Titova hajka na srpske pisce?!

Na drugoj strani u okviru Komunističke partije Jugoslavije formiran je Agitprop (Odjel za za agitaciju i propagandu) sa zadatkom da podstiče književne i druge stvaraoce da u svojim djelima podstiču i afirmativno predstavljaju novog čovjeka u vremenu socijalističke izgradnje i socijalizam kao društveno-politički sistem. 

Odjelom za agitaciju i propagandu rukovodio je Radovan Zogović, desna ruka Milovana Đilasa.  On je na Prvom kongresu književnika Jugoslavije, održanom u Beogradu 1946. godine ovako pojasnio svrhovitost književnosti:

„Zadatak je naše sаvremene književnosti da „umjetnički široko i živo, odrazi našu savremenu istoriju“. Ona mora prikazati narodu što je sve uradio. To je: zadatak, namjena, sadržaj (i) smisao književnosti.“ 

Uz to je država uvela cenzuru, tj. kontrolu svega što su umjetnici stvarali i što su novinari predstavljali u javnim glasilima.  Opšte je shvatanje bilo da će se na rečeni način Jugoslavija zbratimljenih naroda i narodnosti užurbano kretati u svjetliju budućnost.

U odnosima kad su se pisali hvalospjevi o revoluciji i njenim akterima u ratu i 

poslijeratnoj izgradnji, razumije se, nije bilo mjesta sumnji i nevjerici, kao ni kritici onih koji su predvodili narod, pa čak ni kada je ta kritika bila 

vidljivo opravdana a literarno utemeljena kao humor i satira.

Ratni pisac i partizanski prvoborac Branko Ćopić našao se prvi na udaru svoje nove vlasti. Napao ga je i zaprijetio kaznom lično Josip Broz koji je s govornice na Trećem kongresu AFŽ (Antifašistički front žena) održanom u Zagrebu 28.-29. oktobra 1950 kritikujući njegovo djelo  “Jeretička priča” ovako rekao o Ćopiću:

 „On je uzeo čitavo društvo i prikazao ga, odozgo do dole, kao negativno, što znači da ga treba slistiti. Takvu satiru mi nećemo dozvoliti i ostaviti je bez odgovora. Njemu treba javno odgovoriti i kazati jedanput i zauvek da neprijateljske satire, koje idu za tim da razbijaju naše jedinstvo, nećemo dozvolit. Njegova je stvar da uvidi svoje greške i da krene putem kojim idu naši socijalistički književnici”.

Drugi srpski pisac koji se našao na udaru Josipa Broza bio je Dragoslav Mihailović i njegov roman “Kad su cvetale tikve ”, objavljen1968 godine, po kome je napravljena pozorišna predstava u Jugoslovenskom dramskom pozorištui i bila izvođena sve dok Tito nije izjavio da tom piscu „cvetaju tikve u glavi“. Nakon Titove javne osude, predstava je skinuta s repertoara, međutim, zabrana je samo doprinijela popularnosti романа ovog još živog pisca.

Društveno-političke organizacije u Socijalisičkoj Republici Bosni i Hercegovini, kao čuvari bratstva i jedinstva, 1949. godine donijele odluku o zabrani rada Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ u Sarajevu samo zato što je društvo imalo nacionalni predznak.. 

Bh. vrhuška je  zatim decenijama kasnije budno pratila srpske pisce koji su kritički pisali o ratu i revoluciji poput Meše Selimovića ili iznosili istinu o zločinima ustaša nad srpskim narodom poput Vojislava Lubarde i Vuka Draškovića.

Isti ti vrhovnici iz Sarajeva „nisu vidjeli“  kako se čereči srpski književni jezik u toj republici a nakon  Deklaracije o posebnosti hrvatskog jezika u Zagrebu donesene 1967. godine, te kako  se provode u praksi Zaključci simpozija o jezičkoj toleranciji u BiH, održanog u Sarajevu 1970. odine. A već tada se stvarao nu7kleus bošnjačkog jezika.

Nije bilo ozbiljnog reagovanja na optužbu člana CK BiH Muhamada Filipovića protiv Ive Andrića koju je izrekao u listu „Život“ 1967. godine a koja glasi da je naš jedini nobelovac „nanio Bosni više zla nego sve vojske koje su kroz Bosnu prolazile i krv prolijevale“:

Andrićevu poruku da je Bosna zemlja mržnje i straha malo ko je htio da čuje na vrijeme, a onda smo tu poruku kao surovu realnost praktično doživjeli u vremenu 1990 – 1995. godine.

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!