JA IMAM STAV: Klerikalizacija dobojske političke scene?!

Međutim, Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini kaže : Član 14. „Crkve i vjerske zajednice odvojene su od države”.

Budući da SPC formalno nije dio države, a opet imajući u vidu politička kretanja u Bosni i Hercegovini, odnosno u Republici Srpskoj i u konačnici u našoj lokalnoj zajednici, treba istaći da je SPC sasvim sigurno dio društva i poželjno je da se konsultuje o mnogim veoma važnim pitanjima koja su u granicama njenog ustavnog okvira i zakonskog okvira definisanog u Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, a koja su u direktnoj vezi sa životom pojedinca i društva.

Međutim, isto treba reći da je veoma opasno kada jedan dio crkvene jerarhije izađe iz ovih okvira i postavi se u ulogu političkog instrumenta za ostvarivanje interesa određenih političkih subjekata npr. SNSD (podrška patrijarha Irineja predsjedničkom kandidatu SNSD Miloradu Dodiku na izborima 2014.godine).

Postavlja se pitanje zašto je to opasno?

Opasno je iz razloga, jer približavanje vjerskih struktura političkim strukturama i obrnuto vodi klerikalizaciji društva, čime se bitno redukuju demokratske vrijednosti u jednom društvu, pogotovo u jednom složenom društvu kakvo je društvo u Bosni i Hercegovini. Društvo u Bosni i Hercegovini je uzimajući u obzir društveno – istorijski kontekst bilo sa manjim prekidima uvijek konfliktno društvo, a danas u njegovoj postkonfliktnoj fazi kada mu se pruža prilika da izraste iz jedne mlade demokratije sa svim njenim anomalijama u stabilno demokratsko društvo koje odlikuje vladavina prava i pravna država, uz poštovanje i zaštitu ljudskih prava i prava manjina, ono nema potrebe da bude opterećeno nekim novim potencijalnom konfliktima. Konfliktima koji proizilaze kao posljedica razlika između crkava i vjerskih zajednica, odnosno etničkih nacija u čijem identitetu je vjerski sadržaj fundamentalnog karaktera, a na koje crkve i vjerske zajednice, shodno izrečenom imaju veliki uticaj pogotovo direktnim mješanjem u politički život.

Na tom sastanku su usvojeni i određeni zaključci pa se kaže :

„Da pozivamo naš vjerni narod da isto tako odbaci ovu odluku i ignoriše njeno sprovođenje u djelo”;

„Da pozovemo na pokajanje sve one koji su na bilo koji način učestvovali u njenom kreiranju i donošenju”;

„Da tražimo i zahtijevamo od gradonačelnika i Skupštine Grada Doboja javno izvinjenje Srpskom narodu :

a) zbog uvrede i duševne boli nanesene ovom odlukom,

b) zbog uvrede nanesene očevima, majkama, braći, sestrama, suprugama i djeci hiljada poginulih boraca koji su svoje živote dali za odbranu Doboja, Ozrena, Krnjina, Trebave i Vučjaka”

Kada se pogledaju zaključći logički se postavlja pitanje da li smo to u odbrambeno – otadžbinskom ratu (1992 – 1995) bili u ratu sa Republikom Turskom ili sa Bošnjacima autohtonim stanovništvom slovenskog proijekla? Jedino, ako SPC (Eparhija zvorničko – tuzlanska), Bošnjake smatra Turcima mogao bi se rezonovati ovaj zaključak.

Iz navedenih zaključaka se jasno vidi nedostatak komunikacije SPC i društva u Republici Srpskoj, i to građanskog društva, odnosno nezavisnih individua sa svojim pravima, zasebnim interesima i različitim identitetima koje kreira život u savremenom svijetu. Predstavnici SPC, doduše, redovno spominju nekakav narod, ali to je gotovo metafizička kategorija, jedan neizdiferencirani kolektiv "masa”.

Koji su, međutim, realni problemi društva u Republici Srpskoj, kakvi su interesi tu sve zastupljeni, koje su sve političke, socijalne, ekonomske, kulturne orijentacije građana Republike Srpske? O tome se u SPC, bar zvanično, ne čuje nikakva jedinstvena debata. Koncepti kao što su građanstvo ili civilno društvo se gotovo uopšte ne pojavljuju u izjavama crkvenih predstavnika SPC njenih medija i informativne službe, a kada se pojave, to redovno biva u negativnom kontekstu., nego se najviše, gotovo isključivo, spominje samo narod. Iz navedenog se jasno vidi da je riječ o izvjesnom nesnalaženju SPC u modernim uslovima, što je karakteristično za postsocijalistička društva

Mnogo bi zanimljivije bilo čuti od SPC kakav je njen stav prema nepravdi u društvu, prema činjenici da su se mnogi ljudi obogatili pod sumnjivim okolnostima, da su profitirali u ratu i poslije rata kroz sumnjivo sprovedenu privatizaciju, koja je u suštini predstavljala legalno izvedenu pljačku državne i društvene imovine, i koja je za posljedicu imala uništenje srednje klase, koja je kohezivni faktor u svakom društvu? To je opet dovelo do porasta nezaposlenosti i siromaštva, opšteg kriminala, što se odrazilo na kvalitet života svih građana u Republici Srpskoj. Kao rezultat toga danas imamo situaciju da nam mladi ljudi odlaze u inostranstvo u potrazi za poslom, da nam veliki broj ljudi ima nepovezan radni staž i samim time neriješeno pitanje penzionisanja, da imamo jednak ili veći broj penzionera nego radnika, da nam je dječija odjeća i obuća preskupa, a borimo se kao protiv bijele kuge, jednom rječju da nam je perspektiva za život u Republici Srpskoj neizvjesna.

Iz svega ovoga se nameće pitanje :

Da li je SPC u ovom konkretnom slučaju Eparhiji zvorničko – tuzlanskoj – Arhijerejskom namjesništvu Doboj) preče da kao dio SPC radi na sabornosti i pomirenju svih vjernika tj. građana grada Doboja, u koje spadaju i ti sami političari koji su donijelu odluku sa kojom se oni ne slažu, kao i oni koji su protiv te odluke, da radi na filantropiji, zadužbinarstvu, humanitarnom i socijalnom radu ili da se bavi dnevno – političkom tematikom grubo se mješajući u rad organa lokalne samouprave koji imaji izborni legalitet i legitimitet, prvenstveno u rad gradonačelnika Obrena Petrovića i Skupštini Grada Doboj govoreći im šta i kako treba da rade stvarajući na taj način konfuziju i podjele među vjernicima tj. građanima, koji imaju različite političke stavove i pripadnost različitim političkim subjektima, a koji su se našli na suprotnim stranama u ovoj vještački izazvanoj političkoj buri koja duva u Doboju već skoro tri sedmice, od strane SNSD klasičnim medijskim sponivanjem.

Moje lično mišljenje je da treba da radi na sabornosti i pomirenju, jer crkva je tijelo Hristovo u kojem smo svi i mi živi (vojinstvujuća crkva) i naši umrli (torževstvujuća crkva) u zajednici svetih, odnosno živi u molitvama i djelima milosrđa za umrle sa jedne strane,a umrli u molitvama i zauzimanju za žive sa druge strane.

Igor Jovanović