora?
PETROVIĆ: Izvedena je jedna grupa zatvorenika, među kojima je bio naš kolega Karlo Grgić. Toga dana je iz zatvora, koliko je meni poznato, odvedena grupa od oko 12 zatvorenika. Tada je po priči koju sam čuo, Riki ušao u zatvor sa spiskom koji je imao, čitao jedno po jedno ime i tražio da izađu. Napolju ispred zatvora je čekao parkiran kombi, te je grupa od ovih 12 zatvorenika uvedena u kombi i odvedeni su u nepoznatom pravcu. Sa Rikijem je u izvođenju zatvorenika učestvovao izvjesni Vuković zvani Vuk, koji je radio tada kao pripadnik zatvorske policije. Inače je došao iz Bosanske Krajine, gdje je radio negdje kao zatvorski čuvar. Po priči koja je došla do mene, Vuković se nalazi negdje u Novom Sadu.
Srodni članci
14 Komentara
-
On misli,on pretpostavlja,njemu su pricali, on je cuo, on nije bio na sastancima??? Kakva je ovo sprdnja od svjedocenja??? Frka Obrene ha?
-
...Jači je od sudbine, mogu samo da ga mrze oni sto ga ne vole...
-
Koji si ti meni kraaaalj Obrene! Cak ni na sastancima u Lipcu u kojem je rodjen i zivio nije prisustovao? Ti sastanci su vjerovatno slucajno bili u Lipcu a ne bas zato sto si ti bio u vrhu organizacije.Sjecam te se kada si ficu imao
-
Umijesto da trazi odgovornost muslimana koji su cijeli dan sa brda terorisali Doboj,storine granata su svakodnevno padale po gradu u kom nije bilo vojnih ciljeva i ubijale civile,zene,dijecu,bolesnike po bolnici itd,a onse bavi necim sto se desilo na pocetku rata dok jos uvijek nije ni bilo u pravom smislu rijeci vlasti.Sarajevo je postalo sininim za opsadu i teror,Sarajevo koje je bili puno minobacaca,snajpera i drugih vojnih ciljeva,a Doboj je trpio stalna granatiranja i opsadu iako nikakvih vojnih ciljeva u njemu nije bilo,a nas gradonacelnik umijesto da trazi odgovornost za te zlocine on ih zataskava i razvodnjava sa ovom pricom.
-
...Obren Pertović je gay!
-
Koja je razlika u izjavama Obrena i Dodika.-------------------ŠTETOČINE, ZLOČINCI, KARADŽIĆ I MLADIĆ
Početkom 2001. godine, u intervjuu za Dnevni avaz, Dodik kaže da su u toku rata u BiH, pod političkim vođstvom SDS-a, na teritoriji RS-a počinjeni brojni ratni zločini.
“Govorio sam ja to i ranije. Zbog odgovornosti za rat i zločine pred Haškim tribunalom treba da se nađu vodeći ljudi SDS-a. Mislim da je zaista potrebno da ja kao predstavnik srpskog naroda i pripadnik tog naroda otvoreno pričam o onom što je urađeno i šta se, prema meni dostupnim saznanjima, zbilo u ratu pod vlašću SDS-a. Normalno, ne mislim da su svi ljudi iz SDS-a bili ti koji su podržavali zločine, ali jedna značajna grupa ljudi iz SDS-a treba da snosi krivičnu odgovornost za zločine koji su počinjeni. Ta odgovornost treba biti personifikovana. Ona ne može biti kolektizovana”, kazao je Dodik.
Na pitanje da li je u vrijeme svog mandata u Vladi RS-a pomišljao da uhapsi Radovana Karadžića, optuženog za ratne zločine, Dodik kaže: ”Kada je u pitanju hapšenje optuženih za ratne zločine i njihovo izručenje Tribunalu, smatram da postoji odgovornost lokalnih struktura vlasti da to urade. Ja 1998. i 1999. nisam imao ni politički konsenzus ni shvatanje ljudi i razmišljanje ovdašnje javnosti, kao što to danas imam, o tome šta se desilo i šta se mora uraditi. U takvoj opštoj situaciji i u uslovima NATO bombardovanja SR Jugoslavije još je samo falilo da dam nalog za hapšenje Radovana Karadžića i onda zaista ne bih imao, ne samo političke budućnosti, nego ne bih imao nikakvu budućnost na ovim prostorima”.
