DOBOJ: Škola i školovanje u Osječanima

Stavljena je izolacija na zidove. Prije godinu dana ubačena je nova stolarija. Zgrada se i pored finih godina starosti podmladila. U građevinarstvu, za razliku od života, to je moguće. Škola već decenijama ima sportski poligon. Već nekoliko godina teniski teren a pravi biser je moderna sportska dvorana za kojom bi mogli da uzdišu i mnogi gradovi, a o školama da i ne govorimo. U dvorani se ne održava samo nastava i školska takmičenja, nego i gradska, pa i republička takmičenja. Dolaze u Osječane takmičari iz Krajine, Semberije i Hercegovine. Generacije direktora i nastavnika, uz naravno svoje učenike, gradile su ugled Škole u Osječanima, pa je tako i sadašnji direktor Saša Živanović sa svojim kolektivom dostojan nasljednik svih njih, a rezultati su i te kako vidljivi. Škola je za ponos selu.

Ali nekada nije bilo tako. Škola je nosila i drugo ime, „Čedomir Jaćimović“, a sportske dvorane, poligona, teniskog terena, nije bilo ni u mašti. Na mjestu sadašnje dvorane bilo je fudbalsko igralište, pa su na njemu igrane utakmice, nezavisno od ćudi neba i od toga da li je teren blatnjav ili prašnjav. Uz školu su se crtala igrališta za „izgorijelo“, što su igrali i dječaci, dok su djevojčice igrale kultne „izmedju dvije vatre“ i kasnije pristigli „lastiš“. Nešto dalje je bila velika bara koja je nastala tako što se u njoj kopala zemlja za pravljenje cigle od koje je zidana škola. Zimi je to bilo odlično klizalište, za klizačke podvige dostojne da ih opiše čuvena Milka Babović, ali sve do momenta dok led ne bi „kvrcnuo“ a zlosretni učenik propao u ledenu vodu. O idenju kući nije bilo ni govora, nego je učenik čizme i vunene čarape sušio pored pećice u uglu učionice čekajući kraj nastave. Pećice su pedantno ložili uvijek ozbiljni kućni majstor Slavko i drugarski nastrojeni za pomoć u nevolji „podvornici“ Ruža i Ratko-Kić.

U bari je raslo i vrbovo pruće koje je što se tiče učitelja Vujadina i Andrije sam Bog posadio da im bude pri ruci i u funkciji održavanja uspješnog nastavnog procesa. Prut je u prošla vremena bio efikasno pedagoško sredstvo za zavodjenje reda u razredu i dizanje prosjeka ocjena. Pomenuti učitelji bi za neki učenički „marifetluk“ poslali nesrećnika da sam donese prut kojim će dobiti pet „vrućih“ po dlanovima. Mučenik je tada bio stavljan pred tešku dilemu u izboru samog pruta, tako da bi se biranje znalo dosta odužiti jer je vršena i neka vrsta lagane probe, pa je sve to gledajući sa strane izgledalo kao neko gustiranje, ali ne dao vam Bog to gustiranje. Tanji prut bi bio dobar za đaka ali ne bi bio po volji uči, a opet prut je mogao pući na četvrtoj „vrućoj“, pa bi učenik morao ići po deblji i bolji prut, a sa njim bi brojanje počinjalo ispočetka. Svakako da nikom nije padalo na pamet da se ne vrati u učionicu, jer učo je tu i sutra i sve naredne dane. Taj metod u školovanju, koji u ono vrijeme nisu puno osporavali ni sami roditelji, već je decenijana ukinut, ali svi oni koji su „fasovali vruće“ od navedenih uča sigurno ga dobro pamte. A kad bi se tako nešto desilo u ovo vrijeme, mediji bi pisali mjesecima, reagovali pedagozi i psiholozi, škola, MUP, radio bi sud, uključio se obdusmen za djecu, OEBS, a možda i sam NATO pakt (on na crnoj zemlji ima pravo sve da kažnjava), a siroti učo bi vjerovatno nagradom suda par mjeseci kopao krompire i kupus na nekom državnom dobru. U to vrijeme, bila je to samo jedna strožija đačka kazna.

Kažnjavanje, ali šaljivo, provodio je osamdesetih godina prošlog vijeka, tada mladi nastavnik matematike Marko Raulić. Učenik koji nije znao neku definiciju da izbjegne evidentiranje tog slučaja u dnevnik sa numerom 1, kako je to govorio nastavnik, morao je sljedeći put tu definiciju na početku časa otpjevati pred cijelim razredom. I ako mislite da se radilo o lakoj kazni, varate se. Učenik koji u životu nije zapjevao, pa ni čuvajući kravu sam samcijat na nekoj krčevini (kupatilo je tad malo ko imao - pa tu niko nije ni pjevao) morao je pjevati nepjevljivu i rogobatnu definiciju pred cijelim razredom, koji je jedva čekao te koncerte. Nastavnik je razumljivo insistirao da tekst kompozicije (definicije) mora biti tačan, a da „kajda“ može biti izvorna, narodna, pop-rok, a dozvoljeni su i džez ritmovi, sve po želji učenika. Hm, kakvoj crnoj želji!

