OSAM DECENIJA JAVNOG ZDRAVSTVA U DOBOJU Zdravstvo u srednjovjekovnoj Bosni (1)

Kako bi upoznali građane Doboja o istoriji javnog zdravstva Dobojski Info će u narednim danima predstaviti tekstove iz monografije "Osam decenija javnog zdravstva u Doboju"  autora Doc. dr Marina Kvaternika.

OSAM DECENIJA JAVNOG ZDRAVSTVA U DOBOJU

Zdravstvo u srednjovjekovnoj Bosni

U srednjovjekovnoj Bosni stanovništvo je lijek za svoje boljke, fizičke i duševne, tražilo kod sveštenstva svih konfesija i kod travara. U međuvremenu su vladarske i velikaške porođice dovodile na svoje dvorove dubrovačke i mletačke ljekare da im budu na usluzi.

Dubrovnik je u to vrijeme obilovao ljekarima i apotekama, imao bolnicu i sprovodio mjere u cilju sprečavanja epidemija, što je uključivalo postojanje vodovoda, kanalizacije i silosa za slučaj gladi.

"Na poziv srednjovjekovnih bosanskih velikaša, Dubrovnik je o svom trošku“, kako navodi akademik Risto Jeremić (1869-1952), koji je bio hirurg, ali i istoričar zdravstvene kulture, jedan od osnivača KPD Prosvjeta, „šiljao medike, fizike i hirurge: Konstantinu, knezu zahumskome (god. 1304); vojvodi Vlatku Vukoviću (1392), pobedniku Turaka kod Bileća i predvodniku Tvrtkove vojske u boju na Kosovu; kralju Dabiši (1395), vojvodi Pavlu Radenoviću u Župi Vrm, u gornjoj dolini Trebišnjice (1395); velikome vojvodi Sandalju u Samoboru na Drini, naspram Ustiprače (1408, 24, 25, 33); ženi kralja Ostoje (1412); kralju Tvrtku II (1425), Vukmiru Zlatonosoviću, vlastelinu u Spreči (1424); hercegu Šćepanu i njegovoj rodbini (1443, 44, 50, 51, 53, 53. 61, 63); Tomašu (1456), a u Stonu i Dubrovniku lečila se žena Pavla Radivojevića, vojvode zahumskog (1426).“

Uticaj evropske medicinske prakse u srednjovjekovnoj Bosni osjećao se zahvaljujući i doseljenim Jevrejima i franjevcima. Franjevci su se još od 13. vijeka počeli baviti zdravstvenom djelatnošću koja je dopuštena uz odobrenje Kongregacije za promociju vjere Katoličke crkve. Tako se fratri bave liječenjem od svog dolaska u Bosnu (1291. godine), nastavljajući s tom praksom i za vrijeme osmanlijske okupacije. Ovdje je važno istaći da su u tadašnjoj Bosni osnovali leprozorij, očito po ugledu na slične ustanove u Evropi, namijenjene oboljelim od lepre.

Zdravstvene prilike i zdravstvena zaštita u vrijeme turske okupacije

Dolaskom Osmanlija na područje Bosne i Hercegovine prodiru islamski medicinski uticaji, na Balkan se prenose iskustva u liječenju iz arapske medicine (prevođena je bogata istorijska medicinska građa s grčkog, hebrejskog, perzijskog i drugih jezika; neki originalni rukopisi sačuvani su u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu), iz djela znamenitih arapskih ljekara: ibn Sine (Avicena), ar Razija, ibn Hejsema, ibn Nesa, al Kasima, ibn Ružda i drugi.

