U ovom gradu svi su ludi

Živio je kao čovjek, umro je kao pas?
Živio je kao pas, umro je kao pas?
Živio je kao Miš, umro je kao čovjek.
Nisam znala da je ovako teško napisati nešto o nekome koga više nema. Meni barem nije lako.
Upoznali smo se davnih poslijeratnih godina, kada je izbjegao iz svog grada u naše selo. E, taj čovjek se volio smijati.
Čak i u facu onome ko bi mu nešto prijetio.
Prijatelju kočnice ti ne rade baš sve.
Volio je Obojeni program.
Provod.
Društvo.
Djevojku što ga ostavi.
Pivo.
I...još štošta.
Većina ga neće pamtiti po dobrom, ali ni po lošem.
Sam život ga je naveo da se u njemu izgubi, ispostavi se kao u lavirintu bez izlaza.
Ja ga pamtim po zajedničkim odlascima na koncerte i po tome koliko ljudi ga je poznavalo na undergraund mjestima.
Pamtim i njegove suze za nepreboljenom ženom. I kako je bio sretan kada me upoznavao s njom.
Pamtim i kada nam je ukrao ulje za auto.
Po žicanju cigare.
Po smijehu.
Po tome kako u 3 sata ujutru struže viljuškom po praznoj tegli od kajmaka dok mi ostali spavamo posle dolaska sa koncerta. Grebe kao pravi miš.
Pamtim i kako je ostao bez zubi skačući u šutki.
Sjećam se kada je otišao na more u papučama i sa 20 maraka u džepu i proveo se bolje od onoga što je otišao autom i sa 1000 maraka.
Pamtiću ga i po fotografiji koju mi je poklonio za rođendan, a na kojoj stoji zagrljen i nasmijan, sa pivom u ruci, između drugara u nekoj metal fazi iz 80-ih godina.
Sad ide ono-sve je možda moglo bit' i drugačije!
Možda...
Kad se neko nečem dobrom nada.
Nadam se da će ga više njih pamtiti po dobrom i nadam se da je našao svoje Nebo.