Hannah Arendt: Pisma Heideggeru

Heidelberg, 22. april 1928.

Da Te sada neće biti – mislim da razumijem. No svejedno strepim. U svim tim danima svagda me je iznenada hvatala jedna gotovo zagonetno prodorna strepnja.

Ono što ti sada želim reći, nije ništa drugo do au fond (u biti, prim. prev.) veoma trijezan opis situacije. Volim Te kao prvog dana. Ti to znaš, i ja sam to neprestano znala, znala i prije tog ponovnog susreta. Put koji si mi pokazao duži je i teži nego što sam mislila. Zahtijeva čak dug život. Samotnost tog puta biram sama. On je jedina životna mogućnost koja mi pripada. No napuštenost, koju će ukinuti sudbina, ne bi mi uzela samo snagu za život u svijetu, neću izolaciju, nego bi mi zatvorila i sam put, koji je dug, ide kroz svijet, nije nikakav skok. Samo Ti imaš pravo to znati, jer si Ti to oduvijek znao. Ali vjerujem da i tamo gdje ću konačno zašutjeti nikada neću biti neistinita. Vazda dajem samo onoliko koliko od mene zahtijevaju. A sam put nije ništa drugo nego zadatak što mi ga zadaje naša ljubav. Izgubila bih svoje pravo na život da sam izgubila ljubav za Tebe. No, tu bi ljubav i njen realitet izgubila samo ako bih izbjegla zadatak na koji me ona prisiljava.

”I ako Bog da, bolje ću Te ljubiti nakon smrti”.

H.

 
2.

Dragi Martine,

vjerojatno ćeš iz drugih i slučajnih izvora saznati o meni. To mi oduzima naivnost poruke, ali ne i povjerenja što ga je naše posljednje ponovno viđenje u Heidelbergu nanovo i usrećujuće učvrstilo. Tako dolazim danas k Tebi sa starom sigurnošću i sa starom molbom: ne zaboravi me, ne zaboravi kako jako i duboko znam da je naša ljubav postala blagoslovom mojega života. To znanje nije moguće uzdrmati, niti danas, budući da sam našla dom i utočište pred svojim nemirom pokraj čovjeka (Günter Stern, alias Günter Anders, prim. prev.) za kojega ćeš Ti to ponajmanje razumjeti.

Često slušam o Tebi, sve u nekoj svojevrsnoj stranosti i indirektnosti, koja je već u izgovaranju slavnog imena – teško se identificiram s njim. Svejedno bih tako rado znala, gotovo žarko rado, kako Ti ide, što radiš, kako Ti prija Freiburg.

Ljubim Tvoje čelo i oči,

Tvoja Hannah

 
3.

Wiesbaden, Alexanderstraße 6-8

9. fabruara 1950.

Pišem ovo pismo otkad sam iz kuće ušla u auto. Sada ga, pozno u noć, ipak ne mogu napisati. (Tipkam, jer je moje nalivpero pokvareno i jer je moj rukopis s godinama postao nečitljiv.)

Ta večer i to jutro potvrda su jednog cijelog života. U osnovi nikad očekivana potvrda. Kad je konobar izgovorio Tvoje ime (uopće te nisam očekivala, jer pismo nisam dobila), činilo mi se kao da se vrijeme odjednom iznenada zaustavilo. Tada mi je munjevito došlo u svijest, što prije ne bih priznala ni sebi ni Tebi i uopće nikome, da me je prisila impulsa, nakon što mi je Hugo Friedrich dao Tvoju adresu, milostivo spriječila da, iako sam oklijevala s dolaskom, ne počinim jedinu zbilja neoprostivu nevjeru i time proćerdam svoj život. Ali jedno bi Ti trebao znati (jer nismo mnogo i nismo pretjerano iskreno uzajamno općili), da sam to i počinila, tad bi počinila samo iz ponosa, to jest iz posve čiste lude gluposti. Ne iz razlogâ.

Došla sam ne znajući što Tvoja žena Elfriede od mene očekuje. Pismo sam pročitala u autu, napola pospana. Ako bih znala, ni za trenutak ne bih oklijevala. Moje se početno oklijevanje temeljilo samo na onome što se razumije pod ”Njemica”, i što su mi rekli upravo to popodne uz čaj. Molim Te, nemoj me krivo razumjeti; lično mi je sasvim svejedno. Nikada se nisam osjećala Njemicom i već dugo se ne osjećam Jevrejkom. Osjećam se kao ono što zapravo jesam – djevojka iz tuđine.

