SINIŠA VUKELIĆ ZA ŽURNAL: Moramo pokazati političarima da smo još uvijek živi!

Razgovarala: Mirna Stanković - Luković

Kraj 2014. godine u Bosni i Hercegovini su obilježili učestali napadi na novinare i pritisci na medije. Ovakvo stanje nije spriječilo bh. ministra vanjskih poslova Zlatka Lagumdžiju da se nađe među 40-ak svjetskih vođa koji su fingirali predvođenje Marša solidarnosti u Parizu.

Ovo je bila jedna od tema razgovora sa Sinišom Vukelićem, predsjednikom Kluba novinara Banja Luka i urednikom portala Capital.ba, koji je nakon pretresa redakcije Klix-a, napada na urednike portala Tačno.net, napada na novinare BNTV-a i TVSA organizovao protestni sastanak novinara u Banjaluci i pozvao kolege da bojkotuju novogodišnje prijeme predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i predsjednice Vlade ovog entiteta Željke Cvijanović.

Koji je Vaš komentar napada na redakciju satiričnog magazina Charlie Hedbo i da li bi se mogla povući paralela sa napadima na novinare u Bosni i Hercegovini?

To je strašna tragedija koja je pogodila ne samo novinarsku zajednicu u svijetu, već i kompletnu javnost. To nas je sve zaista potreslo. Niko nije mogao da očekuje i da pretpostavi da bi se takvo nešto moglo desiti danas, u savremenom svijetu, da bi zbog objavljivanja neke karikature ili bilo kojeg teksta da možete platiti glavom; da izgubite život na tako brutalan način samo zato što ste htjeli da budete satirični ili da izazivate smijeh.

To je zaista nevjerovatno i dovelo je do brojnih rasprava u čitavom svijetu. Doći će i do brojnih rasprava o slobodi izražavanja, zapadnim vrijednostima, pitanju vjere, bezbjednosti na globalnom nivou i preispitivanja svih uvjerenja koja imamo.

Sličnost između terorističkog napada na Charlie Hebdo i napada koji se dešavaju u BiH je samo u pritisku. Bilo bi nekorektno i neprimjereno povlačiti paralelu između tako brutalne tragedije 12 kolega u Francuskoj i ovog što se dešava u BiH. Motivi i principi su potpuno drugačiji i ovo što se desilo u Francuskoj je djelo fanatika, luđaka, a kod nas su na djelu pritisci zbog političkog ili finansijskog interesa koji se vrši na novinare.

Ovdje smo suočeni sa prijetnjama, pritiscima, ekonomskim ucjenama oglašivača ili političara preko najvećih oglašivača. To je tendencija koja postoji dugo ovdje. S tim se novinari pokušavaju izboriti, ali se bojim da urednici ili vlasnici medija u velikom broju možda ne vode istu bitku kao i novinari.

Novinarima uvijek ostaje vrlo jasan izbor – ili se povinovati paktu koji su vlasnici medija ili neki od prvih ljudi javnih medija sklopili sa đavolom, ili političarima, ili napustiti medij i završiti na ulici. Na žalost, ovo je mala zemlja, sa malo respektabilnih medija gdje poslije možete pronaći adekvatno zaposlenje.

Novinari u BiH su podijeljeni i po partijskim i po entitetskim linijama i rijetko se dešava da jedinstveno brane kolege koji su napadnuti ili im je onemogućen rad. Da li mislite da se kod jednog dijela novinara zadržao mentalitet “društveno-političkih radnika” ili je razlog razjedinjenosti u nečem drugom?

Medijska scena dijeli sudbinu cijele zemlje i društva u kojem se nalazi. Ne može biti pusto ostrvo. Ovdje su podijeljeni i doktori, i prosvjetni radnici, i istražni organi, i sudije. Svaka kritika na račun bilo koga ili otkrivanje neke afere ili rada u bilo kojem sektoru ukoliko dolazi iz Banjaluke, niko neće da cijeni činjenice, već će reći – to dolazi iz Banjaluke.

Ukoliko neki medij objavi neki kriminal, vlasti u Republici Srpskoj neće pričati o tome da li je to tačno, koliko je to ozbiljno, daj da to istražimo, već će reći – To iz Sarajeva dolazi, nemamo mi šta pričati više. Svi se ovdje svađaju da li je mačka crna ili bijela, a ne da li lovi miševe. Na žalost, i novinari su dio jedne takve atmosfere.

Ono što smo mi htjeli ovim protestnim sastankom jeste da skrenemo pažnju da je novinarska solidarnost ono što može da zaštiti bilo koga. Sutra policija može zakucati na bilo čija vrata. Mi se nismo okupili samo i jedino zbog Klix-a. U posljednjih nekoliko sedmica je bilo pet ili šest napada koji su pokazali ozbiljnu tendenciju da će se nastaviti – napad na ekipu BNTV u Brčkom, napad na kolege iz Tačno.net u Mostaru, zabrana objavljivanja informacija Federalnoj televiziji, napad na kolege TV Sarajevo, ne izdavanje akreditacije BNTV za praćenje aktivnosti predsjednika RS, i tako dalje.

