“ Dobojski logori abecedno
Bare – vojni hangari u sjevernom dobojskom predgrađu
Vojni magacini za MTS su jednim dijelom pretvoreni u logor a drugim nastavili služiti istoj svrsi. Tu su zatvarani Bošnjaci i Hrvati okolnih dobojskih naselja (Dragalovci, Bukovačke Čivčije) od kojih su organizirani radni vodovi za pretovar doveženog MTS, poljoprivredne poslove na područjima sjeverno od Doboja te utovar opljačkane robe u kamione. U ovom logoru su vršena brutalna mučenja zatočenika, a prva mučenja su osjetili pripadnici rezervnog sastava MUP RBiH s područja Doboja koji zatvoreni u ovaj logor da se uskoro o njima ništa nije znalo. I kasnije su zatvorenici često premlaćivani i na razne načine ponižavani. Uprava logora se mijenjala. Jedan od upravnika logora Bare (period od 12.06.92 do 15.01.93) je bio bivši nastavnik historije i geografije OŠ ''Josip Jovanović'' Tadić Milan (njegov sin Tadić Jovo bio magacioner) a zamjenici mu bili nastavnik filskulture iz Dervente Slavko Nogo i Jeftić Aco. Jedno vrijeme upravnik logora je bio raniji k-dir straže Zatvora Doboj Vidović Stevo. Različite srpske oružane formacije su deportovale Bošnjake i Hrvate u ovaj logor, jedan dio logoraša logora ''Perčin disko'' je prebačen ovdje.
Centralni zatvor Spreča u Doboju
U ovom logoru (istražni zatvor) zatočenike nesrpske nacionalnosti su mučili pripadnici ''Crvenih beretki'', a često i Nikola Jorgić. Isti su vršili mučenja i silovanja Muslimanki, neke od tih zatočenica su zbog ''neposlušnosti'' ubili. Mnoge zatočenike su odvodili na prisilni rad kao moderno roblje bez ikakve nadoknade uz vrlo slabu ishranu. Poznato je da je nekoliko zarobljenih Bošnjaka iz Grapske iz ovog zatvora odvedeno na srpsku bazu Ozren gdje su likvidirani 25.maja 1992. Takođe je veliki broj uglednijih Dobojlija, bivših funkcionera, novinara prošao torture ovog zatvora. Osnivač ovog okrutnog logora bio Mandić Momčilo.
Čivčije Bukovačke – bošnjačko naselje sjeverno od Doboja
Ovo ravničarsko poljoprivredno naselje leži na lijevoj obali r.Bosne uz M – 17 desetak kilometara sjeverno od Doboja. Prvih dana maja selo je okupirano, oduzeto je od muslimanskog stanovništva svo oružje (manje od 30 dugih i kratkih cijevi), nekoliko mještana ubijeno (Begović Halima Salih kog nožem ubio Mikerević Nenad sin Milke iz Lužana, te pištoljem na pumpi ispred kuće Hamidović Hazim) a cijelo naselje pretvoreno u svojevstan logor bez prava kretanja i komunikacije bilo s kime. Kasnije su žene, djeca i starci protjerani a svi sposobni muškarci pohapšeni od strane Crvenih beretki i deportovani prvo u logor ''Hangari Usora'', zatim logor ''Perčin disko'' i logor ''Bare''. Među njima i hodža Bečić ef. Nezir i njegov sin Haris, učenik medrese. Kasnije je samo za jedan dan u živom zidu na Putnikovom brdu ubijeno 17 muškaraca iz ovog naselja (tri brata Omerčića, dva brata Mujanovića, harmonikaš Hamidović Ramiz i njegov sin, Ahmić Ešef i njegov sin itd.).
Doboj Novi – podzemne prostorije željezničke stanice i prosor ložione
Sabirni logor. Pošto je željeznički saobraćaj bio obustavljen, masivne zgrade dobojskog čvora poslužile su kao idealni sabirni konc-logori za nesrpsko stanovništvo.
Duga njiva na Trebavi
Na ovom lokalitetu, na planini Trebavi (između Doboja i Modriče), srpski su zločinci dovodili Bošnjakinje i seksualno ih zlostavljali. Samo u jednom danu iz Modriče su doveli 15 djevojaka za koje se više nikada nije ništa čulo. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ovdje je bila četnička komanda.
