UČINIMO OSJEČANE PONOVO VELIKIM

Izbori bili i prošli. Glasači i aktivisti  sada odmaraju. U Osječanima niko nije ni sumnjao  da će bilo koja od  partija  koja osvoji vlast, zasukati rukave i pogurati Osječane naprijed.  Da budu ponovo veliki baš kao što su nekad bili, pa je narod  glasao kako je već glasao. Presuđivale su prosto neke sitnice prilikom izbora i glasanja. Stavovi o klimatskim promjenama i nekim ekološkim pitanjima. Glasanje je bilo po svim demokratskim načelima  i u Osječanima se prosto zgroze kad čuju da je tamo negdje u Federaciji, čini nam se  u Kalesiji, bilo nekog muljanja oko izbora. Daleko bilo.

A Osječani su nekada  bili veliki. Po razvoju, sportu, kulturi... Stariji, koji pamte bolje dane u Osječanima, čangrizavo kako to već oni znaju kažu da su se ove generacije uspavale. Da im Osječani i nisu baš pri srcu. Pominju osječanske patriote i neimare Ristu Dujkovića, Radeka Milićevića i Radovana Stojanovića – Ćiru i pitaju se zašto smo štafetu, koju smo kao prvi nosili, počeli da predajemo drugim. Ali sada kao da ima najave da se nešto mijenja. Jedna od tih najava je svakako i pojava malih  solarnih elektrana u Osječanima. Dakle, nešto što je trend u Evropi. Zelena energija. Dosta je bilo vila i grabalja, ašova i budaka. Najsavremnija tehnologija ulazi u Osječane. Otprilike, naš nivo.

Ali svi oni skloni kritici ne mogu osporiti da se i ne radi. Sadašnji predsjednik MZ Boro Vasić čini šta može, uz stalno cifranje Slatine angažovao se i jedan od najvećih rezultata je svakako sređivanje Doma kulture.

Dom je zablistao. Zamijenjena stolarija, sve je okrečeno, šušte klima uređaji, ubacuju se klupe i stolovi. Kapa dole i donatorima koji time pokazuju da su im Osječani u srcu i ne žaleći  daju za njih. Stari Dom kakvog pamte brojne generacije iz vremena kada se u njemu redovno čekala Nova godina, slavio 8. mart, i u kojem su tutnjale nezaboravne igranke je uglađen i umiven i čeka korisnike. Ali njih nema.

Starije generacije nostalgično se sjećaju vremena igranki, kada se i po 500 duša gužvalo u Domu. Bila su to vremena kada su grupe San, Maks ili Oktopod u Osječanima svirali hitove, svjetske ili domaće rok scene.

A nakon rokerskog dijela slijedili su muzički pasaži kada su svirali kola. Sa centralnog dijela sale povlačili su se čundravi rokeri u teksas ili kožnim jaknama a na scenu su stupali majstori igrači, nenadmašne kolovođe iz Čivčija i Brđana, koji bi mogli igrati u svim kudovima svijeta. Vijugajući  kolo po sali, igrali su gracioznim korakom, nastojeći da dobro iskoriste svoje vrijeme na sceni i svojih pet minuta slave.

Negdje na kraju kola hvatali su se početnici koji su vidno crveni u licu hvatali korak i početnički neritmično igarali svoje prvo kolo. Već nakon par igranki, ti isti bi bili negdje na sredini kola, a neki i do kolovođe. Na začelju kola svoje prve korake pravili su neki novi klinci.

Oni koji nisu bili u sali, bili su  u kafanama, kod Bobića, Bore ili Branka Božana, a oni sa manje para u džepu bili su u čitaonici kod Bože Pantića. U čitaonici se igralo činkvina ili šaha, pile kafe ili sok. Bosankin, naravno. Soda iz ovog soka je kao aperkat udarala u nos. Niko nije govorio da je nezdrav.

Na ulazu u salu, na vratima je stajao Milenko Mišić, pedantno začešljane kose, u tamno braon odijelu, cipela Bog zna čijih i kojeg broja. Milenko je  bez iznimke od svih tražio kartu, te nije u salu puštao ni najrođenijeg bez karte. Ne baš velikog IQ broja, ipak je slikovito pamtio one koji su bili u sali a koji ne, pa je vraćao sve one koji su se pokušavali švercovati sa već iznesenim kartama. Kako je samo znao biti nepremostiva prepreka za sve nas koji smo kod Bože u čitaonici na činkvinu potrošili skromnih par dinara u džepu predviđenih za kartu. Kao i svi kockari vjerovali smo da ćemo uvećati  raspoloživo bogatstvo, imati za kartu a sa ostatkom te krupne sume bahatiti se to veče. Bankrotiravši na činkvinu tražili smo načine kako da se umuvamo u Dom. Ali je tu bio Milenko, policijski spreman da razotkrije sve naše podvale. Milenka odavno nema baš kao i tih vremena.

Nekadašnje igrače i kolovođe gazi poodmakla dob, pa uveče prevrću ladice tražeći tigrovu mast ili gel od gaveza kao dokazane lijekove protiv reume. Mrzovoljno kunu godine, promjenu vremena, i ovaj život, a kad se pomenu igranke, zasja im oko i sa uzdahom nostalgično se sjećaju igranki, prepunog Doma i tih vremena.

Ali igranke i razvoj Osječana, jedno prošlost a drugo budućnost, tako nam zvuče daleko. Zato se seljani ovih dana hvataju mudro pametnijeg posla, mjerkaju svinje po svinjcima, skidaju sa tavana oranije, traže po šupama satare i sječke, zloćudno oštre noževe. Krenuo je svinjokolj. U toru svinje i ne slute veliku podlost svojih gazda. Halapljivo jedu, bezbrižno grokću i lijeno šetaju torom. A sa svinjskim sudnjim danom nama u kuće ulaze peke, kobasice, čvarci, krmenadle ... Nus pojava konzumiranja tih delicija je visok pritisak, holesterol, vrtoglavice,  „infrakt“. No i svinjokolja je sve manje. Sve manje je svinja, i ono još bolnije - naroda. Nema ko da hrani svinje, ko da ih kolje, ko da jede - tu i tamo. Majstori mesari naplaćuju svoje usluge kao hirurzi KBC-a. Sve je krenulo nekim novim, Bog zna kakvim putevima. Pa tako i Osječani. No, nadamo se da nam sa novogodišnjim kalendarom dolaze i bolji dani. Ljudskije je nadati se.

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!