Godinu dana kasnije, na pitanje novinara istih novina da li bi hapšenje Karadžića i Mladića moglo uticati na rezultate oktobarskih izbora, Dodik kaže:”Mislim da je narodu dosta tih velikih igara i da ne bi bilo značajnih reakcija na njihovo hapšenje, bez obzira na to što već postoje čitavi pokreti koji od Karadžića i Mladića žele napraviti neke mitske ličnosti i ljude koji su za nešto zaslužni. Tipično je kod Srba da od gubitnika prave mitske tipove. Teret Karadžića i Mladića mora se skinuti sa srpskog naroda!”
Za Oslobođenje u maju 1997. godine Dodik kaže: “Silne malverzacije vodstva sa Pala učinjene su u mistici malog mjesta. Na Palama možete uraditi svašta i tu ništa nije dostupno javnosti. U Banjaluci bi sve bilo daleko teže. Tamo postoji tradicija društvene samokontrole. Teško da bi se Karadžić mogao kretati po Banjaluci i obavljati funkcije vlasti iz Banjaluke”.
Milorad Dodik je 1997. godine u londonskom političkom magazinu “War Report” (WR) Republiku Srpsku nazvao “Republikom šumskom”, a Karadžića i Mladića “tjerao” u Hag i prozivao da su ubice, kriminalci i nacionalne štetočine.
U intervjuu koji je za Slobodnu Bosnu dao krajem marta 1996. godine Dodik kaže: “Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred Haški tribunal. Tu mislim i na Karadžića i Mladića. Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda.
Krivica je individualna stvar, pa neka svako ispašta zbog zločina koje je počinio.”
Dodik je u istom intervjuu ocijenio da Karadžićev SDS “puca po svim šavovima jer je došlo vrijeme da se odgovara za mnoge stvari i na vanjskom i na unutrašnjem planu.”
Podsjetimo i na to da je Milorad Dodik, kojeg je Radovan Karadžić pozvao za svog svjedoka, 2005. godine, kao lider opozicije u RS, optužio Karadžića da je ukrao 36 miliona KM!
”Neprihvatljiva je i neshvatljiva inertnost tužilačkih i policijskih organa RS koji već osam godina zatvaraju oči pred jednim od najvećih slučajeva pljačke novca iz Narodne banke RS. Postoje dokumenti o tome da je Karadžić u proljeće 1997. u torbi iz Banje Luke odnio 36 miliona maraka. Prvo je iz trezora Narodne banke RS uzeo apoene u vrijednosti od 28 miliona maraka, a drugom prilikom još osam. Tada je već bio smijenjen i krio se od ruke međunarodne pravde”, izjavio je Dodik u intervjuu "Dnevnom avazu" objavljenom 31. marta 2005. godine. -
Dijana !
Pitanje iskreno,o;ekujem iskren odgovor.Vidim da potvrđuješ da se desilo na početku rata,odnosno tim je i počeo rat bar u Doboju.Kažeš nije bilo vlasti ?? Što je bilo prije tog događanja "BEZVLAŠĆE"????? Ne tek ste tad stvorili bezvlašće.Netom prije toga su bili izbori i gradonačelnik je bio izabran g Alić.PITANJE ??? Da ste vi kojim slučajem napadnuti izmasakrirani,opljačkani,kao što su Hrvati i Muslimani,otjerani u zbjegove iz svojih domova,a oni ostali u gradu i dalje pljačkali vašu imovinu,zlato,kao što je Bjelošević njihovo nosio bi li vi napadali te zlotvore po gradu dase pokušate vratiti u svoje domove.???? Toliko o ti tvojim tvrdnjama o granatiranju Doboja s brda.Naravno dasu ljudi pokušavali da se vrate na Čaršiju,Orašje,Miljkovac,Čaire,Prisade,Grapsku itd. -
Bez obzira na tvoju podršku ljudima koji su počinili genocid i zločine,ja tebi nikad,al nikad nebi poželio njihovu sudbinu.Samo da znaš da tom podrškom ne činiš ništa dobro svom narodu a ni sebi.Živi u svom mražnom svijetu,očito za bolji neznaš.
-
@antonio
Ti baš imaš vremena i po tvom pisanju vidim da nije tebi lako.
Valja čitati sve te izore, preživljavati frustracije, graditi mišljenje, pa prepucavati se po portalima....
A to sve traži vremena. Kad stići na posao, raditi, pa porodica, pa obaveze. Kako stižeš sve čovječe?!
Jedino, ako ne radiš kod privatnika, pa imaš kad.
Drugo, i ja sam istjeran iz Federacije, pardon, po tvom su me ispratili uz počasti.
