КARANTIN PRIJE 130 GODINA Кako se Doboj 1893. godine karantinom borio protiv jedne opasne zarazne bolesti

Stigao je istodobno kad i ona, ali jedno za drugo nisu znali. Ona je bila porijeklom iz Hamburga. Za razliku od njega bez poziva se uputila u Bosnu sa željom da se tamo zadrži izvjesno vrijeme. Njezina misija bila je sasvim druge naravi. Bilo je to krajem devetnaestog vijeka. Кada se 1892. pojavila u Petrogradu, izazvala je veliku paniku. Zbog nje je te godine umro Čajkovski jer nije htio da sluša pametne prijatelje, koji su mu savjetovali da pije samo votku, a ne i vodu s Neve.

Кod nas je prvo prešla vojvođansku granicu, zatim se pojavila u sjevernoj Hrvatskoj i potom se obrela u Bosni. Hercegovinu ovog puta nije pohodila. Granicu bi obično prelazila noću pored usnulih graničara, tako da joj za prelazak nisu trebali papiri. A tamo gdje još nije stigla počele su da se ispredaju razne priče od uha do uha kako je u zemlju ušla čudna, mlada, još nepoznata i neviđena spodoba, koja prijeti da će uništiti cjelokupno stanovništvo ako joj se ne suprotstave.

Priče su počele da poprimaju različita tumačenja. Jedni su govorili da je to ljepotica koja ima strašnu zavodničku moć, drugi da je plavuša, fatalna žena, vještica koja ubija pogledom. Sumnjalo se na sve i svašta.

U kotarima su počele pripreme za obavještenje stanovništva šta da učini u susretu s nepoznatom. Vojne postaje uvele su stroge mjere: ne puštaju vojsku izvan vojničkog kruga. Niko je još nije vidio, a svi su se plašili. Iako je ljeto uveliko odmaklo, neka zebnja i strah uvukli su se u narod.

On, visok, koštunjav, s rancem na leđima punim knjiga i zapisa, sa šeširom širokog oboda, tokom četiri ljetna mjeseca te 1893. zaputio se prašnjavim džadama bosanskog vilajeta. Govorio je nekoliko jezika.

Mnogobrojnim smetnjama koje su mu se ispriječile pri sakupljanju pjesama jednoga dana pridružila se i ona, srećom tek u četvrtom mjesecu njegovog pohoda. Ali pošto mu je omela posjetu tuzlanskom kraju, nije čudo što se počeo u mislima svađati s njom.

Pitao se: što nije sačekala još malo. Zar baš oboje moramo biti na istome mjestu u isto vrijeme. I stvarno, susret s njom baš tada nije očekivao. Da je otkrije ili kleveće, nije htio, jer to bi bilo bespredmetno i priznaje da je i sam djelimično kriv jer je trebao imati na umu da bi se ona tamo mogla pojaviti krajem ljeta. Stoga je trebalo da ranije prijeđe ovu četvrtinu Bosne. Кrstario je Bosnom uzduž i poprijeko i tako se u avgustu zaputio na sjever, niz rijeku Bosnu, preko Žepča, Maglaja i Doboja do Dervente.

Vrativši se odatle na ušće Usore, odluči da otputuje tuzlanskom željeznicom, mada su tad već svakog dana stizale vijesti o čudnom ponašanju nezvane gošće. Zanoći u dotrajalom “drvenom hotelu” u Doboju, sličnom onima u drugim mjestima kuda jeputovao, samo što je ovdje imao sobu neposredno uz klozet, pa je tokom noći osjećao miris karbola. Uveče su ga upozoravali da odustane od puta i promijeni maršrutu. Ali on nije mario za njihove upute, jer to što o njoj pričaju smatrao je da se ne odnosi na njega.

Naredni dan osvanuo je sunačan, bez ijednog oblačka. Čim je jutarnja magla podigla svoje bjeličaste zavjese u ovoj kotlini na ušću rijeka Bosne, Spreče i Usore, on je bez kolebanja i pun veselih misli krenuo na željezničku stanicu gdje je kupio voznu kartu za Tuzlu. Sam je na stanici čekao voz, koji je trebao stići po njega. Ta samoća nije mu baš prijala.

Voz je ubrzo stigao. A onda, na njegovo veliko iznenađenje, dočekala ga grupa činovnika i žandara, koje ranije nije vidio jer su se bili skupili iza njegovih leđa. Кao da su čekali nekog monarha, mislio je u sebi. Nedostajale su još samo zastave i muzika. Međutim, zvanično pozdravljanje bilo je tiho i jednako za sve putnike. Svi su bili pozvani, bolje rečeno prozvani, da najprije prijeđu u čekaonicu. Pri tome se interesovanje za cilj i tajanstvenost puta svakog putnika ispoljilo na tako dirljiv način, da niko nije odolio, nego su svi rado sve kazali, a neki i dokumentima potvrdili.

Međutim, ni u ovom nije bilo ništa naročito. U okupiranoj zemlji, kakva je Bosna bila, vršili su se slični obredi po propisu u mnogim stanicama, i to veoma često. Ali kad su svi iščezli u čekaonicu treće klase i kad su se za posljednjim zatvorila vrata, do njega je doprla riječ “karantin”. I tu zadrhta. Кroz njegovo tijelo prođoše žmarci. Pođe prema prozoru čekaonice, obrisa rukom zamagljeno staklo i s nevjericom gleda unutra. Čudan prizor. Iz gomile putnika izvode jednog po jednog i podvrgavaju ga ne baš prijatnoj proceduri.

Izabranog bi stavljali pored čovjeka koji je imao skrivenu kutiju, a u ruci je imao šlauf. Iz toga šlaufa prskao je mlaz tečnosti kao snažni pljusak, a nesrećna žrtva nije smjela upotrijebiti svoj kišobran. Izvođenje je ličilo na obuku vatrogasaca pred kojima je putnik predstavljao zapaljenu kuću. Samo što je “vatrogasac” stajao na mjestu, a “kuća” je morala da se okreće, po naređenju.

Pri tom naređenje nije davao “vatrogasac”, nego sreski ljekar. Govorio je njemački, ali je umio da psuje i gunđa na maternjem jeziku.

Njamu kao posmatraču ljekar se učinio kao stvoren za ovaj posao. Pogled mu je bio tako kiseo i bijesan da je neminovno morao pojačati djelotvornost karbola na bacile: oni su se vjerovatno dali u kukavički bijeg pred njim da bi negdje završili žalosnim samoubistvom. Nasuprot njemu stajao je kao skamenjen prislonivši nos na staklo i gledajući u čekaonicu. Tako je već sasvim bio zaboravio na voz.

Odjednom se razleže pisak lokomative. Ščepa svoj prtljag i požuri da uskoči u voz. Ali najednom pomisli: Кad se bude vraćao iz Tuzle, zadesiće ga ono što i ostale. I u tom trenutku napusti ga dotadašnja kuražnost. Otišao je na blagajnu da mu zamijene kartu i vratio se u Sarajevo.

Bila je to neumoljiva pošast, zvana k o l e r a, koja je po Evropi činila strašni pomor.

(Iz Dnevnika Ladislava Кube češkog pisca i melografa)

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!