Razred bi se nakon samo par mutirajućim glasom otpjevanih riječi: „Kružnica je skup tačaka u ravni...“ kidao od smijeha, a smijao se i nastavnik i (m)učenik, pa bi učenik crven u licu molio nastavnika da se bar okrene zidu i ne gleda u „publiku“ kako bi do kraja mogao izvesti pjesmu, ali nastavnik nije popuštao, koncert bi se po svim estradnim pravilima morao održati do kraja. Razred bi se valjao od smijeha, mada nije bilo uputno pretjerati, jer bi preglasni učenik i sam mogao biti nagrađen solističkim koncertom za sljedeći čas. Nakon toga nastavljao se čas i učenici bi brišući suze od smijeha krenuli u rješavanje zadataka, ne baš omiljene matematike. Da je nastavnik Raulić znao kako motivisati učenike govori i to da su kod drugih nastavnika prosječni matematičari Đordje Milićević (od milošte nastavnik ga je zvao Georgije) i Milosav Savić, kod nastavnika Raulića imali blistave, superiorne i neupitne petice.

Učitelja i nastavnika bilo je mnogo, i svi su oni ostavili traga u školovanju, djetinjstvu i pamćenju đaka Škole u Osječanima. Iz đačkih klupa ove škole za nekih šest i po decenija izašlo je par hiljade učenika. Oni su sada časni građani Osječana ili „bijelog svijeta“. Mnogi su završili fakultete i postali ugledni ljekari, profesori, inženjeri, pravnici... a zadnjih decenija ima tu i sveštenika. Neki, koji su muku mučili sa teoremama, glagolskim vremenima i Punskim ratovima, dobro su se snašli u biznisu pa sada „drmaju“ krupnom lovom i voze neka auta, Bog te pitao kakva. Mnogi su u inostranstvu, i šprehaju neke jezike ni slične ruskom nastavnika Stamenka Pajovića. Pajo je bio neumoljiv u naukovanju, ali njegovi temelji u učenju ruskog jezika bili su tako čvrsti da su đaci iz Osječana u srednjim školama mogli bezbjedno drijemati na času ruskog i na prozivku profesora kao komandosi istresti iz rukava odgovor na pitanje. Po tome su se prepoznavali đaci iz Osječana, ali i po kaligrafski ispisanim svjedočanstvima nastavnika likovnog Bogoljuba Jovića, jednog dobrog i svestrano nadarenog čovjeka. Ali o nastavnicima neki drugi put. Još malo o školovanju i djetinjstvu đaka prošloga vijeka u Osječanima.

U ovo vrijeme kada roditelji djecu vode u školu i gotovo zapisnički predaju učiteljima, teško bi im se mogla dočarati samostalnost đaka pješaka osamdesetih godina prošlog vijeka. Đaci Kožuha (kad nisu išli vozom), Brđana, Čivčija, i Cerova Gaja, pješačiji su kilometrima, i za to vrijeme zastajali su da odigraju fudbala, bježali ili gonili nevezane seoske pse, jurili za vjevericama, skidali svračija jaja, a u septembru ponekad pekli i pečenjke. Iznureni na nastavi u rvanju sa djelima Njutna, Dušana Silnog i Đure Jakšića, a zatim jurnjavom za loptom pored škole, gladni kao vuci jeli su šljive, jabuke, i maline pored puta i jedva čekali da dođu kući i dohvate se kakvog zalogaja, ako ga je imao ko od njivskih poslova spremiti. Ako ne, onda je tu bio komad hljeba pomazan mašću i zaslađen šećerom. Pravi delikates. Svaki dan su prevaljivali desetak kilometara i opet kod nastavnika fizičkog Srete Vasiljevića na času radili gimnastiku, trčali na atletici ili jurili za loptom. I da li je tada neko mogao biti gojazan? Ma, apsolutno niko.

Za đake pješake bila je prava radost kada bi putem naišla konjska kola Milana Uljeza, Simeuna ili Mitra Popovića, Marka Simca ili Nikole Kojića. Sadašnji užitak tih istih učenika, kada prosijedi sjedaju u neki audi, nije ni dlaka od onog užitka kada su sjedili na rastoci sa šlajfom gumenih kola i nogom šarali po prašnjavoj cesti. Posebno je tu bio dobroćudan Milan Uljez. Umoran i on i konji od cjelodnevnog posla negdje na njivi, svaki put je ipak djacima pješacima dozvoljavao džabno-uslužni prevoz. A đaci ko đaci, crvi im rade, pentraju se i skaču po kolima, vise na stranicama i rastoci, gađaju iz potaje praćkom konje da ubrzaju, i još na sve to Milan je morao voditi brigu da ko ne padne i povrijedi se. Zato taj dobri čovjek zbog samo ovog, ali i mnogo drugih dobrih djela, od nas zaslužuje plamičak žute voštane svjećice kad se nađemo na parceli crkvenog groblja u Osječanima.

Školovanje je sastavni dio djetinjstva. A djetinjstvo se uvijek pamti. O školovanju i đačkim nestašlucima djaka u Osječanima, ali i svakoj drugoj školi, mogli bi se napisati tomovi knjiga. U učionicama Škole u Osječanima sada šušte kompjuteri, đaci rade fizičko u modernoj sali, ili sa svojim nastavnicama veoma uspješno izvode nagrađivane pozorišne predstave.
Kako li će izgledati njihovo djetinjstvo za neke nove generacije, to će oni vidjeti i pričati. Nas đaka prošloga vijeka u Osječanima bilo je ovakvo.

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!