SANDRA MLAĐANOVIĆ: Put za Kipar (FOTO) (VIDEO)
- Autor Sandra Mlađanović Dobojski Info
- Budite prvi koji će ostaviti komentar!
[sigplus] Critical error: Image gallery folder dobojNEWS/kultura/sandra_mladjanovic/put-za-kipar-sandra-2015:::0:0 is expected to be a path relative to the image base folder specified in the back-end.
Već dugo vremena kako sam u poslu i radu sa studentima, tražim sebe i svoj mentalni prostor. Znala sam da je moja pomoć sebi u druženju sa ljudima iz svijeta umjetnosti, ali nisam znala gdje je to mjesto koje bi okupilo zajedničke snage i slične ciljeve. Velikom podrškom moga partnera, koji je pronašao školu za mene, krenula sam putem ispunjenja. Nikada u životu nisam otišla sama, bila sam puna straha i radoznalosti.
Došao je i taj avgustovski dan, više nije bilo prostora za strah i razmišljanje.
Sletili smo u 11 časova po lokalnom vremenu na aerodrome Hermes, Larnaka. Ime me je zapanjilo, zvuči veoma elegantno i visoko. Tako sam pokupila svoj prtljag, objasnila na carini gdje i zašto idem. Naravno, moj bosanski pasoš uvijek iziskuje pitanja pri ulasku u Grčku, pa i na Kipar. Ok idem tamo, radiću projekat i sve je bilo dobrodošlo. Prva stanica Limasol, čekanje na veoma visokoj temperaturi, 40 celzijusa i preko. Probijalo je kroz obuću. Ulazak u drugi bus i put Pafosa. Više nisam mogla hodati jer tu vrelinu nisam u svom životu osjetila. Prvi taxi putem sela Lempa. Svi djeluju zainteresovano, otkud BiH državljanka, a ja zbunjena što se vozi sa suprotne strane tj. kao u Engleskoj. Dođem do sela, dio sa studijima. Dočeka me Kanađanin, vrlo glumačkog stava i izgleda.
- Hm, da nisi zalutala?
- O ne, samo ne znam gdje spavam.
- Ok povešću te.
Sve je rustika, sve je na svome mjestu, ali sa svojim godištem.
Vrlo lako sam upoznala grupu, kako ko je dolazio tako sam se i upoznavala. Član komune kaže ja sam Dona, ja mu odgovorim ne, ja nisam Dona, ja sam Sandra Ok kreće i moj nekorišteni, ali nagomilani engleski jezik.
Upoznavanje sa terenom nije lako, sve se radi na sopstvenim nogama, za sve treba barem dvadeset minuta hoda. Nije strašno, ali ne zaboravite na visoku temperaturu. Sati prolaze jako sporo, minute se i ne osjete.
Imala sam osjećaj zbog toga što sam u drugoj vremenskoj zoni da mi je vrijeme pokradeno, to bi mi stvaralo pritisak. Da bi se počeo neki stvaralački proces, koji tek posle prerasta u umjetnički, treba vremena. Ja sam imala relativno malo obzirom na umor i okolnosti. U školi se može pronaći osnovni pribor za crtanje i slikanje, sve ostalo je u gradu ili bližim marketima. Sva sreća pa je vrijeme pred polazak djece u školu pa je pun asortiman. Vrijeme do 25. avgusta je jako brzo prošlo, onda nas je ostalo samo četvoro u rezidenciji, jer je grupa mladih otputovala već u Nikoziju da radi postavku izložbe. Taj dan pred izložbu protekao je sporo i korisno. Družili smo se, upoznali, vrlo smo iskreno o svemu diskutovali. Inače nedostajala mi je ta vrsta izraza. Sve je normalno, djevojke su nosile naturalizam, a jako su lijepe i mirišljave. Pregršt stilova odjevnih, frizura i sve je pomalo podsjećalo na to da vole Vivienne Westwood. Mene je sve to jako inspirisalo, rustika u kojoj sam živjela, bube koje su svugdje, džinovski mravi, pauci, dvorišna zmija. Tako se čovjek lijepo srodi sa prirodom.
Nismo imali tv, nije nam trebao. Mi smo proizvodili emisije, ponavljali filmove, stvarali svoje filmove.
U Nikoziji nas je čekao predivan hostel. Prije toga posjeta muzeju savremene umjetnosti jer se jedino može biti u rashlađenom prostoru. Nikozija nije na moru, ja bih je uporedila sa Podgoricom, plus 15 stepeni više. Svi smo sretni, zaneseni, družimo se. Vrijeme prolijeće, jedino kada bi pomislili o povratku poželili bi teleportaciju. Sutradan otkrivamo turski dio Kipra, prolazimo granicu u gradu, koja je označena saksijama biljaka. Lutamo, dolazimo do džamije, koja je prvo bila crkva. Prvi put ulazim. Minimalizam raskoš premekan tepih i povijena sopstvenom maramom. Vraćamo se, jer su nam neki prijatelji zaboravili pasoš, pa nisu ni mogli preći u taj dio. Onda dva sata vožnje do Pafosa, naguravanje u taxi, da bi bilo jeftinije. Vrsta srodnosti i zajedničkih interesa koja ispunjava srce. Plaža.
A sutradan mene već čeka dan pred polazak i slijedi oproštajno veče. Grlo mi se stezalo na tu pomisao, ali psihologija odraslog čovjeka kaže racionalizuj. Iako je tugu pošteno otugovati, ostavila sam je za kuću i povratak. Igramo se društvenih igara, tj. igre na zabavama, pantomime itd. Pošto su neki zahtijevi za mene bili teški dobila sam zadatak da kažem sve astrološke znakove iz grupe. Ništa lakše za mene, htjela sam da dodam i datume rođenja. Kasno u noć odlazim da spavam, ustajem rano i odlazim na svoj posljednji obilazak do grada, sa prijateljicom azijatkinjom. Poslije toga na kupanje kao osvježenje. Čekao me je dan čišćenja komune. Ispoštovala sam, čak sam sretna zbog diskretnih vojnih zadataka koje smo imali. Odlazim na autobusku, pozdravljam se sa dvoje bliskih prijatelja, suzdržavam se od plača. U povratku slučajno upoznajem Izraelca koji mi pomaže oko prtljaga. Mnogo toga zna o devedesetim, zainteresovan za dešavanja, bivša sadašnja, jer se možda na taj način mogu predvidjeti buduća. Čekam svoj let u deset, spavam na aerodromu i sve mi je to ok.
Nisam znala da sve ovo mogu, zato sada ovako pišem i osjećam snažno. Bolno iskrcavanje u Beogradu jer više nije bilo mjesta za tušenjem emocija.
Moji ljudi oduvijek su tu, uzimaju me i vode iz moga svijeta u kojem sam bila, a moj zadatak je da se vraćam i tražim nove svjetove.{gallery}dobojNEWS/kultura/sandra_mladjanovic/put-za-kipar-sandra-2015:::0:0{/gallery}
