AMERIČKA SUDINICA FLANAGAN: “Djeca su najčešće povrijeđena u porodici”

Sudinica Flanagan u intervjuu za blog ZaSvakoDijete.ba govori o rezultatima te i drugih studija koji su policiji, tužiteljima i sudijama pokazali neke od šokantnih uticaja nasilja u porodici na djecu u njihovim najranijim godinama, govori o postupanju s maloljetnicima i djecom u sudskom postupku, alternativnim mjerama i iskustvima iz svog bogatog iskustva u sudstvu i tužilaštvu.

Kao tužiteljica i sudinica u Milwaukeeju ste radili više od 20 godina. Koje su po vašem mišljenju najveće razlike u postupanju sa maloljetnicima u krivičnom postupku u vrijeme vašeg odlaska u penziju, u odnosu na vrijeme kada ste počinjali raditi?

– Najveća razlika je da kada sam počela, nismo znali mnogo o tome kako se djeca kao svjedoci, žrtve ili počinioci krivičnog djela osjećaju, nismo znali šta se s njima dešava. Nismo znali mnogo toga o dječijoj psihologiji, traumi, nismo znali šta bi im moglo pomoći, tako da smo mnogo pogađali. Nekada smo pogodili dobro, a nekada ne. Ali definitivno je bilo mnogo pogađanja.

Ako djecu u sukobu sa zakonom tretiramo kao ‘male odrasle’ i samo ih kaznimo, nećemo dobiti rezultat kakav očekujemo, oni će nam se samo vratiti gori

Ono što je danas sjajno jeste da su urađena mnoga istraživanja koja su od velike pomoći pravosuđu. Istraživanja kako djeca reaguju na traumu, kako se ona reflektira na njihov intelektualni razvoj, na njihovo zdravlje, i posebno su važna istraživanja koja se odnose na iskustva u ranom djetinjstvu koja pokazuju koliko veliki uticaj određena iskustva u tom razvojnom stepenu mogu imati na njihov daljnji život.

Sada kad to znamo možemo biti od veće pomoći djeci, i možemo ih zaštititi u postupku.

Jedna od studija o kojima govorite kaže kako na kansiji razvoj više utiče svađa koju čuje dijete u krevetiću, nego što na desetogodišnjaka može uticati slučaj nasilja u porodici kojem prisustvuje. U kolikoj mjeri je to tačno?

– Vrlo fascinantan i vrlo istinit podatak. Mozak djece u uzrastu do tri godine se najbrže razvija, tada uče da hodaju, pričaju, uzimaju igračke, uče mnoge stvari i njihov mozak je kao jedna velika spužva koja upija sve oko njih, što svakako znači da upija i strah, traumu, anksioznost, strah i nasilje. I ako se takve stvari dešavaju oko njih često i konstantno, to postaje uobičajen način na koji stvari za njih funkcioniraju, i poslije je teško za njih da se normalno razviju i uče jer su u konstantnom stanju straha. Danas znamo da ta djeca mogu imati kašnjenja u razvoju koja mogu uticati na ostatak njihovog života. Činjenica da su najmlađi pod najvećim rizikom zaista je bila najšokantnija u tom istraživanju.

Zakon ne zaustavlja problem, već nam govori da on postoji i kako da postupimo kad se on pojavi, ali da bismo problem zaustavili u korijenu mi moramo gledati ‘iza zakona’ – u psihologiju, neurobiologiju, sociologiju, sve discipline koje nam mogu pomoći

Ljudi su mi godinama govorili ‘Djeca ne znaju šta se događa’, ‘Djeca to ne razumiju’, ‘Spavali su’, ‘Gledali su TV i ne znaju ništa o našoj vezi i nasilju’… Dugo vremena su policajci, tužioci i sudije vjerovali da je to zaista tako, jer nisu mogli razumjeti da djeca koja su mala i ne razumiju riječi mogu biti toliko pogođena nasiljem koje se oko njih dešava, da se najmlađa djeca suočavaju sa najtežim posljedicama, i to je zaista bitna informacija za sve koji rade u pravosuđu. Svi moramo to razumjeti.

U slučajevima porodičnog nasilja djeca su zatočena, ona ne mogu nigdje. U potpunosti ovise o roditeljima kao ključnim akterima u svom životu, i ako su ti akteri ugroženi ili pod prijetnjom, ili bi mogao nestati, tada je njima samo postojanje ugroženo, sam strah od toga je vrlo štetan. Zato sada znamo stvari koje nismo znali ranije, i zato je to u tolikoj mjeri bitno kako bismo mogli bolje razumjeti djecu. Ono što također znamo da je nasilje u porodici naučeno ponašanje, tako da djeca gledajući nasilje uče kako da budu nasilni odrasli, nasilni tinejdžeri, nasilna djeca. Uče da će jači preživjeti i da jači pobjeđuje. Te lekcije jako teško zaborave u daljnjem životu.