U pogledu unapređenja higijenskih navika i dostupnosti higijene građanima, Turci su donijeli svoje navike izgradnje javnih česmi, kupatila, hamama, vodovoda. Sve do XIX vijeka, kada je otvorena prva bolnica u Sarajevu (1866), jedine ustanove koje su brinule o zdravlju stanovništva u Bosni i Hercegovini bile su privatne apoteke. Turci su veliku pažnju obraćali na pijaću vodu ne samo po naseljima već i po drumovima. Osamdesetih godina XIX vijeka, dakle u vrijeme dolaska austrougarske vlasti u Bosnu i Hecegovinu, u Bosni su radila 143 vodovoda sa dužinom cijevne mreže od preko 121 kilometar. Turci su podigli u Bosni oko 50 javnih kupatila. Uporedo sa dekadencijom velike Osmanske imperije propadala su postepeno i javna kupatila u Bosni dok se nisu u 19. vijeku sasvim ugasila. Bitno je naglasiti da su pomenute blagodeti bile privilegija tek dijela stanovništva, i to onog koji je živio u gradovima, a često je i pripadnost određenoj vjeri bila odlučujuća (česme građene u dvorištu džamija).

Cijeli period turske vladavine, a što je veoma značajno uticalo na zdravstveno stanje stanovništva, bio je obilježen neimaštinom i glađu. Posebno su bile teške takozvane gladne godine, uzrokovane sušama ili pretjeranim kišama, a bilo ih je, prosječno, dvije do tri u svakoj deceniji. Detaljnije o uslovima života iz perioda turske okupacije može se tek naslućivati iz rijetkih putopisnih i drugih zapisa. Furkad je, pišući o opštim prilikama, opisao kuće na području Bosanske krajine. U selima, kako navodi, kuće su male, građene od neobrađenih oblica sa krovovima od slame, mahovine, a rijetko od dasaka. Imale su samo jednu prostoriju sa otvorom umjesto vrata, bez prozora, a umjesto poda je nabijena zemlja. U takvoj prostoriji živi, obično, mnogobrojna porodica, a za vrijeme zimskih noći u tu prostoriju se sklanja i domaća stoka. Vatra je ložena u sredini prostorija i održavana je stalno, pošto je, kaže se, šume bilo u izobilju. Ovakav način života, vidjećemo, dominiraće još uvijek u prvoj polovini XX vijeka.

Baškesija, jedan od hroničara tog vremena, opisujući jednu neuobičajenu oluju i bujice koje su po ulicama i sokacima nanijele veliku štetu, na kraju zaključuje da su te bujice bile i od koristi jer su odnijele smeće, leševe životinja i drugu nečist koja se mjesecima tu nalazila. Nije, dakle, čudo što je u to doba bio masovan pomor stanovništva od zaraznih bolesti.

Nizak stepen prosvijećenosti naroda, teški životni i higijenski uslovi, potpuno ođsustvo zdravstvene kulture, alkoholizam... činili su plodno tlo za pojavu epidemija (kuga, kolera, variola, malarija, dizenterija, tifus, itd.) i tzv. socijalnih bolesti (tuberkuloza, frenak, srdobolja i sl.). Uz to je i smrtnost dojenčadi bila velika, a životni vijek stanovnika kratak. Izvještači, ljetopisci i zapisivači tvrde da "u nekim predjelima Bosne usljed epidemija bješe poumiralo 90% ljudstva i da su ponegdje opustjela čitava naselja, a u nekim mjestima mnogobrojne porodice iskorijenjene“.

