IVAJOP: Četiri mjeseca
- Autor IvaJop Dobojski Info
- Budite prvi koji će ostaviti komentar!
Imala sam 13 godina kada je počeo rat. Slina. Djevojčurak.
Sjećam se da su mnogi poginuli-zašto?
Mnogi su ostali invalidi-zašto?
Mnogi su raseljeni sa svojih ognjišta-zašto?
Mnogi i ne znamo sve koji, pretrpjeli su zatočeništvo, silovanja, batinjanja, razna mučenja neshvatljiva zdravom razumu-zašto?
Ne znam.
Možda ste i vi, kao i ja, posljednjih dana čuli da je ova poplava gora od rata.
Ne bih da poredim, a pogotovo ne da važem.
Iako je od onih 13 prošlo podosta, opet se pitam- zašto?
I opet ne znam.
Znam da sam na ivici…svega!
Razuma, snage, zdravlja.
Znam da je prošlo već više od četiri mjeseca otkako sam u nekom bunilu za koje sam mislila da će se davno okončati. Ali, još traje.
Shvatila sam da će sjećanje na poplavu biti sastavni dio mene i moje porodice, kao neki loše urađeni tattoo koji moramo nositi cijeli život.
Iako se, na izgled sve pomalo vraća u normalu, meni je ipak sve to samo na izgled. Kao da živim paralelnim životom. (Zona sumraka?)
Shvatila sam i da sam bila u zabludi sve do sada, misleći kako ću, povratkom u svoj dom, opet dobiti natrag svoj nekadašnji život i staru sebe. Kao da bih pritiskom na šalter upalila ne samo svjetlo, nego i nastavak jednog prekinutog filma u kome glavni glumci nisu ni shvatili da je režiser pravio prekid!
Ne.
Moram prihvatiti činjenicu da ovaj lik, čije su oči umorne,a što me svako jutro gleda iz ogledala, nije moj neprijatelj. To je prijatelj koga sam stekla u ova protekla četiri mjeseca i koji će me gledati i dalje uporno postavljajući pitanja na koja nemam odgovore.
Ali nisam samo njega (prijatelja) dobila.
Dobila sam i potvrdu da sam poplavljena, vaučer…
I, da, pravo na pomoć u Crvenom krstu.
Čujem da neki oko mene dobijaju i donacije. Ne mislim na one socijalno ugrožene kategorije, jer i njih vjerovatno zaobilaze ovi stranci dobročinitelji sa čudnim kriterijumima za selekciju.
Samo mislim da, ko je poplavljen do plafona, a nije dobio ništa sem SV(etog) vaučera, ima da kašlje čitav život (magarećim kašljem), i to ne samo on (ja), već i njegovi (moji) potomci, a sve da bi pokušali doći na mjesto na kojem su (smo) nekada bili.
Da, dobila sam i STRAH!
Nije to strah od mogućeg novog potopa (mada i on tiho vrišti u meni), već strah koji GUTA sve pred sobom i oko sebe, ne ustupajući mjesta nadi, vjeri.
Ljubav je jedina ostala.
Ona mora biti dovoljna da sve loše pregazi, kao i do sada. Da nađe snage i volje i tamo gdje su one odavno zaboravljene.
I, zahvaljujući poplavi, tek sada shvatam Tolstoja i smisao njegove rečenice, koju sam davno pročitala, a koja glasi:
“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.”
Uvijek sam se željela razlikovati, sada bih, po prvi put, da ličimo jedna na drugu.