Samo zbog nas srba su dovezli topove i ostalu artiljeriju, da nas dostojno isprate sa naših vijekovnih ognjišta.
Pucali su plotuni, bilo je vatrometa, pa horski povici na raznim jezicima, praćeni fijucima raznih kalibara...
Ah da, tom prilikom prisustvovale su i zvanice iz inostranstva (Iranci, Saudijci, Avganistanci) koje su u našu čast i na pripadnicima mog naroda izvodile svoje tradicionalne performanse dekapitacije koje su pri tome snimali VHS kamerama.
Pošto vidim da se dosta i rado baviš devedesetim, pogledaj te video zapise imas toga na ju tjubu koliko voliš.
Biće ti lijepo, a ujedno ti brže prođe vrijeme na poslu.
P.S. Hebali te i Obren i Dodik!
Dok mi pokušavamo da "skrpimo" nešto od života i prehranimo porodice, ti našao da nam soliš pamet.
Ako nešto znaš i imaš dokaze, idi lijepo u tužilaštvo, prijavi to i svjedoči ko čovjek.
Šta imaš ovdje po portalima da nam hvališ Obrena i pametuješ o devedesetim. -
Dobojski logori abecedno
Bare – vojni hangari u sjevernom dobojskom predgrađu
Vojni magacini za MTS su jednim dijelom pretvoreni u logor a drugim nastavili služiti istoj svrsi. Tu su zatvarani Bošnjaci i Hrvati okolnih dobojskih naselja (Dragalovci, Bukovačke Čivčije) od kojih su organizirani radni vodovi za pretovar doveženog MTS, poljoprivredne poslove na područjima sjeverno od Doboja te utovar opljačkane robe u kamione. U ovom logoru su vršena brutalna mučenja zatočenika, a prva mučenja su osjetili pripadnici rezervnog sastava MUP RBiH s područja Doboja koji zatvoreni u ovaj logor da se uskoro o njima ništa nije znalo. I kasnije su zatvorenici često premlaćivani i na razne načine ponižavani. Uprava logora se mijenjala. Jedan od upravnika logora Bare (period od 12.06.92 do 15.01.93) je bio bivši nastavnik historije i geografije OŠ ''Josip Jovanović'' Tadić Milan (njegov sin Tadić Jovo bio magacioner) a zamjenici mu bili nastavnik filskulture iz Dervente Slavko Nogo i Jeftić Aco. Jedno vrijeme upravnik logora je bio raniji k-dir straže Zatvora Doboj Vidović Stevo. Različite srpske oružane formacije su deportovale Bošnjake i Hrvate u ovaj logor, jedan dio logoraša logora ''Perčin disko'' je prebačen ovdje.
Centralni zatvor Spreča u Doboju
U ovom logoru (istražni zatvor) zatočenike nesrpske nacionalnosti su mučili pripadnici ''Crvenih beretki'', a često i Nikola Jorgić. Isti su vršili mučenja i silovanja Muslimanki, neke od tih zatočenica su zbog ''neposlušnosti'' ubili. Mnoge zatočenike su odvodili na prisilni rad kao moderno roblje bez ikakve nadoknade uz vrlo slabu ishranu. Poznato je da je nekoliko zarobljenih Bošnjaka iz Grapske iz ovog zatvora odvedeno na srpsku bazu Ozren gdje su likvidirani 25.maja 1992. Takođe je veliki broj uglednijih Dobojlija, bivših funkcionera, novinara prošao torture ovog zatvora. Osnivač ovog okrutnog logora bio Mandić Momčilo.
Čivčije Bukovačke – bošnjačko naselje sjeverno od Doboja
Ovo ravničarsko poljoprivredno naselje leži na lijevoj obali r.Bosne uz M – 17 desetak kilometara sjeverno od Doboja. Prvih dana maja selo je okupirano, oduzeto je od muslimanskog stanovništva svo oružje (manje od 30 dugih i kratkih cijevi), nekoliko mještana ubijeno (Begović Halima Salih kog nožem ubio Mikerević Nenad sin Milke iz Lužana, te pištoljem na pumpi ispred kuće Hamidović Hazim) a cijelo naselje pretvoreno u svojevstan logor bez prava kretanja i komunikacije bilo s kime. Kasnije su žene, djeca i starci protjerani a svi sposobni muškarci pohapšeni od strane Crvenih beretki i deportovani prvo u logor ''Hangari Usora'', zatim logor ''Perčin disko'' i logor ''Bare''. Među njima i hodža Bečić ef. Nezir i njegov sin Haris, učenik medrese. Kasnije je samo za jedan dan u živom zidu na Putnikovom brdu ubijeno 17 muškaraca iz ovog naselja (tri brata Omerčića, dva brata Mujanovića, harmonikaš Hamidović Ramiz i njegov sin, Ahmić Ešef i njegov sin itd.).
