JA IMAM STAV: "Izdajnici"? - "Politička ostrašćenost" - "Objektivnost" novinara

Isto tako činjenica je da je nakon Prvog i Drugog srpskog ustanka djecu školovao mahom u Austriji, nakon toga u Austrougarskoj, koja su se nakon završetka školovanja vraćala u Kneževinu Srbiju, potom Kraljevinu Srbiju i zauzimala najvažnije funkcije u političkoj organizaciji države i društva.

Istina je da je srpski narod sa Austrijom i Njemačkom dva puta ratovao (1914 - 1918 i 1941 – 1945, Austrija pripojena Njemačkoj 1938. godine) i da je pretrpio neviđena ljudska i materijalna stradanja, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata u satelitskoj nacističkoj NDH. (Jasenovac, Prebilovci, Gradiška, Jadovno itd.).

Međutim, isto tako je i činjenica da je dobar dio Srba nakon otvaranja granica SFRJ, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, mahom išao u Njemačku i Austriju na privremeni rad, a koji se potom i trajno odužio, kao i na školovanje. Danas tamo živi već druga generacija Srba, a isto tako tamo danas ide naša omladina u potrazi za poslom (građevinski poslovi, medicinski tehničari - rad u gerontološkim centrim itd.) i oni su jedni od najvećih ulagača finansijskih sredstava kako u Srbiji, tako i u Republici Srpskoj, što kroz direktna ulaganja u privredu, što kroz javnu potrošnju, a što kroz dotacije rodbini i prijateljima.

Da li su oni izdajnici sada, zato što su radili ili rade u zemljama koje su im dva puta u nepunih trideset godina prošlog vijeka okupirale otadžbinu i pri tome počinile stravične zločine nad sunarodnicima im?

Da li su tim činom oni postali nemoralni ljudi?

Da li su prodali svoj identitet, (jezik, kulturu, običaje, vjeru itd.) ili ga naprotiv kroz zavičajna udruženja u vidu sedmičnih ili mjeseečih druženja kroz različite sadržaje čuvaju kao zjenicu oka svoga, podsjećajući se stalno odakle su i ko su?

Da li su srpski radnici, sportisti i sportski radnici koji žive i rade u Republici Turskoj, takođe izdajnici i nemoralni ljudi?

Da li su danas oni Srbi po logici razmišljanja onih koji osuđuju Odluku skupštine grada Doboj o pristupanju grada Doboja zajednici opština turskog svijeta, a što podrazumiijeva primarno ekonomsku saradnju, kroz potencijalne investicije, a potom i saradnju u oblasti kulture i unaprijeđenja saradnje lokalnih zajednica itd, izdajnici jer su prodali identitet, zato što gledaju turske serije na televiziji, jedu turske prehrambene proizvode iz uvoza npr.slatkiše od turske fabrike “Kent“, zastupljene na tržištu Republike Srpske u tržnim centrima i supermaketima, piju lijekove od turske farmaceutske kompanije Vamed, jedu tulumbe, baklavu, koriste turske riječi kašika, jastuk?

ODGOVOR JE NARAVNO DA NISU!

Srbima identitet niko ne može oduzeti, jedino ga oni mogu sami odbaciti, a to mora biti njihova SVJESNA volja. Ako je srpski narod i pod Turcima opstao više od 500 godina kao narod i preživio svjetske ratove, u kojima je, kao recimo u Prvom svjetskom ratu, ostao bez polovine reproduktivnog muškog stanovništva, pa i ovaj poslijednji odbrambeno – otadžbinski rat i izašao bogatiji za Republiku Srpsku, ne sumnjam da će jedan mali DIO srpskog naroda koji živi u gradu Doboju “preživjeti“ i članstvo u Zajednici opština turskog svijeta, ma koliko ovo na kraju turskog svijeta oštro zvučalo i paralo uši svakom nacionalno osviještenom Srbinu. To članstvo ne znači nova u ovakvim prethodno navedenim primjerima iz istorije stradanja, već moguća potencijalna ulaganja regionalne ekonomske sile, kao što je Republike Turska u našu lokalnu zajednicu i saradnju u oblasti kulture, od čega može biti samo potencijalne koristi.

Teško bi bilo povjerovati da će Srbi iz Doboja, početi pričati turski jezik umjesto srpski jezik, poželiti da grad Doboj nije u Republici Srpskoj, već u turskoj Anadoliji i odbaciti pravoslavlje i kolektivno preći na islam, zar ne?!

Obzirom na medijsku prašinu koja se digla proteklih dana ne može čovjek, a da ne konstatuje koliko su ljudi kao pojedinci, a i grupno skloni medijskoj manipulaciji i politizaciji svakojake vrste, i kako se veoma lako mogu naći u ulozi političkog instrumenta nekog formalnog ili neformalnog centra moći i raditi u njegovom interesu svjesno ili nesvjesno ma kakav taj interes bio, a da pri tome rukovođeni emocijama i opterećeni događajima iz daleke prošlosti misle da izvršavaju patriotsku dužnost ili obavezu, koja se od njih i pred ljudima i pred Bogom očekuje ili bezuslovno traži.