Bila sam i jesam potresena zbog iskrenosti i prodornosti prijekora. No ono ”možda” sam izrekla iz nenadanog osjećaja solidarnosti s njom, iz duboke simpatije, koja je nenadano nastala. Što se toga tiče, samo bih još posve trijezno dodala da nisam šutala samo iz diskretnosti, nego i iz ponosa. No i zbog ljubavi prema Tebi – ne otežavaj stvari više nego što treba. Otišla sam iz Marburga isključivo Tebe radi.

Drvarske staze (Holzwege) leže na mom noćnom ormariću, veoma uspješno počela sam čitati Heraklita. Sretna sam s polla ta deinai (mnogostruko je ono strašno, prim. prev.) – to je savršeno uspjelo. Do neke sam mjere imala sreću: kad sam došla ovamo, morala sam auto sa šoferom poslati natrag, zato ću imati dva dana mira. Sve mogu pomjeriti i sasma sigurno potvrđujem 4./5. marta. U subotu letim za Berlin, gdje ostajem do petka (adresa: Berlin-Dahlem, Parkhotel). Subotu i nedjelju bit ću opet tu, potom moram u britansku zonu. Ako bi sljedeću subotu/nedjelju mogao doći ovamo – veoma sjeverno – i biti mojim gostom…

Budući da ne čitaš časopise, a knjige čitaš samo odostrag, šaljem ti nekoliko istrgnutih stranica, zapravo ne samo Tebi, nego i Tvojoj ženi.

Hannah.

 
4.

8. maja 1954.

Martine –

Tvoje prijazno pismo koje me je tako začudilo. Sada barem znam što želiš, i samo Ti znaš da bi mi teško napravio veće veselje (time će, ako uspije, doći na red nešto što nikada nije bilo sasvim u redu i potom se dakako još zamašno zaplelo). Često sam mislila da bih Ti nešto slično ponudila za englesko govorno područje; bilo je ipak tako blizu; no, ne bih Te željela dovesti u nevolju da bi htio reći ne (”u filozofiji još nisam dovoljno doma”) i da bi morao tražiti izgovore (”Kako je dug / svaki put kroz blizinu”??)

Edward Robinson (prevoditelj Bivstvovanja i vremena na engleski, prim. prev.) još nije odgovorio. Nadam se da nije uvrijeđen. Ali tako doista nije išlo. Tako precizna sam bila zato jer iz iskustva s prevodiocima znam da temeljito provjeravanje na početku ušteđuje mnogo posla kasnije. Sve može izvesti na drugi kolosijek. – Druge prevodioce nisam kontaktirala. Da li su mladi ljudi iz Toronta radili za nekog određenog izdavača ili za neki časopis? Partisan Review, jedan od najboljih neakademskih časopisa (kao na primjer Nouvelle revue française u Parizu) htio je već nekoliko puta nešto objaviti, no uvijek su se bojali problema prevođenja. Najbolje bi možda bilo ako pri propitivanju jednostavno uputiš na mene. Ako bude išlo, onda dobo; ako ne bude, teško je nešto napraviti. – Pismo o humanizmu su ovdje već jednom preveli. Prevod nisam vidjela, ali mi je izdavač časopisa Partisan Review, kojem su prevod ponudili i zna dobro njemački, rekao da je bio potpuno nemoguć.

Pitaš me što radim. Već približno tri godine pokušavam se približiti trima stvarima koje su međusobno višestruko povezane: 1. Analiza državnih oblika, polazi od Montesquieua, s namjerom da dođem tamo gdje je pojam vladavine prodro u ono što je političko (”u svakoj zajednici postoje oni koji vladaju i oni kojima se vlada”) i kako se, svaki put drukčije, konstituira politički prostor. 2. Ako bih možda pošla, s jedne strane, od Marxa i, s druge strane, od Hobbesa, te analizirala temeljno različite djelatnosti što su ih, promatrane iz vita contemplativa, obično bacali u isti koš s vita activa: dakle raditi-proizvoditi-djelovati, pri čemu su rad i djelovanje bili shvaćani po modelu proizvođenja: rad je postao ”produktivan”, a djelovanje je bilo interpretirano s obzirom na povezanost sredstava i cilja. (To ne bih mogla bez onoga što sam u mladosti naučila od Tebe, ako sam to uopće u stanju.) – i 3. Polazeći od usporedbe o pećini (i Tvoje interpretacije), prikaz tradicionalnog odnosa filozofije i politike, zapravo stav Platona i Aristotela prema polisu kao osnova svih političkih teorija. (Presudnim mi se čini što je Platon agathon (dobro) učinio najvišom idejom, a ne kalon (lijepo); vjerujem iz ”političkih” razloga.)

