DOBOJ: Održano predavanje astronauta NASE Aarše Ajvins (VIDEO)
- Autor Nezavisne novine / ELTA
- Budite prvi koji će ostaviti komentar!
U svemiru mi nije nedostajala porodica, ali jeste malo gravitacije, kako bih stvar koju ostavim na jednom mjestu tu i našla, a ne da lebdi, kaže Marša Ajvins, penzionisana astronautkinja, koja je kao članica američke agencije NASA pet puta boravila u Zemljinoj orbiti.
Ona je u prostorijama Američkog kutka u Doboju juče pričala o svojim iskustvima iz svemirskih stanica.
"Vjerovatno je najteža stvar presvući se. Sve što imate na sebi - od odjeće koju skidate do odjeće koju ćete obući - lebdi. Dok jednu skidate sa sebe, a drugu oblačite, sve lebdi. Mnogo je teže nego što izgleda", kaže Marša.
Da bude astronaut željela je postati još u svojoj desetoj godini.
"To je bilo u vrijeme kada su SAD poslale prvog astronauta u svemir. U to vrijeme astronauti su bili samo muškarci, a ne žene, to su bili vojni piloti, ali i inženjeri", priča bivša astronautkinja.
To je nije pokolebalo, pa kada je stasala za fakultet, odlučila je da i ona postane inženjer.
"Potom sam se prijavila za posao u NASA kao inženjer. Tri puta sam se prijavljivala za program za astronauta prije nego što sam primljena. Prvi put sam u svemir letjela 1990. godine", priča Ajvinsova.
Dvije godine kasnije uslijedio je drugi boravak izvan planete, zatim 1994. i 1997, a posljednji put 2001.
Kakav je osjećaj boraviti u svemiru, kaže, ne može se opisati, jednom riječju to je magično. Jedan uobičajeni radni dan u svemirskoj stanici ima svoj redoslijed. "Probudite se, ustanete i doručkujete kao svaki dan na Zemlji. Zatim ima raspored šta treba taj dan da radite, eksperimenti, svemirski posao... Ako imate sreće, ručate i vraćate se na posao do večere. Potom se malo opustite kao što to inače činite kod kuće i provjerite vašu poštu", kaže Marša.
Odlazak na spavanje je posebna priča. U svemirskoj stanici nema kreveta, noć se provodi u vreći za spavanje.
"Zamislite kako je spavati dok lebdite, tako da kada se uvučete u vreću gledate da ostanete na jednom mjestu, i spavate", opisala je astronautkinja, čiju ideju da se bavi ovim poslom su podržali i porodica i prijatelji. Bili su, kaže, uzbuđeni što će letjeti u svemir, u koji je, uz osmijeh, ipak morala sama, bez njih.
"Danas na svemirskim stanicama imaju telefoni, pa ih možete nazvati, ali ono što je dobra stvar (smijeh), oni ne mogu zvati vas", kazala je Marša, koja je u stanicama boravila po dvije sedmice.
To je, kaže, kratak period i mnogo ga je lakše podnijeti, dok njenim kolegama koji u svemiru provedu po šest mjeseci ili duže mnogo toga nedostaje što ima samo na Zemlji.
"Nedostaje im da osjete sunce na licu, vjetar u kosi, miris svježeg vazduha", rekla je Marša, koja je na naše pitanje koliko ima godina bez puno razmišljanja kazala - 67, a na konstataciju da izgleda mlađe uz osmijeh je dodala da bi voljela reći da je to zbog odlaska u svemir, ali to ne bi bilo tačno.
Voljela bi ponovo otići u svemir, ali pošto više ne radi u NASA i s obzirom da je u penziji, ne postoji mogućnost da joj se ta želja ostvari. Ipak, postoji nada.
"Kada u svemir krenu komercijalni letovi možete samo kupiti kartu i svako će moći letjeti. Ako, naravno, ima novca", dodala je Marša.
