OSJEČANI OVOG LJETA I NEКAD (FOTO)

Ove godine led je i pored svih molitvi ali i protivgradnih raketa prije nekih mjesec dana udario na Osječane. Na Gornje Osječane i Brđane nešto više, uništivši u velikoj mjeri voće i povrće. Ali bez brige, kazani, ti strojevi za proizvodnju napitka dobrog raspoloženja, u Osječanima će ipak imati posla. No, pored te velike elementarne nepogode u Osječanima ima dosta više drugih, pozitivnih stvari. Uspješno je privedeno fudbalsko prvenstvo. „Trebava“ je dobro igrala. Čeka se već tradicionalna motorijada, pa se Božo i ekipa svojski sprema da dočeka brojne goste iz regiona. U КUD-u se radi punom parom. Ovaj vikend iz Osječana će marš do Duge njive „12 kilometara za 12 beba“ ali i regata sa fišijadom, pa Džondijeva ekipa temeljito vrši pripreme da tradicionalni skup ljubitelja rijeke i lijepog druženja protekne u najboljem redu. Već je počeo Кup „Trebave“. A uskoro će i parastos poginulim borcima. Predsjednik Savjeta MZ Vasić Boro je okitio selo zastavama, tako da je atmosfera već poodavno praznična. Osječani kao da se bude iz neke društvene anstezije.

A prošle godine, u godini velikih jubileja, imali smo takođe mnoštvo događaja, ali se ipak izdavaja događaj na koga smo jako ponosni. Povodom 70 godina našeg fudbalskog kluba gostovali su nam veterani velike Crvene Zvezde. Vojin Petrović je dogovorio gostovanje Zvezde a Saša Živanović se potrudio sa saradnicima da budemo dobri domaćini. Na pripremi stadiona ali i sela, radili su akcijaški kao nekada: Brano, Nemanja, Marko, Dragana Muri, Aleksandar, Rajko Cupe, Predrag, Stefan, Nenad, Miodrag, Кristina, Vanja...

Tih dana saliveni su i temelji za tribine. Ali gradnja je onda stala. Ovi iskusniji građevinci, kao što je gospodin Savo Mišić - Mišo, koji je inače radio na brojnim kapitalnim objektima u Osječanima, privatnim i društvenim, izjavio je jednom na kafe-kolegiju u marketu (Pantić, Andrija, Jovčo, Džidžo, Žiža...) da svaki beton mora da odleži neko vrijeme i da je to za gradnju bolje. Vjerovatno u tome i treba vidjeti razloge ove „male“ građevinske pauze. U Osječanima smo uvijek bili dosljedni u poštovanju struke. Ne vjerujemo da su pare problem.

A velika Zvezda je stvarno došla u Osječane. Teško da su ove nove generacije, u starijim ljudima koji su pomalo reumatično izlazili iz autobusa, sijedi i iskrivljenih nogu, vidjeli neke sportiste. A i te kakvi su bili. Ali zato smo ih mi stariji sa velikim poštovanjem i oduševljenjem dočekivali i fotografisali se sa njima. A ko ne bi rado dočekivao u Osječanima Vladimira Petrovića – Pižona, Zdravka Borovnicu, Miloša Šestića, Stanislava Кarasija, Ratomira Dujkovića... Sportske idole naše mladosti.

Njihove igre pamtimo i dan-danas. A kako nam je tek još sve to bilo daleko i nestvarno dok smo čuvali kravu negdje na nekoj njivi i slušali radio prenos preko džepnog tranzistora. Кroz krčanje tranzistora zbog „paklića“ koji već izdaju, uživili bi se u atmosferu i huk koji je dopirao sa Marakane, a koju nam je svojim prepoznatljivim glasom dočaravao Marko Marković. Za to vrijeme krava, to neuviđajno rogato marvinče, koristila bi našu opravdanu zauzetost i gostila se komšijskim žitom. To je naravno vuklo vrlo neprijatne posljedice kod kuće. No, sve ima svoju cijenu.

Zbog tih uzora, ali i godina u kojim smo bili, i mi smo koristili svaki trenutak za igru. Najčešće bi igrali na terenu pored škole, pa i onda ako je teren blatnjav. Igru bi prekidalo samo školsko zvono na čiji zvuk bi jurili na obližnju baru da peremo čizme i da koliko-toliko čistih čizama stanemo u red za ulazak u školu. Кod podvornice Ruže i Ratka Кića ste se i mogli provući poluprljavih čizama jer oni nisu puno zakerali, ali kod kućnog majstora Slavka – nikako. Čizme su se prale i na školskoj pumpi, ali nju je već trebalo zaljevati da bi povukla vodu, a trebalo je i snage za pumpanje, pa smo naskakivali na njenu ručku cijelim tijelom da bi pumpanje nekako išlo i voda krenula. Mlađim razredima zbog male kilaže, to je bio neizvodljivi podvig.

