CARTE DIEM, ZORAN ŽIVKOVIĆ, IVANA BUKEJLOVIĆ Jednoprsti čarobnjak Zoran Živković
- Autor Ivana Bukejlović KULT
- Budite prvi koji će ostaviti komentar!
Pokušavala sam skratiti vrijeme čitajući. Ali, moje čitanje u autobusu naglo prekide glas našeg Vodiča koji reče: „Već je kasno i umorni smo, pa kada stignemo u Beograd, prvo ćemo otići do hotela, a onda ko hoće, može na Sajam knjiga!“ „Ali, ja moram odmah na Sajam! U protivnom neću stići na promociju!“, bile su rečenice koje sam ponavljala sve glasnije dok vodič i kolege nisu shvatili da neću odustati… Jer, bitan razlog moje posjete 61. međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu bila je želja da prisustvujem promociji nove knjige Zorana Živkovića. I stigla sam!
Pisac Zoran Živković lagano je i dostojanstveno koračao Trgom knjige razgledajući pritom naslove što su se nalazili izloženi na štandovima. Stajala sam i posmatrala kako ga neki tamnoputi čovjek snima malom kamerom. Taj prizor me podsjeti na priče iz njegove nove knjige Tumač fotografija, koju sam već držala u ruci, i na čiju promociju sam konačno došla…
Ako odmah ne doznam ko je gospodin preko puta, neće mi se ukazati druga prilika…
„Svakog uskogrudog čoveka koji se pita čemu uopšte umetnost treba najpre udariti u glavu jednom knjigom Zorana Živkovića, a onda ga naterati da je pročita. Udarac neće naneti puno štete – Živković je majstor sažetosti koji nikada ne rasipa reči i stranice – a od čitanja bi moglo da bude neke koristi.“ (Tamar Jelin)
Ne sjećam se da li su sa police biblioteke u kojoj radim na mene nekada pale knjige Zorana Živkovića, ali znam da me niko nije natjerao da ih sve pročitam. A jesam. U ovom tekstu pokušaću dati odgovor na pitanje zašto rado čitam baš njegova djela. Kao bibliotekar, znam da nije lako biti knjiga, ali sam u to zaista i povjerovala kada sam pročitala roman Knjiga. Kada su mi se one same povjerile. Da, vjerujem napisanom i u ostalim djelima ovog nadasve neobičnog i čudesnog autora. A za mene nije mala stvar kada vas pisac fantastike ubijedi da povjerujete u njegove snove, vizije, ideje.
Živkovića čitaju u 23 zemlje, na 20 jezika. Autor je 22 prozna djela. Petnaest godina je izučavao, o njima pisao i prevodio najznačajnija djela svjetske naučne fantastike. Dobitnik je „Svetske nagrade za fantastiku“ za roman mozaik Biblioteka (2003), nagrade „Miloš Crnjanski“ za Četvrti krug (1994), nagrade „Isidora Sekulić“ za Most (2007), nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“ (2007) za ukupno prozno stvaralaštvo, tri nagrade za doprinos fantastičnoj književnosti: „Art-Anima“ (2014), „Stanislav Lem“ (2015) i „Zlatni Zmaj“ (2015). Ugledni američki književni časopis „Svetska književnost danas“ u decembarskom broju (2011) sadrži temat o Živkovićevoj prozi. Zoran Živković je i profesor Kreativnog pisanja.
Živkovićev čarobni štapić
Ono što je Šopen uspio sa deset prstiju, u priči Šapat u kojoj Živković piše o razredu od petoro autistične djece i njihovom učitelju koji je Šopenovom kompozicijom uspio izazvati čudo – Živković je uspio samo jednim. Svojim desnim kažiprstom prevazišao je, po ko zna koji put, zid tame, stvorio prikladan ambijent, te oslobodio sposobnost govora.
Jer, kako saznajem iz jednog Živkovićevog intervjua, u Americi je priču Šapat pročitao jedan učitelj na svom času učenicima od kojih je jedan bio autističan, te u školi nikada nije progovorio ni riječ. Međutim, kada je zvonilo za kraj tog časa, isti dječak je pri odlasku mahnuo učitelju i rekao: „Hvala, doviđenja!“ („Thank you, bye!“)
Takvo čudo proisteklo kuckanjem čarobnog štapića Živkovićeve desne ruke po tastaturi nimalo me ne čudi, jer pored toga što oslobađa tuđe, samo (naše) skrivene svjetove, Živković je tvorac i novih. I to jedne potpuno nove stvarnosti koju, zahvaljujući njegovim maštovitim idejama, možemo ne samo zamisliti, nego u ovom slučaju, i omirisati, jer: „Neki su bili ljuti i gorki, drugi baršunasti ili slatkasti, a postojali su i varljivi, nepostojani mirisi, koji su se pojavljivali i nestajali na mahove, ostavljajući za sobom utisak nedosežnosti, nestvarnosti.“
Jedni te isti mirisi, odnosno svjetovi, protežu se kroz više Živkovićevih priča u različitim romanima. Njegovi takozvani romani mozaici (Nemoguće priče, Nemoguće priče 2, Tumač fotografija…) sazdani su od više priča, sa određenom dozom vezivnog tkiva koja ih spaja u jednu cjelinu. Ta vezivna doza nekada je data kao prekid u poslednjoj rečenici baš u času kada je najzanimljivije. Kada šegrt u priči Svod zloduha (Četvrti krug) konačno uvreba priliku te se popne na skele da bi vidio šta je Majstor naslikao, čitalac ostaje uskraćen opisom viđenog („I ja se popeh…“), koje se nastavlja tek (jednu priču) poslije „Popeh se i videh…“ u Paklenom ugovoru.