Doboj Novi – podzemne prostorije željezničke stanice i prosor ložione
Sabirni logor. Pošto je željeznički saobraćaj bio obustavljen, masivne zgrade dobojskog čvora poslužile su kao idealni sabirni konc-logori za nesrpsko stanovništvo.
Duga njiva na Trebavi
Na ovom lokalitetu, na planini Trebavi (između Doboja i Modriče), srpski su zločinci dovodili Bošnjakinje i seksualno ih zlostavljali. Samo u jednom danu iz Modriče su doveli 15 djevojaka za koje se više nikada nije ništa čulo. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ovdje je bila četnička komanda.
Hangari Usora – vojni limeni hangari kod tvornice ''Bosanka''
Vojni hangari u južnom predgrađu Usora su bili mjesto torture mnogih civila nesrpske nacionalnosti a jedan dio organiziran kao ženski logor. Veliki broj Bošnjaka i Bošnjakinja užeg dijela Doboja, Čivčija, Grapske, Pridjela zatim Modriče i Dervente, Hrvata iz okolnih hrvatskih naselja i Dragalovaca je provelo u ovom kazamatu više od 8 mjeseci. Prema izvještaju Human Rights Watcha Mirko Ubiparipović je iz kuća i sa dobojskih ulica hapsio po svom nahođenju nesrpsko stanovništvo i dovodio u ovaj logor, često bosonoge, usput ih tukao, otimao novac a neke i ubio. Ishrane u ovom logoru skoro da nije ni bilo, a takođe ni vode nisu dovoljno davali. Crveni križ je djelimično intervenisao da logoraši ne pomru od gladi. Šainović Mirjana je dovodila srpske vojnike koji probirali zatvorenice i odvodili na silovanje. Ovdje su zatvarani takođe dobojski nastavnici i profesori a njihovo hapšenje su podsticali bivše kolege iz SŠC Doboj: Radovan Petrović, Pero Ozrenac, Vasilije Šainović, Pero Tomić, Bogdan Jovanović i Radenko Krulj, kao povjerinici SDS-a za srednje školstvo. Odgovorni su za stradanje profesora Nedžada Šalića, Smaila Avdića i drugih koje rukometaš Đoko Lavrnić deportovao u ovaj logor.
Kostajnica – prostorije Osnovne škole
Ovo pravoslavno naselje (rodno mjesto Borislava Paravca) se nalazi na desnoj obali r. Bosne na regionalnom putu Doboj – Modriča. U osnovnoj školi organiziran sabirni logor za porobljeno stanovništvo Grapske Gornje koja graniči s ovim naseljem. Zatvarane su žene, djeca, starci i mlade djevojke. Dio pušten a dio prebačen u druge logore.
Kuća Kerkez Milana i Zahide u Doboju
Kerkez Milan i Zahida su u svojoj kući otvorili privatni konc-logor u koji nasilno dovodili Bošnjakinje, čak i maloljetne, na sadističke orgije srpskih zločinaca.
Miljkovac - Kasarna ''4. juli''
Glavni dobojski garnizon u Miljkovcu je jednim dijelom pretvoren u logor i mučilište.
Nogometni stadion FK Sloga Doboj
Najveći sabirni logor gdje je bilo zatvoreno oko 4000 civila nesrpske nacionalnosti odmah po okupaciji Doboja. K-dant ovog logora je bio Radivoje Rađa.
Osnovna škola Doboj
U jednoj osnovnoj školi u užem dijelu Doboja organiziran je ženski zatvor. Nekoliko stotina Bošnjakinja je sabijano u jednu salu gdje su ih pripadnici srpskih oružanih jedinica sistematski silovali, prebijali, pljuvali i urinirali po njima i na razne druge načine ponižavali. Prema HRW za ove zločine najodgovorniji su Nikola Jorgić, dr. Obrad Filipović i dr. Miodrag Joldić te upraviteljica logora Nada Nikolić, bivši trgovac varaždinske ''Koke'', koja bila saučesnik u mnogim sadističkim orgijama i ubistvima zarobljenih Bošnjakinja (među kojima svakako i Sejde Hidić koju srpski zločinci zaklali jer se odupirala) Kroz ovaj logor prošlo oko 1400 logorašica.
