Umro nobelovac Gabrijel Garsija Markes

Iako uzrok smrti velikog pisca nije poznat, članovi Markesove porodice su posljednjih dana navodili da je njegovo zdravlje "veoma krhko".

Markes (87), pisac "Sto godina samoće", najviše prevođenog i najčitanijeg djela na španskom jeziku, hospitalizovan je 3. aprila u Meksiko Sitiju zbog upale pluća, a stanje mu se poslije nekoliko dana popravilo i pušten je iz bolnice.

Garsija Markes bio je jedan od najpopularnijih pisaca španskog govornog područja i mnogi njegovu popularnost porede sa Markom Tvenom ili Čarlsom Dikensom.

Poput mnogih drugih pisaca Latinske Amerike, on je prevazišao okvire književnosti i kulture. Čovjek među prijateljima poznat kao "Gabo" postao je heroj cijelog kontinenta kada se pridružio revolucionaru Fidelu Kastru i kritikovao nasilne intervencije Vašingtona u Vijetnamu.

Smatra se najpoznatijim piscem magičnog realizma, žanra u kome se prepliću mitovi i magija sa realnošću svakodnevne egzistencije. Najviše je doprineo tome da latinoamerička literatura dođe u centar pažnje svjetske kulturne javnosti šezdesetih godina 20. vijeka.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1982. godine.

Oslabljen od raka, Markes nije ništa napisao poslije svog poslednjeg romana "Sjećanja na moje tužne kurve" koji je objavio 2004.

Rodio se 6. marta 1927. u gradu Arakataka, u oblasti Magdalena, a živio uglavnom u Meksiku. Bio je najstarije od 11 djece Luize Santjago Markes i Gabrijela Elihija Garsije, telegrafkinje i lutajućeg homeopate, poznatog po burnim ljubavnim aferama.

Markesa su do desete godine odgajali deda i baba, koji su mu pričali maštovite priče za djecu i budili u njemu maštu.

Tako je rodna Arakataka postala "model" za "Makondo", selo okruženo plantažama banana u blizini planina Sijera Nevada, gdje se odvija "Sto godina samoće".

"Članovi porodice su mi govorili da sam počeo da prepričavam stvari, priče i slično, gotovo od kako sam progovorio", rekao je Garsija jednom novinaru.

Išao je u državni internat u blizini granice sa Bogotom gdje je postao omiljeni đak i strastveni čitalac, kom su omiljeni bili Hemingvej, Kafka, Dostojevski i Fokner.

Prvo djelo objavio je kao đak 1947. Bila je to kratka priča za list El Espektador, nakon što je urednik kulture napisao da "mlada generacija Kolumbije nema šta da ponudi u vidu dobre literature".

Njegov otac insistirao je da upiše pravo, ali je napustio studije i opredelio se za novinarstvo. Bio je slabo plaćen i kasnije je pričao kako mu je majka u prvoj posjeti u Bogoti rekla da izgleda kao prosjak.

Njegovo novinarsko pisanje bilo je nadahnuto ljevičarskom ideologijom, kojoj se priklonio uglavnom zbog vojnog masakra iz 1928. u blizini Arakatake, kada su radnici na plantažama banana štrajkovali protiv United Fruit kompanije (kasnije "Chiquita").

Takođe, na njega je uticalo i ubistvo Horhea Elise Gaitana, ljevičarskog predsjedničkog kandidata.

Preselio se u Evropu s dolaskom diktature na vlast.

Nakon proputovanja Istokom, preselio se u Rim 1955. gdje je učio o kinematografiji, njegovoj dugogodišnjoj ljubavi.

Zatim je otišao u Pariz gdje je živio među intelektualcima i umjetnicima prognanim iz mnogih latinoameričkih diktatura tog vremena.

Vratio se u Kolumbiju 1958. i oženio se Mercedes Barčom, komšinicom iz djetinjstva. Imali su dva sina, Rodriga, režisera i Gonzala, grafičkog dizajnera.

Nakon što je 1981. optužen da simpatizuje pobunjenike M-19 i šalje novac gerilskim grupama u Venecueli, preselio se u Meksiko Siti, gdje je živio do kraja života.

Iako se najveći dio odraslog doba borio sa siromaštvom, život mu je kasnije transformisan slavom i bogatstvom.

Bio je izuzetan domaćin koji je volio da pripoveda duge priče svojim gostima, ali je povremeno izražavao žestok otpor prema novinarima koji su mu uništavali reputaciju.

Odbio je ponude da se bavi diplomatskim poslovima i odbacio svaku mogućnost da se kandiduje za predsjednika Kolumbije, iako je bio uključen u zakulisne pregovore između kolumbijske vlade i ljevičarskih pobunjenika.

Već u sedamdesetim godinama života, 1998. ispunio je životni san – kupio je većinske akcije kolumbijskog magazina Cambio novcem koji je dobio u okviru Nobelove nagrade.

Prije nego što se razbolio od raka limfnih čvorova u junu 1999. pisao je za svoj magazin.

"Ja sam novinar. Oduvijek sam bio novinar", rekao je svojevremeno za AP. "Moje knjige ne bi mogle biti napisane, da nisam bio novinar, jer je sav materijal za njih uzet iz realnosti".

Narednih godina šuškalo se da ima problema sa pamćenjem, ali nikad nije potvrđeno da pati od Alchajmerove bolesti. Ipak, bilo je primjetno da se sve rijeđe pojavljuje u javnosti.

Za 87. rođendan prijatelji, novinari i njegovi ljubitelji predali su mu tortu i cvijeće ispred njegovog doma u ekskluzivnom naselju u Meksiko Sitiju.

Markes se nije obratio prisutnima na tom događaju.