Hangari Usora – vojni limeni hangari kod tvornice ''Bosanka''
Vojni hangari u južnom predgrađu Usora su bili mjesto torture mnogih civila nesrpske nacionalnosti a jedan dio organiziran kao ženski logor. Veliki broj Bošnjaka i Bošnjakinja užeg dijela Doboja, Čivčija, Grapske, Pridjela zatim Modriče i Dervente, Hrvata iz okolnih hrvatskih naselja i Dragalovaca je provelo u ovom kazamatu više od 8 mjeseci. Prema izvještaju Human Rights Watcha Mirko Ubiparipović je iz kuća i sa dobojskih ulica hapsio po svom nahođenju nesrpsko stanovništvo i dovodio u ovaj logor, često bosonoge, usput ih tukao, otimao novac a neke i ubio. Ishrane u ovom logoru skoro da nije ni bilo, a takođe ni vode nisu dovoljno davali. Crveni križ je djelimično intervenisao da logoraši ne pomru od gladi. Šainović Mirjana je dovodila srpske vojnike koji probirali zatvorenice i odvodili na silovanje. Ovdje su zatvarani takođe dobojski nastavnici i profesori a njihovo hapšenje su podsticali bivše kolege iz SŠC Doboj: Radovan Petrović, Pero Ozrenac, Vasilije Šainović, Pero Tomić, Bogdan Jovanović i Radenko Krulj, kao povjerinici SDS-a za srednje školstvo. Odgovorni su za stradanje profesora Nedžada Šalića, Smaila Avdića i drugih koje rukometaš Đoko Lavrnić deportovao u ovaj logor.
Kostajnica – prostorije Osnovne škole
Ovo pravoslavno naselje (rodno mjesto Borislava Paravca) se nalazi na desnoj obali r. Bosne na regionalnom putu Doboj – Modriča. U osnovnoj školi organiziran sabirni logor za porobljeno stanovništvo Grapske Gornje koja graniči s ovim naseljem. Zatvarane su žene, djeca, starci i mlade djevojke. Dio pušten a dio prebačen u druge logore.
Kuća Kerkez Milana i Zahide u Doboju
Kerkez Milan i Zahida su u svojoj kući otvorili privatni konc-logor u koji nasilno dovodili Bošnjakinje, čak i maloljetne, na sadističke orgije srpskih zločinaca.
Miljkovac - Kasarna ''4. juli''
Glavni dobojski garnizon u Miljkovcu je jednim dijelom pretvoren u logor i mučilište.
Nogometni stadion FK Sloga Doboj
Najveći sabirni logor gdje je bilo zatvoreno oko 4000 civila nesrpske nacionalnosti odmah po okupaciji Doboja. K-dant ovog logora je bio Radivoje Rađa.
Osnovna škola Doboj
U jednoj osnovnoj školi u užem dijelu Doboja organiziran je ženski zatvor. Nekoliko stotina Bošnjakinja je sabijano u jednu salu gdje su ih pripadnici srpskih oružanih jedinica sistematski silovali, prebijali, pljuvali i urinirali po njima i na razne druge načine ponižavali. Prema HRW za ove zločine najodgovorniji su Nikola Jorgić, dr. Obrad Filipović i dr. Miodrag Joldić te upraviteljica logora Nada Nikolić, bivši trgovac varaždinske ''Koke'', koja bila saučesnik u mnogim sadističkim orgijama i ubistvima zarobljenih Bošnjakinja (među kojima svakako i Sejde Hidić koju srpski zločinci zaklali jer se odupirala) Kroz ovaj logor prošlo oko 1400 logorašica.