Perčin disko – Kuća Kasima Perče blizu ušća Usore u Bosnu
Ova bivša diskoteka je organizirana kao logor za zarobljene muškarce okolnih dobojskih naselja, naročito Bošnjaka iz Čivčija Bukovačkih i Hrvata iz Dragalovaca. Logoraši su nemilosrdno premlaćivani zbog banalnih povoda, ishrana bila vrlo slaba a najveći problem bio skučenost prostora bez ventilacije. U ovom logoru bilo zatvoreno 360 logoraša, od njih su organizirani radni vodovi koji radili na kopanju tranšea, poljoprivredne radove sjeverno od Doboja, sječu šume na Ozrenu. Od 50-tak logoraša skinutih do pasa i poredanih u redove po deset je dana 12.07.1992. postavljen ''živi zid'' na Putnikovom brdu od kojih 24 ubijena. Poznato je da na prisilnom radu u Dragalovcima na željezničkoj stanici ubijen Ahmić Hadžan z. Djed iz B.Čivčija.
Preslica na Ozrenu
Preslica je brdo na Ozrenu 10 km jugoistočno od Doboja. Ova srpska baza sa bolnicom i radio stanicom je uređivana tokom 1991.g., a mjesto inače poznato iz 2.svjetskog rata. Urednik srpskog radija ''Ozren'' je bio Ozren Jorganović, dugogodišnji novinar i radio reporter radio Gračanice koji početkom agresije iz Gračanice ''izbjegao” na Ozren da propagira velikosrpsku ideju. Ova baza je povremeno služila za dovođenje zarobljenika i civila na ispitivanje i mučenje. Većina dovedenih brutalno likvidirana među kojima dosta Grapćana dovedenih iz dobojskih logora ‘’Centralni zatvor’’ i ‘’Bare’’ krajem maja 1992.g.
Pridjel Gornji, Ševarlije, Potočani
Tri muslimanska naselja južno od Doboja, na desnoj obali r. Bosne uz magistralnu prugu Šamac – Sarajevo su kao jedna cjelina bila svojevstan logor od 03.05.1992. – 18.06.1992.g. Zabrana kretanja, odsijecanje skele na r. Bosni i kontrola obala, prekid telefonskih linija, stalne patrole srpske policije činila su ova naselja pravim logorom. Mještanin Ševarlija Jupić Mehmeda Kasim je uhvaćen u rejonu pravoslavnog sela Jabučić polje da više nikada nije viđen. Finalni udar srpskih snaga na ova tri mjesta uslijedio 18.juna 1992. u vrijeme velikog vodostaja r. Bosne kad većina stanovništva protjerana preko jednog malog čamca na lijevu obalu, 59 nenaoružanih civila ubijeno a preko 400 stotine zatvoreno u podrume kasarne bivše JNA Ševarlije.
Rukometni stadion Doboj
Ovo je bio sabirni, privremeni logor.
Spreča - prostorije kamenoloma na ušću r. Spreče
Ovaj logor služio svrsi slično kao i Centralni zatvor Doboj.
Srednjoškolski centar ''23. avgust''
Prema izvještaju HRW-a kroz ovaj logor prošlo preko 1000 žena nesrpske nacionalnosti. Glavna potkazivačica je bila Mirjana Šainović koja tu dovodila srpske vojnike radi silovanja.
Ševarlije – podrumi vojnih magacina bivše kasarne JNA i prostorije tvornice kreča
Oko 400 civila, većinom stanovnika Ševarlija i Potočana koji nisu uspjeli izbeći na čamac je zatvorena u ovaj logor dana 18.06.1992. Ranije su ovdje bili zatvoreni stanovnici muslimanskog naselja Rječica Stara, općina Maglaj. U logoru istog dana umrla Čanić Mustafe Umihana a sutradan su sve žene i djeca pušteni na Sprečanskom mostu prema Gračanici. U logoru zadržano 120 muškaraca Bošnjaka a 20-tak ih prebačeno u dobojske logore. Prisiljavani su raditi na ranije zasijanim muslimanksim poljima. Logor Ševarlije je nakon 56 dana raspušten (13. avgust 1992.) da bi svi logoraši bili prebačeni u druge srpske logore na području Posavine. Najveći broj je prebačen u modričke logore ''Pustara'' i ''Sportska dvorana''. Danas vlasti RS žele ovu kasarnu pretvoriti u Centalni zatvore RS iako ti objekti leže u samom centru bošnjačkih naselja pored osnovne škole, željezničke i autobuske stanice te tvornice kreča.