NOVINARI KOJI SLUŽE ELITAMA

Da li se taj protestni sastanak koji ste organizovali može smatrati nekom vrstom najave jedinstvenijeg pristupa novinara zaštiti profesije i prava novinara?

Ja se iskreno nadam. Dosta kolega je došlo, dosta ih je pratilo naše okupljanje, a čak su informaciju objavili i pojedini mediji za koje neki smatraju da su bliski vladajućoj politici. Nadam se da su to mislili iskreno, iako je ponovo bilo komentara tipa zašto mi to radimo, po čijem nagovoru, da li to dolazi iz neke ambasade, institucije...

Kod nas se sve uvijek gleda kroz prizmu šta iza toga stoji, ko to sve finansira, zašto to tako odjednom, zašto baš u Banjaluci, gleda se ko je organizator, ko stoji na čelu tog skupa. Uvijek je neka teorija zavjere i toga smo bili svjesni svih ovih godina – da se sve gleda kroz takve nacionalne, entitetske naočare. U svakom slučaju mislim da novinari ne bi trebali biti dio takve jedne političke manipulacije. Svjesni smo da je sve teža i teža situacija. Mediji se brzo gase, rad novinara je podcijenjen i moramo biti solidarni i jedni drugima pružiti podršku kada je najteže.

Koliko ima novinara koji dijele takve vaše stavove?

Teško je procijeniti koliko ima takvih novinara, ako govorimo u brojevima, ali mislim da je to veliki dio novinara. Do tog zaključka sam došao kroz razgovore sa brojnim kolegama.

Na skupu 05. januara se okupilo 50-ak kolega. Mnogo veći broj nije došao. Neki su vjerovatno bili zauzeti, bili su i praznici, a neki nisu došli zato što bi po povratku na posao bili kažnjeni, u šta ja sumnjam da bi se desilo, iako možda nisam upravu, jer nemam takva iskustva. Jedna kategorija ljudi vjerovatno nije došla jer se ne ubrajaju među nas. Oni smatraju da je njihova dužnost ne da služe svojoj zemlji, već političkim elitama koje vladaju u toj zemlji i na to gledaju kao na pokušaj revolucije ili državnog udara. Više razmišljaju o tome šta bi se svidjelo onima gore.

Možemo se složiti da je novinarima u BiH potrebna hrabrost da bi se borili za svoja prava i kvalitet svoje profesije.

Da, sigurno. Neophodna je hrabrost, solidarnost, osjećaj za druge, malo više empatije, barem u svojoj profesiji. Ovo je profesija koja vrlo hrabro, vrlo brzo, bez bilo kakve rezerve staje u odbranu kod bilo kojeg slučaja ugnjetavanju u društvu, u zaštiti najsiromašnijih slojeva.

Često smo čitali tekstove ili gledali priloge o kriminalu. Podržavali smo udruženje kamiondžija, pratili njihove sjednice, pratili kako se solidarišu udruženja obućara, tekstilnih radnika... Negativne pojave kritikujemo, dobre podržavamo.

Sad kad tako jak mehanizam, alat koji imamo, a koji nedostaje svim ostalim grupacijama – medije pokušavamo da iskoristimo za dobrobit svoje profesije, tada se javlja sumnjičavost da li to iskoristiti na taj način, zašto baš mi, zašto baš oni, ko to koristi, ili jednostavno ne znamo kako to da uradimo.

Kada već govorimo o toj solidarnosti među novinarima, koliko često su se dešavali pritisci i napadi na novinare u RS, a da niko od kolega iz Federacije BiH nije reagovao?

Bilo je takvih slučajeva, sa svih strana. I kada se reaguje, reaguje se saopštenjem ili na jednoj javnoj osudi. To je bilo sa obje strane entitetskih granica. To je zaista loše i za svaku osudu. Nekada nije dovoljno samo izdati saopštenje za štampu. Nekada morate podići glas i povikati. Ako već ne smijemo da pišemo ne treba da ćutimo.

Na koji način bi se ta podijeljenost među novinarima mogla prevazići?

Ni na koji način ne želim ni da osuđujem, ni da ocjenjujem, ni da važem bilo koju uređivačku politiku bilo kojeg medija. To nikoga ne zanima – svako ima pravo da uređuje i vodi uređivačku politiku kakvu želi. Ali svi mi moramo do posljednjeg braniti njihovo pravo da vode takvu uređivačku politiku. Ne moramo se složiti oko nekih stvari i to je tako u svakoj profesiji, ali možemo naći minimum zajedničkih interesa oko kojih se moramo složiti – bolja zaštita novinara, bolji zakon o slobodnom pristupu informacijama, podrška drugima u nevolji, kolegijalno razumijevanje kada neko odsustvuje s posla, kada je neko napadnut, kada mu je prijećeno.

