Druga knjiga

Dvije godine kasnije, on nastavlja tamo gdje je stao, tematski, stilski i psihološki. Poslije prepričanih 455 zatvorskih dana u Beogradu i Spužu, na stranicama ovog dnevnika jedne robije, nastavlja svoju životnu priču, bez pompe i patetike. Laušević nijednog trenutka, ni u najkraćoj rečenici, ne traži samilost od čitaoca. Druga knjiga, koja je u rasponu od umjetničke proze do specifične zatvorske dokumentaristike, potvrđuje da je nekada veliki glumac, postao veliki pisac.

Predgovor je napisao reditelj Zoran Amar, dok se na zadnjoj korici nalaze osvrti i komentari Vide Ognjenović, Vite Mavrič, umjetničke direktorke Cafѐ teatra u Ljubljani, Miloša Radovića i Miljenka Jergovića. Prodaja prve knjige proslavljenog glumca, "Godina prođe, dan nikad", oborila je sve dosadašnje rekorde novije srpske književnosti. Za oko 45 dana štampano je 300.000, a ukupno prodato preko 335.000 primeraka ovog književnog fenomena.

"Poseta. Moji bliski. Drugačiji. I moj Ljubo Dapčević je tu. Moja deca nisu. Ni Mili. S nama sedi i jedan novi komandir, mlad, neupućen jos, Đurović. Maja, moja žena, jeste tu, ali je nema. Majka u krilu, drhtavim rukama, drži mokar kišobran. Svi ćutimo. Niko nikoga ne gleda. Do pre dva dana od svega nas je delila samo jedna privremena reč - zatvor. Sada to više nije samo reč. Ni privremena. To je sada novo vreme, novi pogledi, drugi život. Svi smo to mi, isti, pretvaramo se da jesmo, a nismo. Sada počinjemo da se lažemo. Ko može. Otac ne može. Plače, bezglasno. Traži čistu pregradu u svojoj platnenoj maramici. I ja bih plakao. Nigde reči nijedne. Ni od koga. Mili bi znao šta da kaže. Nedostaje mi. Ugrizoh se za jezik zbog tog nedostatka, da niko ne vidi. Ljubo se nešto nemo dogovara sa mojim ujakom. Moja sestra Branka se povremeno nakašlje, kao da bi nešto rekla, ali ni njoj danas ne ide", deo je druge glave nove knjige Žarka Lauševića.