Među zaraznim bolestima, po težini posljedica, izdvajala se kuga. U zapisima i ljetopisima iz tog perioda zapisano je da je epidemija kuge u Bosni od 1465. godine pa do polovine osamnaestog vijeka bilo desetak, a iza njih je ostajala pustoš zbog visoke stope smrtnosti. Slovenac Kuripešić, putujući 1530. godine kroz Bosnu u Carigrad, opazio je da tadašnja Bosna bješe rijetko naseljena zbog toga što je kuga po njoj često morila. Iz izvještaja bosanskog biskupa Frančeska di Stefanija podnesenoga papi, vidi se da u Bosni, u koju onda spadaše i dio Slavonije i Dalmacije, krajem 16. i početkom 17. vijeka nije živjelo ni punih dvjesta hiljada ljudi. Zahvaljujući dvojici ljetopisaca, Mula Mustafi Bašeskiji i fra Miji Batiniću, sačuvan je najtačniji opis epidemije kuge iz 1782. godine. Iz tih strahovitih vremena ostale su narodne izreke: „Kad morija Mostar pomorila” i "Ne izbiva kao kuga iz Sarajeva”. Za ovu drugu izreku uporište se može naći u primjeru kuge koja se u Sarajevu pojavila 1762. godine, neprekidno bila prisutna tri godine i pri tome odnijela 15.000 života. Nažalost, i u 19. vijeku pojavljivaće se epidemije kuge, od kojih je s najtežim posljedicama zabilježena ona iz 1814. godine. Od 1836. do tada postojećim bolestima u Bosni pridružila se i jedna nova - kolera. Od tada pa do kraja 19. vijeka, pri tome osobito u razdoblju 1865-1875, epidemije kolere su bile skoro redovna pojava.

Na kretanje zaraznih bolesti, njihove pogubne posljedice po stanovništvo u vrijeme turske okupacije, uveliko je uticalo i odsustvo organizovane zdravstvene zaštite. Tek u 19. vijeku, a što će biti opisano, uočavaju se prvi elementi organizovane zdravstvene zaštite koju je vlast podržavala. Do tada zdravlje stanovništva, tj. liječenje, zasnivalo se na individualnom pristupu: mali broj pravoslavnih sveštenika i Jevreja, muslimanski brijači-hirurzi (džerrahi), narodni iscjelitelji, te već prethodno pomenuti franjevci, brinuli su se o liječenju naroda. Kao i u srednjovjekovnoj Bosni, tako i u ovom periodu karakteristično je da turski velikaši i bogati ljudi, imaju svoje lične ljekare. U početku su to bili domaći ljekari (misli se na Turke), ili kada ih nisu imali, ljekare su dobavljali iz Dubrovnika, a neki su išli i na liječenje u Dubrovnik. Isto tako, zabilježeno je da je u Sarajevu 1580/81. boravio i radio ljekar Benveniste, Jevrejin. Tek nakon pauze od 150 godina spominju se i ljekari Dominik Kasteli iz Zadra 1734, Konstantin Valentino 1765. i 1782, Bartol Kavalieri 1834. godine.

Običnom narodu uglavnom su na raspolaganju bili samouki iscjelitelji i travari (oba pola), narodni doktori, nastali iz potrebe naroda da mu se u nedostatku učenih doktora pomogne u različitim zdravstvenim nevoljama. Znanja o liječenju su se prenosila s koljena na koljeno, većinom unutar porodice. To su bile osobe koje su sagledavale uzroke obolijevanja i pronalazile načine liječenja, a koji su bili dostupni i izvodljivi: parenje oboljelog u vrućim kupkama, kađenje, oblozi - topli ili hladni, puštanje krvi, kupanje uz dodatak zapisa i molitvi. Neki od tih iscjelitelja bili su specijalizovani za namještanje uganute ili slomljene noge ili ruke; drugi su, opet, znali sredstva da se smanji temperatura ili da pomognu kada ugrizu zmija ili pas, znali su liječiti ubode, naboje i rane raznih vrsta, te probavne smetnje. Trave su bile nazaobilazni faktor u procesu liječenja. Biljke su korištene za čajeve, uvarke, obloge, masti, dodavali su ih kupkama. Njihova je praksa često imala elemente magije i praznovjerja. Praktikovao se jedan paganski ritual, nastao u Turskoj, još i danas prisutan, tzv. „salijevanje strave“. Ovaj ritual su uglavnom radile žene, i to tako što bi nekoliko komada olova topile u kašici dok se ne pretvori u tečno stanje. Onda bi ga naglim potezima sipale u posudu sa hladnom vodom. Bajalice koje stravari pri tom izgovaraju prožete su dijelovima iz Biblije kod hrišćana, odnosno Kur’ana kod muslimana.