Prvi put ste u BiH bili 2014., ponovo ste ovdje od januara ove godine gdje između ostaloga radite i na unapređenju maloljetničkog pravosuđa. Koliko se vaša očekivanja razlikuju od onoga što ste do sada imali prilike vidjeti?

Najviše radim sa studentima prava, i to na pitanjima rodne ravnopravnosti u pravu s fokusom na nasilje u porodici i kako to utiče na samu porodicu i širu zajednicu. Radim i sa profesorima na tome da se u kurikulum ubaci što više tema vezanih za rodno jednakost i ravnopravnost i za zaštitu djece. Također radim i sa sudijama gdje pokušavamo unaprijediti postupanje u slučajevima porodičnog nasilja, posebno postupanja s djecom u tim slučajevima koja su bila izložena nasilju. Oni sada znaju ono o čemu smo govorili, znaju koliko su djeca u tim slučajevima povrijeđena, i da jeimperativ da uradimo nešto za djecu u tim situacijama. Mislim da je to veliki korak naprijed, svi rade naporno i predano kako bi priupremili sistem tako da može što bolje odgovoriti potrebama djece. Mislim da u tam procesu treba uključiti policiju i tužioce i da svi oni prođu istu dodatnu obuku tako da čitav sistem može raditi zajedno u interesu svakog djeteta.

Znači, ne možemo odvojiti djecu od nasilja u porodici?

Vrlo je teško odvojiti djecu s jedne, i nasilje u porodici s druge strane. Djeca su u osnovi najranjivija upravo u svojoj porodici. Rijetki su slučajevi da stranac, neko izvana, povrijedi dijete. Kad se dese takve stvari obično o tome gledamo na TV-u, i mislite da je to jedini način na koji djeca bivaju povrijeđena. Međutim stvarnost je potpuno drugačija: Djeca često budu povrijeđena upravo u svojoj porodici. Zato je situacija u porodicama nešto na šta trebamo staviti fokus, kako da bolje zaštitimo djecu.

Koliki je rizik da se djeca koja su svjedočila nasilju u porodici ili bile žrtva nasilja još kao maloljetnici pojave i kao počinioci nekog krivičnog djela i koliko se sve to treba uzeti u obzir tokom krivičnog postupka?

Bila sam priliku u Francuskoj pratiti kampanju protiv vršnjačkog nasilja i ‘bullyinga’ u kojoj su neke od poruka bile ‘Izbacimo nasilnike iz škola, kaznimo ih!’. Kada sam vidjela tu kampanju kazala sam: Postoji razlog zbog kojeg su ta djeca nasilnici. Oni su nasilnici jer su kod kuće naučili da to budu. Ne možemo kazniti dijete jer se ponaša onako kako je naučeno kod kuće. Moramo se pozabaviti slučajevima nasilja u porodici i stanju porodice, kako bismo prevenirali da iz njih izađu nasilnici i dođu u školu.

Šta vidite kao najveći problem u BiH kada je u pitanju postupanje sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, bilo da su žrtve ili svjedoci?

– Problemi ovdje ne razlikuju se od problema bilo gdje. Na međunarodnom nivou znamo da je to problem – djeca pod rizikom od nasilja. Mislim da jedni od drugih trebamo učiti o različitim tehnikama koje funkcioniraju u određenim dijelovima i pokušati upotrijebiti najbolje praksekoje možemo. Ono što je najbitnije da u sve nije uključeno samo pravosuđe, već i cjelokupna zajednica koja se za to treba zainteresirati i razumjeti djecu pod rizikom. Ukoliko se nasilje nad djecom dešava u njegovoj kući, a ljudi nisu voljni da gledaju šta se tamo dešava jer se radi o privatnom prostoru, ljudi ne žele doći i reći ‘Mislim da je u ovoj kući dijete koje treba pomoć’. Moramo početi zauzimati se za djecu, moramo znati da ono što čujemo u stanu do nas nije discipliniranje, već da čujemo nešto što zvuči kao da je odrasla osoba povrijedila dijete, i reći ljudima o tome.

Alternativne sankcije za djecu-počinitelje u BiH su još uvijek novost, dok se u mnogim zemljama odavno primjenjuje taj koncept. Koliko su se, iz vašeg iskustva, te mjere pokazale efektnim?

