JA IMAM STAV: O ćoravoj kokoši, džaku perja i turskoj zajednici

Da ne okolišam. Ovih dana je ćorava kokoš prosula pun džak perja, konstatujući da sam ja, konvertit i kameleon, leziljebović i nesposobnjaković, jedan od najodgovornijih za političko saltiranje [sic!] u vezi sa pristupanjem Doboja turskoj zajednici. Iskreno zabezeknut zapažanjem, inače ćorave, kokoši, našao sam se u dilemi: pustiti da perje lebdi u vazduhu dok ne padne u blato, ili pokušati da ga vrnem u džak? Naravno, moji dugogodišnji bliski kontakti sa novinarstvom (bio sam urednik lista UDRIM-VOZUĆICA) naučili su me da je druga opcija uzaludna, ali pošto se, opet godinama, uglavnom borim sa vjetrenjačama, neću da iznevjerim sebe. A ni sve moje dođoše, ni onih par hiljada ljudi koji su me svojim povjerenjem smjestili na odborničku stolicu.

Moja diploma pogonskog elektroinženjera, stečena davne 1987. godine,bila bi stvarno samo parče hartije da nisam iskreno ponosan na uspjehe ostvarene u privredi. Možda bih uradio i mnogo više da se nisam petljao u stvari koje nemaju blage veze sa mojom strukom. Ali eto, ne dade mi đavo mira... Četiri godine sam bio u čizmama, s puškom, u pokušaju da odbranim svoje i svojih. Od vojnika dogurao do komandanta, usput par puta ranjen, na kraju razbijen u komade i prognan. Skupa sa svojima postao dođoš, krenuo opet od kašike. Zauzeo busiju u Doboju i branio ga od srušenosti, nemanja, tranzicije i globalizacije. Pokušao da budem prav i dobar i ćoravoj kokoši, i vuku i hajduku. I dođošu i domaćinu.

I kroz sve te turbulencije, političke smještaljke i gradske abrove, odborničke manadate i privredne projekte, naučio sam ono što sam znao: čovjek može ostati srećan i dostojanstven samo ako je dosledan svojim principima i idealima koji idu iznad dnevne politike i malograđanštine. Pomozi, radi, istrajavaj, a znaj da ćeš biti optuživan i napadan jer si digao glavu makar toliko da ti baruština ne zapljuskuje lice.

Istine radi, moram napomenuti: na ovom svom krivudavom, često krvavom, uglavnom napornom putu, ne vidjeh ćoravu kokoš i njoj slične na megdanu. Nisam je spazio u ognjenim danima na Ozrenu i dolini Krivaje, ni dvije decenije kasnije kada smo krenuli s maršom preko brda i borbom da se borba ne zaboravi. Koka se, ako me sjećanje služi, nije uspjela uvaliti ni u odborničku, a bogme, ni u načelničku fotelju - ne dadoše glasači, ni domaćini, ni dođoši. Ne vidjeh je ni u ovoj zadnjoj poplavi, a i kud će, nije patka... Ali sam siguran da se ćorava kokoš nikad nije upitala kako Doboj ima tako stabilnu elektro mrežu, kako egzistira odbojkaški klub invalida, otkud snaga Zavičajnom udruženju... I da ne nabrajam.

I zato, opet zarad istine, podsjećam: glasao sam protiv odluke o pristupanju Doboja onoj turskoj zajednici. I mislim da se rana ne soli ako hoćeš da zaraste. Ali mislim i da je svaka istinska pomoć dobro došla ako nemaš. I ako si gladan i nemaš posla. A vrijeme će reći je li sve ovo bilo vrijedno odluke, ponovnog podgrijavanja zle krvi i nepovjerenja.

Što se mene tiče, nije mi trebao ovaj džak perja. Ni pokušaj da ga pokupim, a znam da ne može. Ali nije mi, možda, trebalo ni da istinski vjerujem u to da branim Doboj na Vozući. Nije ni kokošinjcu bilo neophodno da traži povod za napad na mene kad su im poznati moji stavovi i ideali, koje nikad nisam ni krio. Ni odstupao od njih. Niti ću.

A ćorava kokoš teško da će ovakvim načinom dobiti jedinstveni front za koji se, deklarativno, zalaže. Umjesto napada na druge političke opcije, za uspjeh je potrebno pokazati kvalitet i argumente svoje vlastite. O nekim aspektima ličnog života i digniteta rečene persone neću da govorim jer mi ga je, ipak, žao.

Zoran Blagojević-zoka