ISTORIJA DOBOJSКOG ZDRAVSTVA – KAKO SU NAS LIJEČILI Dobojska bronhološka škola

Mojim dolaskom prvo je osnovan Sreski antituberkulozni dispanzer koji je imao ingirencije na cijelom ovom regionu. Počeli smo osnivati dispanzere i u okolnim opštinama. Početkom 1957. godine povremeno sam vodio Grudno odjelenje koje je bilo smješteno u drvenoj baraci kapaciteta 20 kreveta. Izgradnjom novog paviljona, 1963. godine, formirana je Služba za plućne bolesti koja je zadovoljavala potrebe cijelog regiona. Nabavkom fluorografa sve je krenulo nabolje, pa smo uskoro postali najjača ekipa u depistaži stanovništva, tako da smo godišnje snimanjem obuhvatali i do 120.000 stanovnika. Nabavkom „odelke“ kamere u dispanzeru i moderne aparature za ispitivanje plućne funkcije doprinijeli smo postizanju novog kvaliteta usluga u ranom otkrivanju i liječenju bolesti. Teško naslijeđe obolijevanja od tuberkuloze uspjeli smo svesti ispod republičkog nivoa.

Posebno bih istakao našu bronhološku službu i rad na detekciji karcinoma. Na kongresima i sličnim stručnim skupovima iznosili smo svoja praktična i stručna zapažanja, i kada se na jednom takvom skupu dobije priznanje od akademikâ i prorektorâ Beogradskog univerziteta, jer su shvatili da se radi „o dobojskoj bronhološkoj školi“ kao specifičnom načinu liječenja koje je primjenjivo i u drugim sredinama, onda je to za nas bila osobita čast, ali i obaveza da nastavimo takvim tempom liječenja bolesnika.

Od opšte do regionalne bolnice

– Zdravstvena situacija bila je veoma teška. Oskudijevali smo u svemu, osim u elanu i želji da napredujemo, i zaista smo napravili čudo. Radilo se po čitav dan i mogu reći da smo rijetko vraćali pacijenta bez pružene pomoći; u krajnjem slučaju upućivali smo ga u druge, opremljenije zdravstvene ustanove.

Izgradnjom novih kapaciteta, dolaskom novih kadrova i kvalitetnim radom naše se zdravstvo brzo afirmisalo na širem području. Prelomni trenutak desio se 1967. kada je došlo do objedinjavanja zdravstvenih ustanova na području dobojske opštine. I tada je sve krenulo nabolje. Кada sam došao, imali smo stotinak postelja, godine 1967. bilo ih je 350, a evo danas posjedujemo više od hiljadu. To je najvjernija slika našeg razvoja. Mogu reći da se na ovaj široki drum izašlo zato što su oni koji su tu radili htjeli i znali više nego što su mogli i bili uporniji i čvršći od vremena i prakse.

Poruka mladim kolegama

– Mladim kolegama prije svega poručujem da stalno uče i proširuju svoja znanja i da se ne zanose mišlju da će brzo dostići potrebni i željeni status. Hipokrat je rekao: “Ljudski život je kratak, a liječničko umijeće je golemo“. Neka mlade kolege uistinu zavole svoj posao i neka nastoje da budu pravedni. I neka ne zaborave dvije izreke: onu Paracelzijusovu: “Najbolji osnov liječništva je ljubav“, i bečkog kliničara Nothagela koja je uklesana na njegovom grobu: “Samo dobar čovjek može biti dobar liječnik“.

(Preuzeto iz lista „23. avgust“, izdavač Regionalni medicinski centar, Doboj.)

I njega je ratni vihor koji se nad Dobojem nadvio devedesetih godina prošlog vijeka kao i prim dr. Vajdića otjerao u izbjeglišto. Mi onovremenici iskreno smo cijenili i poštovali ove ljude, i ne treba zaboravti da su oni heroji jednog vremena u kome se trebalo boriti za spasavanje ljudskih života od pošasti kakvve su bile tuberkuloza i zarazne bolesti. Oni i mnogi drugi postali su nezaobilazni dio istorije ovog grada i zaslužuju veće priznanje od nekoliko redova ovog sjećanja. Svoje penzionerske dane provodio je u Baškom Polju i rodnom Lovriću doživjevši duboku starost gdje je prije nekoliko godina nažalost preminuo.

prof. dr sc. med. Ivan Petričević

Dobojsko specifično „naučno jezgro“

U periodu od 1980. do 2002. godine dobojska bolnica skrenula je na sebe pažnju šire javnosti, posebno stručnih institucija, i s pravom se postavljalo pitanje ne stvara li se u Doboju specifično „naučno gnijezdo“ kojim se afirmiše dobojska bolnica i sam grad Doboj. Кako je vrijeme proticalo, sve se više potvrđivala ova konstatacija, pa je u tom periodu bolnica iznjedrila devet doktora medicinskih nauka. Prvi doktorat odbranio je dr Ivan Petričević, 1981. godine u Zagrebu, da bi bio izabran za vanrednog profesora na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci na Кatedri interne medicine, uže nastavno područje pneumoftiziologija, koji je za više od trideseet godina rada u opštoj bolnici Doboj objavio 31 stručni rad od čega 18 naučnih. Tu titulu u ovom periodu stekli su i prof. dr sc. med. Sakib Škapur, ginekolog, prof. dr sc. med. Đoko Obućina, dr sc. med. Galib Festa, biohemičar, dr sc. med. Ibrahim Osmić, internista, prof. dr sc. med. Muharem Zildžić, internista, prof. dr sc. med. Duško Vasić, urolog, prof. dr sc. med. Nikola Gavrić, hirurg ortoped, i prof. dr sc. med. Darko Lukić, plastična hirurgija. Dobojska bolnica postala je u to vrijeme nastavna baza tuzlanskog Medicinskog fakulteta.

Čovjek ne smije težiti preuskim znanjima

Кada su doktora Petričevića pitali kako objašnjava kontradiktornost u svom životu, na jednoj strani uska specijalizacija kao ljekara, a na drugoj velik interes za kulturu, istoriju i umjetnost, odgovorio je: „Čovjek ne smije težiti preuskim znanjima jer je to put u alijenaciju; tako bi se sužavalo polje djelovanja a povećavalo znanje, pa bismo jednog dana imali samo ultraspecijliste koji bi znali sve – ni o čemu. Zanimanja za druga područja tjera ga u kontakte sa drugima."

Doktor Petričević je bio kulturni pregalac, publicista i pjesnik. Pisao je i objavljivao stručne knjige i naučne radove, bio je rado viđen na brojnim stručnim sastancima i kongresima u zemlji i inostranstvu. Proučavao stare knjige i stećke. Tako je pronašao u Dubrovačkom arhivu rodni list Doboja, koji datira iz davne 1415. godine.

Pripremio mr Vojislav Vojo Gnjato

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!