U Republici Srpskoj ima daleko kompleksnijih tema koje bi u javnom diskursu trebalo da zauzimaju prioritetnije mjesto, kao što su : izrazito loša ekonomsko - socijalna situacija, ugroženost poštovanja i zaštite ljudskih prava, odustvo pravne države, kriminal, korupcija, terorizam, evroatlantske integracije itd. Međutim, dnevno politička prepucavanja i ubiranje jeftinih političkih poena još uvijek zauzimaju visoko mjesto na listi prioriteta vladajućih političke elite, koja ima za cilj da preusmjeri kolektivnu frustraciju građana uzrokovanu lošom ekonomsko - socijalnom situacijom sa stvarnog izvora nezadovljstva (rad Vlade RS) na sporedne teme, rukovodeći se onom "da se građani ne dosjete".

"Politićka ostrašćenost"

Uslijed političke ostrašćenosti u zadnja dva dana što na sredstvima javnog informisanja na republičkom nivou, a pogotovo na lokalnom nivou, kao i u elektronskim medijima, a takođe i na društvenim mrežama u svakome ko drugačije misli vidi se neprijatelj, pored toga, odavno se prestalo sa vođenjem polemika o bilo čemu.. To na najbolji način ilustruju tekstovi Vasilija Šajinovića i Zorana Blagojevića objavljeni na jednom od dobojskih portala gdje se umjesto argumenata, koriste diskreditacije, uvrede ad homine (Vasilije Šajinović - “u kome svakakva mraka, može da se dokopa mandata odbornika”, “Konkretno, riječ je o Zoranu Blagojeviću, aktuelnom odborniku SNSD-a”, “kameleon, odnosno konvertit”, Zoran Blagojević “Htio ne htio, ćovjek se s vremena na vrijeme nađe na udaru ćorave kokoši")

Postavlja se pitanje, zašto? Čemu uopšte služi prosipanje takvog otrova od riječi po ekranu i papiru? Zašto se mora politički obračunavati na taj način? Ne može se čovjeku, samo zato što se sa njim politički ne slaže, uništiti ljudsko dostojanstvo! Naši intelektualci i političari treba da obrate pažnju na kulturu dijaloga, kao načina komunikacije u javnoj sferi, odnosno medijskom prostoru, političkom životu ili političkim debatama, kao i u svakom obliku komunikacije izvan javne sfere.

"Objektivnost" novinara

Novinarska etika, a i Zakon o javnom informisanju Republike Srpske nalažu da se izvještava istinito i tačno, i što je najvažnnije pošteno i nepristrasno, jer novinar ne bi smio objaviti ništa što ne može odbraniti na sudu, jer istinost u izvještavanju o nekom događaju je svojevrsna zaštita od sudskih tužbi. Uz istinitost je usko vezana objektivnost. Objektivnost u prvom redu znači poštovati neke osnovne zahtjeve kao što su : u izvještaju navesti riječi kako su zaista bile izgovorene, izvijestiti o događaju upravo onako kako ga se kao svjedok vidjelo, brojke precizno navoditi, o svakoj riječi voditi računa naročito o onoj koja bi mogla smetati istini. Objektivnost je stvarnost bez ličnih sudova.

Za razliku od istine kojoj uvijek treba težiti, neistina, laž ili poluistina su takođe dio manipulacije u medijima i javnosti. Novinar ne bi smio upasti u zamke interpretacije ili nagađanja, nego se treba držati onoga što je nesumnjivo provjereno. Kada se uzme u obzir prethodno navedeno nikako mi nije jasno kako je novinarka ATV, medijske kuće iz Banja Luke, mogla da u video prilogu emitovanom prošlog vikenda u kojem se govori o pomenutoj odluci sa početka teksta i stanju u gradskoj opoziciji iznese tako neke tvrdnje ničim potkrijepljenje prema mom ličnom mišljenju, ni audio ni vizuelno (jedino da joj se vjeruje na riječ ili onoj demgaoškoj floskuli “prema saznanjima iz pouzdanih izvora”) kao što su : “Gradonačelnik je telefonom upravljao i opozicionim kadrovima.“, “nekoliko minuta telefonskog razgovora uticalo je da Zoran Blagojević (odbornik SNSD u SG Doboj), spusti loptu i stane u odbranu” i “Jasno je i u čijem kolu igra odbornik Stranke za BiH” (misli se na uglednog dobojskog privrednika Murveta Bajraktarevića, odbornika u SG Doboj). Isto tako danas u emisiji iste medijske kuće “Ovo je Srpska’, voditelj je na krajnje neprimjeren način na pitanje jednog od gledaoca, zbijao šale pitajući se da se možda ne prokopava put prema Turskoj i sl.

Prema mom laičkom mišljenju obzirom da nisam iz novinarske struke mislim da se treba čuvati senzacionalizma i objavljivanja teško provjerljivih vijesti, ukoliko se želi održati reputacija časnog novinara, i isto tako u vođenju emisija uživo, uvažavati i goste i gledaoce, odnosno biti objektivan i nepristrasan…

Igor Jovanović