Od obaveza otvaranja naloga na Google Scholar se, na neki način ogradio Univerzitet u Banjoj Luci, koji je nama kratko odgovorio da bi svaki profesor, pazite, trebao da ima nalog na ovoj platformi.
“Imajući u vidu strateške smjernice razvoja Univerziteta definisane od strane Senata Univerziteta u Banjoj Luci, nastavnici i saradnici trebaju imati otvorene lične naloge u bazi ,,Google Scholar“.
Mi smo u našem istraživanju postavili donju granicu za broj citata, jer smo analizirali i univerzitete u Beogradu i Zagrebu, pa nam je 100 citata granica, koji nisu prošli brojni profesori, dekani i savjetnici, koji drže nastavu na nekoliko fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci.
Tako na primjer dekana Fakulteta bezbjednosnih nauka, koji je inače i stručnjak za bezbjednost, nije niko citirao. Dekan Fakulteta političkih nauka, Ranka Perić-Romić je citirana svega 13 puta. Ništa “popularniji” od njih nije ni dekan Pravnog fakulteta i nekadašnji Dodikov savjetnik, Željko Mirjanić, koji citiran svega 15 puta.
Impakt faktor i H – indeks danas su globalno priznati načini vrednovanja naučne produkcije pojedinaca, naučnih i akademskih ustanova i društava, na kojima, nažalost, naših naučnih radnika gotovo da nema.
Savjetnici sve znaju ali njihova mišljenja ne koristi niko
Već smo pomenuli koliko je značajan u akademskim krugovima Dodikov savjetnik Predrag Ćeranić. Uz njega, Dodikov drugi savjetnik, Željko Budimir je citiran svega sedam puta. Malo “jači” je savjetnik predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Matej Savić, kojeg su citirali 13 puta.
Loše stoje i akutelni političari. Jelena Trivić nema profil na ovoj platformi, kao ni njen stranački kolega Mladen Ivanić. Ovu platformu je izbjegao i Nikola Špirić, koji se svojevremeno hvalio da je od prodanih knjiga kupio stan u Beču. Bivši predsjednik Vlade RS i profesor na Ekonomskom fakultetu, Dragan Mikerević, je citiran 34 puta. Odbornik SNSD-a u Skupštini grada Banjaluka, Srđan Admidžić je citiran čitavih 11 puta.
Akademicima se izgleda ne sviđa ova platform, jer ni Rajko Kuzmanović ni Vitomir Popović nemaju na njoj lični profil. Sa druge strane prorektor za nastavna i studentska pitanja Strain Posavljak je citiran 62 puta, dok je njegov kolega prorektor za naučno-instraživački razvoj, Miroslav Malinović citiran 18 puta.
Važno je napomenuti da je većina profesora citirana od strane svojih kolega i da njihovi radovi rijetko izlaze u međunarodnim naučnim časopisima ili uopšte nisu kotirani na SCI listi.
Daleko smo od regiona
Ako analiziramo profesore i dekane iz regiona, vidjećemo da naši profesori debelo zaostaju za njima. Tako na primjer, dekan Ekonomskog fakulteta u Beogradu, Žaklina Stojanović je citirana 834 puta, njen kolega FPN Beograd, Dragan Simić je citiran 785 puta. Dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Zagrebu, Andrija Henjak je citiran 361 put.
Na Univerzitetu u Banjoj Luci malo bolje stoje profesori sa prirodnih nauka ali ima profesora na društvenim naukama, koji su zanemareni od medija, a koji dobro kotiraju u akademskom svijetu. Tu posebno treba izdvojiti dekana Filozofksog fakulteta, Srđana Dušanića, koji je citiran 152 puta, profesora na Ekonomskom fakultetu, Stevu Pucara, sa 106 citata, te profesora Nebojšu Macanovića citiranog 197 puta. Profesor Siniša Subotić je citiran 310 puta, a među profesorima koji se ističe ne samo kod nas nego i u inostranstvu je Vladimir Turjačanin sa 536 citata. Dekan Medicinskog fakulteta Ranko Škrbić ima 924 citata.
Posljedica svega navedenog je takva da mediji često ne mogu naći sagovornike za određene teme iz akademske zajednice, što je bio slučaj i kod glavnog urednika portala “Capital”, Siniše Vukelića, koji je istakao da je naše društvo spalo na to da nekoliko ljudi komentariše sve oblasti društva.
“Evo ja sam na primjer imao slučaj kada sam radio priču oko Autoputa Banjaluka-Gradiška, gdje su naše vlasti tvrdile da je kod nas jeftin kilometer autoputa, a onda smo otišli u Hrvatsku, gdje su nam kolege s RTL-a dale nekoliko brojeva profesora, stručnjaka upravo za ovu oblast i mi smo ih pitali koje da zovemo, a oni su rekli da možemo zvati bili koga i da će nam svi dati izjavu, ako tog momenta budu u prilici. Zaista je tako i bilo.”
Vukelić dodaje da se akademska zajednica u regionu rado oglašava po određenim pitanjima, dok kod nas većina profesora izbjegava medije, zbog, kako on navodi, toga što su povezani sa aktuelnom vlasti kroz projekte ili se boje da će to biti shvaćen kao napad na političku strukturu koja je na vlasti, a ima i onih koji su stava da se ne vrijedi oglašavati javno, jer se ništa ne može promijeniti.
Slično mišljenje dijeli i politikolog Đorđe Latinović, koji je povukao paralelu između ulaganja u nauku i citiranosti ili kako on kaže necitiranosti.
“U javnom prostoru Republike Srpske danas ne postoji nijedan akademski i intelektualni dijaloški format, na kome bi neistomišljenici iz ove zajednice različitih svjetonazora sučelili svoje naučne i društvene argumente u nekoj otvorenoj raspravi, na bilo koju značajnu temu za naša društva, od članstva u EU, NATO-u, ratu u Ukrajini, regionalnoj saradnji na Balkanu, demografskoj i populacinoj politici, digitalizaciji i informatizaciji društva, negativnim pojavama u društvu, kriminalu, korupciji, političkom klijentelimu, demokratiji i institucijama RS i drugim važnim temama.”
Latinović dodaje da posljedica javnog ćutanja i budžetske podmirenosti akademske zajednice je jalovo društvo neizjašanjavanja i istomišljenika, u kome niko stvarno ne misli i ne djeluje.
Na kraju ne treba ništa dodati na Latinovićeve riječi, koje kažu: „Postojanje autonomne, nezavisne, kritičke i autoritativne akademske zajednice je izraz vitalnosti jednog društva i sposobnosti tog društva da projektuje i planira održivost i budućnost tog društva. Društvena, politička i kulturna funkcija akademske i intelektuane zajednice, je u tome da svojom kritičkim odnosom prema stvarnosti omogućuje raznolikost mišljenja, intelektualnu dinamičnost i socijalnu pokretljivost i napredak svakog društva.“