Međutim, Živković povezuje priče i u različitim romanima, i to bez hronološkog redoslijeda. Ovaj način pisanja dodatno pozitivno utiče na čitaoca, bio on toga svjestan ili ne, tim što će ga pokrenuti te zainteresovati da proburla, tj. potraži (u privatnoj biblioteci ili odlaskom u gradsku) prethodno pročitano da bi stekao uvid u cjelokupnu piščevu ideju. Tako sa planete opisane u Živkovićevoj prvoj knjizi Četvrti krug u priču Knjižara (u sasvim drugoj knjizi) dolazi čovek za koga saznajemo da je u stvari lopta sapomenute planete.
„Ali to još nikako nije bilo ono najgore. Oh, ne!“
U priči Mantil u romanu Most, narator sreće i prati „samog sebe“, tako da na dva mjesta tokom čitanja čitalac više nije baš siguran o kom „ja“ se radi. „Držao sam se na izvesnom odstojanju od sebe, ne želeći da primetim da se pratim, premda se nisam osvrtao. Ubrzao sam korak kada sam na raskrsnici skrenuo desno u poprečnu ulicu. Stigavši do ugla, kratko sam izvirio. I dalje sam postojano napredovao. Sačekao sam nekoliko trenutaka da malo odmaknem, pa sam i sam skrenuo.“
Zanimljiv je i trenutak kada ja-u dosadi gledanje (kroz rupu u novinama) kako „mu“ u frizeraju prekoputa peru kosu, te počinje (oko rupe) da čita rubrike iz novina, koje nisu bile obične vijesti, već one koje su dio Živkovićeve mozaične priče…
Detalj po detalj do imaginarne stvarnosti
U Mantilu, kao i u većini ostalih Živkovićevih djela, dolazi do izražaja i piščevo pridavanje važnosti naizgled nevidljivim i nebitnim detaljima, čime nas vješto šeta linijom koja razdvaja realno od fantastičnog. Opisujući izgled revera na mantilu, od kojih je jedan zaobljen, a drugi zašiljen, i objašnjavajući da je zbog toga kupljen na rasprodaji, Živković kao da piše o stvarnim ljudima, koji itekako vode računa o svakodnevnim, običnim stvarima. Ipak, znamo da hodamo po tankoj granici, jer glavni junak opisuje taj izgled revera na sebi koga je sreo na vratima. (A gospođa Olga kritikuje mrtvu gospođu Veru u priči Ešarpa: „Naprosto, postoji granica ispod koje se ne ide, bili živi ili mrtvi.“)
A tek kada nam ovaj pisac servira sve moguće i nemoguće negativnosti junaka, situacija ili stanja, da bi na kraju ipak našao jednu, ali vrijednu negativnost i prikazao je na optimističan način. Tako, poslije nabrajanja niza rđavih ophođenja od strane ljudi prema knjigama, pisac o ljudima zaključi:
„Prava je sreća, zapravo, što nemaju jezik dugačak kao u zmija jer bi onda zacelo njime okretali listove.“
Knjige su čest motiv Živkovićevih priča, bilo da ih oživi (Knjiga), raščerupa (Pisac) ili čak pojede (Biblioteka). One postaju i moguće oružje u romanu Pisac: „Direktor je načas, u blesku improvizacije, pomislio da uzme jedan oveći, kruti tom s obližnje police – kakvu ilustrovanu istoriju umetnosti, recimo, one su baš pogodne za tu svrhu i da uz pomoć nekog dobrovoljca, možda baš autora Trulog manastirskog duha, pokaže kako se ubistvo knjigom bez po muke može izvesti.“ Ponosna sam zbog toga što su baš knjige, koje su jedna od samo dve inteligentne vrste na cijeloj Zemlji, motiv i ovog, mog teksta.
„Da nije knjiga, na šta bi ličila ljudska zajednica?“
***
Osjetih gurkanje u leđa i kroz žamor ovog vašarišta knjiga čuh ohrabrujuće riječi prijateljice: „Hajde, priđi mu, šta čekaš…“
Upoznala sam tada ovog pisca koji me u svojim knjigama vodi van granica realnosti, vješto skrivajući od mene samo momenat prelaza. Ali, ne ljutim se zbog toga na njega. Ja uživam u njegovoj umjetnosti.
Promocija knjige „Tumač fotografija“ na prošlogodišnjem Sajmu knjiga. Na fotografiji: Zoran Živković i Ivana Bukejlović, autorka teksta.
Iako nisam tumač fotografija, jedna slika sa beogradskog Sajma knjiga 2016. godine je ostala u mom sjećanju. Ona na kojoj razgovaram sa sasvim običnim i jednostavnim čovjekom, tvorcem mnogih čudesnih i neobičnih knjiga.
„To je dakle moja kazna? Da čitam?“
Tekst naše saradnice Ivane Bukejlović u novosadskom časopisu "Kult"
Srodni članci
- S NOVOM GODINOM NOVI UDARI NA DŽEPOVE: Poskupljuje i hljeb!
- DOBOJ: Servisna informacija Policijske uprave Doboj za dan 09.01.2025. godine
- DOBOJ NA DNU LJESTVICE IZVOZA: Statistika potvrđuje loše stanje privrede
- Privatni fakulteti pred gašenjem zbog afere sa diplomama
- Katastrofalni podaci za domaću ekonomiju u prethodnoj godini