Klub novinara Banja Luka je pred izbore pokrenuo nekoliko inicijativa koje ćemo pokušati da realizujemo ovdje u Banjaluci i možda ne bi bila loša ideja da se realizuju na teritoriji cijele BiH. Već smo bili u nekim pregovorima sa parlamentarnim strankama koje su to zdušno podržale, a narednih dana očekujemo sastanak i sa novim ministrom pravde RS.

IZMJENE KRIVIČNOG ZAKONA

Želimo da uvrstimo jednu izmjenu Krivičnog zakona RS, gdje bi se napad na novinara tretirao kao napad na službeno lice, u slučaju napada tokom obavljanja novinarskog posla. Tako bi se zatno skratio period obrade takvih slučajeva, ubrzalo bi se procesuiranje, povećale kazne i na neki način djelovalo preventivno u slučaju nekih napada.

Tražimo i izmjenu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, da se skrate rokovi, da se uvedu kazne za odgovorna lica u pravnom licu za nedostavljanje podataka.

Tražimo i uvođenje povjerenika za informacije od javnog značaja, po uzoru na Srbiju koji je dao sjajne rezultate.

Pokušavamo da nađemo neki zajednički interes koji mogu da prepoznaju svi novinari iz svih redakcija, svih medija bili oni javni, pozicioni ili opozicioni, ako ih tako možemo nazvati.

Da li je Klub novinara Banja Luka reagovao posljednjih dana i razgovarao sa kolegama iz medija da se ipak malo više pažnje povede oko komentara koji se objavljuju na tekstove, s obzirom da je u dosta komentara bilo govora mržnje?

Mislim da ste tu potpuno upravu. Mislim da je to nešto što se ne može dozvoliti. Sloboda izražavanja je nešto što se upražnjava dok god se ne ugrožavaju prava drugih i vaša sloboda je upravo ograničena slobodom i pravima drugih.

Neprimjereni komentari, bez obzira ko se skrivao iza slobode govora je nešto što se ne može dozvoliti, bez obzira da li se radi o napadu u Parizu. Najveći broj primjedbi građana je upravo na nivo kulture, vrijeđanje na vjerskoj, nacionalnoj ili polnoj osnovi u komentarima. To je nešto o čemu svi moraju povesti računa, ne samo portali kojima je to posao, već i drugi mediji, koji imaju veliku organizaciju. Čak i takvi veliki mediji dozvoljavaju sebi takav luksuz da puštaju neprimjerene komentare ljudi koji nikada ni pred svojom djecom ne bi mogli takvo nešto reći. A dovedeni smo u situaciju da se i smrt i tragedije komentarišu na neprimjeren način.

Kako komentarišete odlazak Zlatka Lagumdžije, ministra vanjskih poslova BiH, na Marš solidarnosti u Parizu, s obzirom na stanje slobode govora i prava novinara na rad u BiH?

Mislim da je to zaista licemjerno. Mislim da je svaki istup političara koji pokušava slati takve poruke svijetu, dok istovremeno u svojoj državi ima napade, pritiske, zabrane koje ne osuđujete ili kada osuđujete radite to samo deklarativno bez pokušaja da se nešto promijeni je zaista besprimjerno i nešto što trebamo svi da osudimo.

Često i novinari, kada su u pitanju sloboda i prava novinara, postavljaju pitanja političarima koji kažu "Ma da, to je sve sjajno i takve stvari se moraju mijenjati". Političari osuđuju javne napade na novinare samo zato što znaju da je to javno prihvatljivo, a ovamo rade sasvim drugačije. I sam sam bio predmet prijetnje smrću u dva navrata i za dvije godine se ništa nije desilo ni promijenilo. Ništa nije urađeno, osim što je bilo jedno saslušanje u tužilaštvu.

Kada se desio upad u redakciju Klix-a, ja sam bio toliko šokiran da sam na brzinu, preko Tweeter naloga, pozvao kolege da bojkotuju novogodišnji prijem kod predsjednika RS koji je bio taj dan i prijem kod predsjednice Vlade koji je bio dan poslije, jer sam smatrao da je neprimjereno da idemo da slušamo hvalospjeve o divnom i sjajnom prostoru za rad novinara, dok istovremeno policija RS, zajedno sa policijom FBiH upada u jednu redakciju u višečasovnu premetačinu ladica i privatnih stvari novinara. Iako je to bilo par sati prije prijema, iznenadio sam se odzivom. Čak i nekoliko redakcija koje se smatraju bliskim vlastima, nisu otišli.

To pokazuje da malim stvarima, malim potezima možemo pokazati političarima ove države da smo ipak svjesni značaja medijske profesije. Niko od nas nije entuzijasta da smatra da se sve može promijeniti preko noći. Malim potezima, malim znakovima da smo još uvijek “živi”, ipak će se malo zamisliti i stvari će se početi mijenjati.