Perčin disko – Kuća Kasima Perče blizu ušća Usore u Bosnu
Ova bivša diskoteka je organizirana kao logor za zarobljene muškarce okolnih dobojskih naselja, naročito Bošnjaka iz Čivčija Bukovačkih i Hrvata iz Dragalovaca. Logoraši su nemilosrdno premlaćivani zbog banalnih povoda, ishrana bila vrlo slaba a najveći problem bio skučenost prostora bez ventilacije. U ovom logoru bilo zatvoreno 360 logoraša, od njih su organizirani radni vodovi koji radili na kopanju tranšea, poljoprivredne radove sjeverno od Doboja, sječu šume na Ozrenu. Od 50-tak logoraša skinutih do pasa i poredanih u redove po deset je dana 12.07.1992. postavljen ''živi zid'' na Putnikovom brdu od kojih 24 ubijena. Poznato je da na prisilnom radu u Dragalovcima na željezničkoj stanici ubijen Ahmić Hadžan z. Djed iz B.Čivčija.
Preslica na Ozrenu
Preslica je brdo na Ozrenu 10 km jugoistočno od Doboja. Ova srpska baza sa bolnicom i radio stanicom je uređivana tokom 1991.g., a mjesto inače poznato iz 2.svjetskog rata. Urednik srpskog radija ''Ozren'' je bio Ozren Jorganović, dugogodišnji novinar i radio reporter radio Gračanice koji početkom agresije iz Gračanice ''izbjegao” na Ozren da propagira velikosrpsku ideju. Ova baza je povremeno služila za dovođenje zarobljenika i civila na ispitivanje i mučenje. Većina dovedenih brutalno likvidirana među kojima dosta Grapćana dovedenih iz dobojskih logora ‘’Centralni zatvor’’ i ‘’Bare’’ krajem maja 1992.g.
Pridjel Gornji, Ševarlije, Potočani
Tri muslimanska naselja južno od Doboja, na desnoj obali r. Bosne uz magistralnu prugu Šamac – Sarajevo su kao jedna cjelina bila svojevstan logor od 03.05.1992. – 18.06.1992.g. Zabrana kretanja, odsijecanje skele na r. Bosni i kontrola obala, prekid telefonskih linija, stalne patrole srpske policije činila su ova naselja pravim logorom. Mještanin Ševarlija Jupić Mehmeda Kasim je uhvaćen u rejonu pravoslavnog sela Jabučić polje da više nikada nije viđen. Finalni udar srpskih snaga na ova tri mjesta uslijedio 18.juna 1992. u vrijeme velikog vodostaja r. Bosne kad većina stanovništva protjerana preko jednog malog čamca na lijevu obalu, 59 nenaoružanih civila ubijeno a preko 400 stotine zatvoreno u podrume kasarne bivše JNA Ševarlije.
Rukometni stadion Doboj
Ovo je bio sabirni, privremeni logor.
Spreča - prostorije kamenoloma na ušću r. Spreče
Ovaj logor služio svrsi slično kao i Centralni zatvor Doboj.
Srednjoškolski centar ''23. avgust''
Prema izvještaju HRW-a kroz ovaj logor prošlo preko 1000 žena nesrpske nacionalnosti. Glavna potkazivačica je bila Mirjana Šainović koja tu dovodila srpske vojnike radi silovanja.
Ševarlije – podrumi vojnih magacina bivše kasarne JNA i prostorije tvornice kreča
Oko 400 civila, većinom stanovnika Ševarlija i Potočana koji nisu uspjeli izbeći na čamac je zatvorena u ovaj logor dana 18.06.1992. Ranije su ovdje bili zatvoreni stanovnici muslimanskog naselja Rječica Stara, općina Maglaj. U logoru istog dana umrla Čanić Mustafe Umihana a sutradan su sve žene i djeca pušteni na Sprečanskom mostu prema Gračanici. U logoru zadržano 120 muškaraca Bošnjaka a 20-tak ih prebačeno u dobojske logore. Prisiljavani su raditi na ranije zasijanim muslimanksim poljima. Logor Ševarlije je nakon 56 dana raspušten (13. avgust 1992.) da bi svi logoraši bili prebačeni u druge srpske logore na području Posavine. Najveći broj je prebačen u modričke logore ''Pustara'' i ''Sportska dvorana''. Danas vlasti RS žele ovu kasarnu pretvoriti u Centalni zatvore RS iako ti objekti leže u samom centru bošnjačkih naselja pored osnovne škole, željezničke i autobuske stanice te tvornice kreča. ”