Franjevci su u načelu bili protiv praznovjemih postupaka u liječenju, premda je i među njima bilo onih koji su na zahtjev davali zapise, što je svakako bilo poljedica ukorijenjenog mentaliteta u narodu. Polovinom XIX vijeka fra Ivan Franjo Jkić piše: "U Bosni kad se tko razboli, kerštjani idu fratrima da im što kažu; nieki više, nieki manje imaju svoje rikopisne ljekaruše, te iz njih kazuju i daju štokakve trave" Drugi pak "kad im čaratarie i zapisi njihovih samoukah ne mogu pomoći, eto ih fratrima po zapis. Fratri, istina, dadu i zapis, al im još kažu i dadu koju likariju, zato fratrijski zapisi najbolje pomažu“.

Franjevci su, s obzirom na njihovu medicinsku izobrazbu i stručnost, bili poznati kao narodni, priučeni ljekari, i oni koji su medicinsku izobrazbu stekli na studiju pri nekom univerzitetu na Zapadu. Priučeni franjevački ljekari svoje znanje iz medicine su crpili iz narodnog iskustva i brojnih medicinskih knjiga što su ih franjevci donosili sa Zapada. U svojoj ljekarskoj praksi koristili su i medicinske spise koje su oni stvorili, prije svega tzv. ljekaruše. Osim pregleda ljekovitog bilja takve su ljekaruše često sadržavale određena narodna vjerovanja i vjerske formule za koje se smatralo da imaju čudotvorna, iscjeljujuća svojstva. Pošto je franjevaca koji su bili školovani ljekari bilo malo, većina njih bili su prepisivači i zapisivači recepata što su ih čuli iz usta naroda, no bilo je i onih koji su na osnovu zapisa zapadne i narodne, u određenoj mjeri orijentalne medicine, eksperimentisali i stvarali recepte za liječenje pojedinih bolesti. Ljekaruše su uz medicinske traktate na latinskom, talijanskom i hebrejskom, te medicinska djela islamskih autora bile najvažniji i ponekad jedini zvor znanja o medicini.

Najstarija poznata ljekaruša, pisana bosančicom, potiče iz 1774. godine, a čuva se u arhivu samostana u Fojnici. Na početku su date opšte zdravstvene napomene koje treba znati svako ko se bavi liječenjem, a zatim slijede nazivi bolesti poredani abecednim redom, a uz svaku bolest je dat recept za lijek kojim se ona može liječiti. I na području dobojske regije korištene su ljekaruše. Svakako najpoznatija je tzv. Šimićeva ljekaruša koju je koristio fra Luka Šimić, koji je bio župnik u Foči kod Doboja pedesetih godina XIX vijeka. Pomenuta ljekaruša pod naslovom Domaće ljekarije starih Bošnjakah, nastala u XVIII ili prvoj polovini XIX vijeka, s obzirom za jezik kojim je pisana, potiče iz Dalmacije, odakle ju je u Foču donio don Jozo Lučić, gdje je i umro 1839. godine. Manje poznate su tzv. Plehanske ljekaruše, novije zbirke lijekova, zapisane od naroda iz okoline Plehana. One potiču iz XIX ili početka XX vijeka. U biblioteci Franjevačkog samostana na Plehanu čuva se osam takvih ljekaruša. Priču o "dobojskim“ ljekarušama zaključujemo sa tešanjskom ljekarušom koja potiče iz 1835. godine. Ljekaruše bosanskih muslimana i hrišćana nisu se uveliko razlikovale; jedino su se razlikovale vjerske formule, zavisno od vjeroispovijesti sastavljača. Važno je istaći da su u bolesti hrišćani znali zatražiti savjet od muslimana i obmuto.

I pravoslavni sveštenici su davali svoj doprinos u liječenju narodnih boljki. Ono po čemu zaslužuju pažnju je da su na nekim mjestima već početkom XIX vijeka kalemili (variolizovali) boginje, dakle samo nekoliko godina od zvanične objave Dženerovih rezultata.

Nastaviće se...