– Na početku nismo znali koliko će te mjere biti korisne, ali nakon početka njihove provedbe urađene su studije i istraživanja bazirana na dokazima koja su kazala jedno – ovaj program je napravio odličan posao za djecu! Alternativni programi su se pokazali odlipnim za djecu. Kada postupate s djecom koja su se nasilno ponašala, u takvim slučajevima tretiranje nasilja drugim nasiljem ne pomaže. Zaključati dijete je strašna kazna za njega, odvojiti ga od prijatelja, porodice… neće popraviti stvari, naprotiv-pogoršaće sve. Postoje slučajevi kada je to zaista neophodno, ali su oni rijetki. Mislim da su djeca uvijek otvorena u većini slučajeva, i da postoje druga mjesta na kojima im možemo pomoći i gdje se oni osjećaju bolje, možemo raditi s njima. Ako ih tretiramo kao ‘male odrasle’ i samo ih kaznimo, nećemo dobiti rezultat kakav očekujemo, oni će nam se samo vratiti gori.

Ne možemo kazniti dijete jer se ponaša onako kako je naučeno kod kuće. Moramo se pozabaviti slučajevima nasilja u porodici i stanju porodice, kako bismo prevenirali da iz njih izađu nasilnici i dođu u školu

Rad u zajednici je na primjer jedan od boljih načina, i istraživanja u osnovi kažu da ako djeca nađu nekoga kome mogu vjerovati, ko je fer prema njima, da je to najbolje što možete uraditi – naći mu mentora, savjetnika, nekoga ko će ga voditi, obratiti pažnju na njega i pomoći mu. Možete ostvariti veliki napredak ako dijete stavite u takvu situaciju i nađete nekoga ko će raditi s njim.

Ovdje imamo situaciju da je maloljetnički zatvor praktično smješten u istu zgradu u kojoj je i zatvor za odrasle gdje oni mogu doći s njima u kontakt. Koliko je takva praksa štetna?

– U SAD zakoni većine država propisuju da se maloljetnici ne smiju smještati s odraslima, ali ipak ima malih gradova gdje nemaju dovoljno infrastrukture pa dolazi i do takvih slučajeva, ali to nije dobro za djecu. To u većini slučajeva idealizira kriminalno ponašanje odraslih osuđenika, djeca žele biti poput tih ljudi, odrastaju prebrzo i odrastaju u lošem okruženju što ne daje dobre rezultate na kraju.

Koju alternativnu mjeru ste vi kao sudinica najčešće izricali?

– Pokušavala sam u svakoj prilici uključiti ih u kvalitetan program koji će im, uz ljude s kojima tamo rade, pokazati kako da budu članovi zajednice, gdje mogu vidjeti ljude koje će poštovati i kojima će se diviti, ljude koji im mogu pokazati dobro ponašanje u zajednici. Programe u kojima se mogu osjećati dobro i korisno, u kojima mogu nešto postići, izgraditi za školu, počistiti grafite sa zidova, znači bilo šta zbog čega će se osjećati ispunjenim i ponosnim. Oni treba da budu zauzeti, da ne sjede okolo bez nadzora odraslih, ako su im roditelji prezauzeti, idu na posao, moramo im naći programe u kojima mogu učestvovati. Imali smo i sportske programe ili na instrukcije gdje mogu dodatno učiti za školu, nešto što će ih zadržati na pozitivnom smjeru. Imala sam priliku lično se uvjeriti kako se djeca kroz takve programe u potpunosti preokrenu, shvate da postoje mnoge stvari koje mogu postići i da ne trebaju biti negativni. To je spor proces, ali ako imamo ljude koji zaista žele raditi s djecom i koji mogu biti dobri uzori, onda uspijeva.

Koliko su za taj proces bitni okrugli stolovi poput ovog na kojem danas učestvujete i gdje se susreću tužioci, pedagozi, psiholozi i drugi akteri?

Gdje ima dijaloga, ima i rezultata. Mnoga bitna i ključna istraživanja vezana za djecu koja su bila bitna za mene kao sudinicu i ranije tužiteljicu objavljena su u zadnjih 10 do 15 godina, i njihovi rezultati još uvijek nisu općepoznati i treba ih približavati i distribuirati tužiteljima i sudijama. U SAD ulažemo ogromne napore kako bi svi znali za njih, ali još uvijek nisu poznati svima. Posebno je teško ta istraživanja distribuirati i ovdje, posebno ukolikose neki ne snalaze sa engleskim jezikom, tako da smo bili u mogućnosti prevesti te tekstove i prilagoditi ih za predstavnike policije, tužilaštava i sudova i ljudi s kojima radim su sretni da ih imaju jer je to veoma bitno i od velike pomoći, a često im nije dostupno. Nauka nas informira o mnogo toga. Mi više nismo samo ljudi koji gledaju slovo zakona i postupaju isključivo, jer slovo zakona kaže da ljudi ne bi smjeli činiti krivična djela pa ih oni ipak čine. Zakon ne zaustavlja problem, već nam govori da on postoji i kako da postupimo kad se on pojavi, ali da bismo problem zaustavili u korijenu mi moramo gledati ‘iza zakona’ – u psihologiju, neurobiologiju, sociologiju, sve discipline koje nam mogu pomoći.