VASILIJE ŠAINOVIĆ: Važnost medija

Da li gospoda Marković i Jerinić nisu imali u vidu značaj medija, posebno elektronskih, u funkciji društveno-ekonomskog razvoja, ili su navedeni temat preskočili svjesni da Grad Doboj nema razvijene medije a da su evidentni krivci i za to i SDS i SNSD?!

Nadam se da je jasno svakome ko sagledava suštinu i uzroke dubokih poremećaja u Gradu Doboju (ranije opština Doboj) da Doboj nije stvarni centar regije nego da je to Prnjavor, jer informativni centar Doboja je danas u Prnjavoru.

Dobro bi bilo da čujemo sociologe, i ja ih ovom prilikom pozivam, da kažu ono što je sociologija istražila! Naime, mediji su, u periodu stasanja kapitalizma odigrali ključnu ulogu u kritičkom određenju pravca razvoja kapitalizma koji je bolovao iste boljke koje se danas boluju na prostorima Balkana čije zemlje pokušavaju da uspostvave liberalno-tržišnu privredu i razviju demokratski sistem u interesu čovjeka kao individue.
 
Neću da budem maliciozan i da pretpostavim kako rečena gospoda nisu upoznata sa značajem medija za razvoj svakog, a naročito kapitalističkog društva u kome tek treba da se izgrade mehanizmi zaštite građana kroz državne institucije. Podsjećam da mi bivši Jugosloveni a danas Srbi i drugi narodi nismo razvili svoju individualnost jer socijalistički sistem sa komunističkom ideologijom takvo nešto nije dopuštao već narodu ili narodima, svejedno, utuvljavao u glavu logiku stada kojim upravlja pastir personifikovan u Titu, odnosno predsjednicima CK republika, međuopštinskih i opštinskih komiteta.

Svremeni psihijatar Jovan Marić je rečenu pojavu prepoznao kao Edipov kompleks, odnosno kompleks oca koji je danas kod Srba jako izražen! Onaj ko ima navedeni kompleks oca, teško da ikada može odrasti!

Druga stvar, još možemo sresti starije ljude kod nas koji opominju svoje sinove, rodbinu i prijatelje da paze šta pričaju, jer ih mogu čuti ljudi sa vlasti, konkretno, ljudi službi bezbjednosti iako bi trebalo da su navedene službe završile na đubrištu istorije!

Baška su, dakle, privredni i ezgistencijalni problemi koje objektivno imamao danas u Republici Srpskoj a posebno su problemi koje imamo sa sobom i svojim okruženjem a koji se tiču osjećanja slobode kao najvećeg čovjekovog bogatstva.

Dakle, pitanje svih pitanja u Doboju nije ništa od onog što je nastupilo kasnije, nego u onom što je prethodilo svemu čime smo danas nezadovoljni.
Pitanje je koliko se svako od nas danas osjeća čovjekom spremnim da pogleda u lice svog susjeda, brata, dijete, da se zapita kako je moguće da je kao borac za odbranu Doboja mogao dopustiti da ratni profiteri i dezerteri poslije rata krčme državna (čitaj narodna) dobra a da sam nije digao glas a još preče motku kako bi dao doprinos da se pljačkanje spriječi!?

Morao je to da uradi svaki, iole, spremniji borac, roditelj i onaj ko je držao do ozbiljnosti. Ovako, nečinjenjem smo svi radili u korist bandita i pljačkaša a radili smo direktno protiv svoje djece koja danas vape za poslom i vlastitim obezbjeđenjem egzistencije!

Ovo što dans slušamo samo su prazne priče, bez obzira što ih pričaju izabrani poslanici, predsjednici stranaka na lokalu ili na nivoi RS! Mlaćenje prazne slame pošto nismo imali snage, volje i umijeća da blagovremeno lopovima stanemo za vrat. A sve to ne bi čudlo da mi isti nešto ranije, u ratu, nismo bili spremni dati život za ideale o kakvim su nam pričali Karadžić, Plavšićeva, Milan Ninković, a kasnije Dodik, Mikerević, Tihomir Gligorić, Borislav paravac i dr.

Niko od navedenih lidera i funkcionera nije se ni našalio da stane u kraj profiterstvu i kriminalu vršenom naočigled naroda. Činio je to poneko izuzetno, pukovnik Slavko Lisica, na primjer. Možda bi za početak otrežnjenja trebalo pročitati njegove knjige Komandant po potrebi i Komandant bez potrebe u kojima dosta piše o Doboju u kome je imao komandno sjedište.

Legendarni pukovnik je još u ratu shvatio gdje leže naši kasniji ljudski padovi, te zašto nismo dobili rat koji smo objektivno mogli dobiti, ali subjektivno ne: dao je do znanja kako ćemo gubiti sve kasnije bitke protiv istih baraba i lopova kojima smo blagonaklono u ratu gledali kroz prste!