Na papiru zvuči zahtjevnije nego što je mišljeno. Tim više, jer to ne mogu konkretizirati a pritom ne pasti u beskonačnost. U to sam upala kad sam još imala vremena, pratila sam stvari koje su me stalno uznemiravale još tokom rada na knjizi o totalitarnoj vladavini; i iz toga zapravo ne mogu više. Tokom ove zime prvi sam put pokušala stvari predavati eksperimentalno – u serijama predavanja na Princetonu i na univerzitetu Notre Dame te u pojedinačnim predavanjima. Na Princetonu samo pred članovima fakulteta i instituta Advenced Studies (Jacques Maritain je bio i tamo, a inače je sve skupa bilo zadovoljavajuće.) – Hrabrost za sve to crpim iz loših iskustava u ovoj zemlji i iz komično-beznadnog položaja političkih nauka.

Nama lično dobro ide. Heinrich ima već dvije godine pored predavanja na Collegeu jednom sedmično seminar na New School. Tokom semestra ga od ponedjeljka do četvrtka nema u New Yorku. To nije baš prijatno, ali imam puno vremena i mira. Tu i tamo sam morala sve skupa ostaviti po strani, jer sam morala pripremiti njemački prevod svoje knjige (o porijeklu totalitarizma, prim. prev.) – što me užasno dosađuje.

Jaspersov napad na Bultmanna potpuno mi je nerazumljiv. Veoma mi je žao da je Bultmann tako ožalošćen. Jaspers je očekivao odgovor, barem tako mislim. Bultmanna sam vidjela 1952. godine u Marburgu, bio je već veoma star.

Hoćeš li objaviti predavanje Nauka i osmišljavanje? Molim te da mi to javiš. Jako čekam na Logiku. Često sam sanjala o našim razgovorima o jeziku. Posebno mi je pričinilo radost Tvoje zimsko pismo, što si napisao o ”razgovorima” što ih, tako ili drukčije, pogrešno razumiju kao ”interpretacije”. I zato jer sam nešto slično nastojala o Tvojim interpretacijama – u polemičnom korespondiranju – objasniti dobrom Hugu Friedrichu, koji je na žalost malo bedast. Vjerojatno bez uspjeha. Kako stvar stoji s Heraklitom i Parmenidom? Veoma me veseli što ćeš mi poslati predavanje o tehnici. Mislim da ću ga trebati u septembru za referat na kongresu američke Political Science Association.

Srdačno pozdravi Elfride. A tebi svako dobro za ljeto.

 
5.

New York, 28. oktobra 1960.

Dragi Martine,

Izdavaču sam naručila da Ti pošalje moju knjigu (Vita activa ili o djelatnom životu). O tome bih ti rado rekla:

Zamijetit ćeš da knjiga nema posvetu. Ako među nama ikada dođe do pravih stvari – mislim među nama, dakle ne mislim ni na Tebe ni na mene – pitala bih Te da li Ti knjigu smijem posvetiti; nastala je neposredno iz prvih frajburških dana. Duguje Ti u svakom pogledu gotovo sve. A kako pak stvari stoje, to mi se čini nemoguće: no, na neki način, nije značajno kako sam Ti to golo činjenično stanje htjela saopćiti.

Svako dobro!

 
6.

New York, 19. oktobra 1966.

Dragi Martine,

Tvoje jesensko pismo bila je najveća radost, najveća moguća radost. Prati me – s pjesmom i pogledom iz švarcvaldske radne sobe na lijep, živ studenac – još će me dugo pratiti. (Onima kojima je proljeće slomilo i lomi srce, jesen će ga opet ozdraviti).

Tu i tamo čujem nešto o tebi. Navodno pišeš drugi dio Bivstvovanja i vremena, imenovan Vrijeme i bivstvovanje. Zatim zađu moje želje u trougao Freiburg-Meßkirch kao hipotenuza i nad njom Todtnauberg. I još Egina, gdje sam s Heinrichom više puta bila. I moje su misli često bile na predavanju o Sofistu. Ono što ostaje, čini mi se, nalazi se tamo gdje se može reći – ”Kraj i početak – vječno isto tkaju” (Goethe, ”Beskonačnost”, prim. prev).

Pozdravi Elfride. Heinrich te srdačno pozdravlja.

Kao i uvijek –

Hannah.

 
Izvornik: Hannah Arendt, Wahrheit gibt es nur zu zweien. Briefe an die Freunde, uredila Ingeborg Nordmann, Piper: München-Zürich 2013.

S njemačkog preveo Mario Kopić