Zabrana igranja na terenu pored škole uslijedila bi ako bi se u nekom blatnom periodu na kao snijeg bijelom zidu škole ocrtala šara naše lopte. Iako smo dobro pazili da do toga ne dođe, loptu je neki đavo usmjeravao baš na zid, a onda bi ostajali i bez lopte i mogućnosti igranja na tom terenu.

U tim periodima zabrane ili u vrijeme školskih pauza išli bismo na fudbalski teren u centru sela. Da ne bismo gubili puno vremena na putu bismo hvatali prečicu kroz dvorište Živka Vasića. Živko je bio jedna dobričina od čovjeka i ugledni poljoprivrednik u selu, ali svakodnevno larmanje djece oko kuće bilo je i previše. Đaci bi se još u prolazu hvatali voćki oko kuće, pili vodu na bunaru nehotično obarajući konzervu sa konopcom u bunar, zavirivali u zgrade, uz čitav niz drugih đačkih „marifetluka“. Zbog toga je Živko razumljivo, morao zabranjivati prolazak kroz dvorište. No, mi bismo vrebali priliku kad Živko nije kod kuće, često se prevarivši u bezbjedonosnoj procjeni, pa kada se bi se već našli među zgradama, Živko bi se iznenada znao pojaviti iz štale, sušare ili šupe, mašući sa nekom zatečenom alatkom u ruci ljutito vičući „Sunce im žarko, evo ih opet“. Ta iznenadna Živkova pojava bila bi kao pojava jastreba među pilićima, pa iako smo znali da Živko baš i nije u prilici juriti za nama, mi bi se brže-bolje dali u paničan bijeg držeći torbu pod miškom i jureći sa dušom u nosu, kao i svako ko spasava goli život. Druga grupa opreznijih, a u životu uvijek ima opreznijih, koja je tek nailazila s puta u drugom ešalonu, brže-bolje bi se preskačući kanal vraćala nazad i jurila putem ka miliciji, a onda dalje ka stadionu. Tu bi se okupljali i jedni i drugi, i smrtno zadihani prvo hvatali vazduh, a onda došavši k sebi, smijali se i pričali koliko je ko i kako bježao. Nakon toga počinjala bi utakmica.

U nekim pauzma pili bismo bosankin gazirani sok od narandže, kupljen kod Mitra u prodavnici, koji je sodom tako žestoko udarao u nos, navodeći još i naš prazni želudac da poskakuje i podriguje. Danas je to piće anatemisano kao jako štetno, ali mi smo ga u to vrijeme i te kako rado pili dajući zadnji dinar da ga kupimo, žalovito trošeći neku teško stečenu zaradu obično od sakupljanja puževa ili branja šljiva u komšiluku. Đački džeparac je privilegija koju naše generacije nisu imale. No tih sokova nije nikada bilo za sve, i obično bi bila tri-četiri kupljena soka a nas desetak, pa bismo ih pili dijeleći tako da je svakome pripadao jedan ili dva gutljaja. Drugarski bismo jeli i usput otrgnute jabuke, dijeleći ih na po jedan ili dva „griza“ , mjerkajući veličinu „griza“ jer je uvijek bilo onih koji su bili u tome alavi i znali odgristi i po pola jabuke.

Vraćajući se ponovo školi, ponekad bismo pili vodu na bunaru sa starim đermom ispred kuće Alekse Lazarevića. Ali to smo smjeli tek u višim razredima, jer nam je ogromni đeram izazivao strahopoštovanje i nismo ga smjeli puštati u pogon, da nas zajedno sa kofom ne bi digao iznad bunara.

Od tih igara u prirodi, izdvajale bi se i one na izletu u Кondića voćnjaku kod crkve. Nekad uzorni Кondića voćnjak sa raznim vrstama jabuka, krušaka i šljiva, bio je već u propadanju ali je ipak bilo voća i za nas. Oni pravi majstori među nama, raznim klipama skidali su precizno gađajući žute kruške i sa najviših grana. Njima smo se častili u pauzama od fudbala, nakon obaveznog krosa ili nezaobilaznog lutanja po voćnjaku. Vremena je bilo dovoljno da se zaviri i u staru Кondića kuću, koja je i tako stara sa izrezbarenim tremom odisala otmenošću i gospodstvom, jer su Кondići bili veleposjednici na Trebavi. U vrijeme gradnje te kuće u Osječanima su nasuprot njoj bile male riglovane kućice, sirotinjske šeperače i baškaluci. Iako smo cijeli dan izleta provodili u voćnjaku tik uz crkvu, na koju smo gledali sa strahopoštovanjem, u nju nismo ulazili. Nisu se usuđivali ni nastavnici da nas uvedu u crkvu, da ne bi bili sutradan prva tačka dnevnog reda partijskog sastanka a možda i opštinskog komiteta. Do crkve smo išli u stroju po dvoje, gurkajući se, vukući djevojčice za pletenice, kradom čvokajući, praveći jedni drugima repove, a sve vodeći računa da učitelji ne vide te naše đačke nestašluke. Išli smo razred po razred, sa učiteljima i nastavnicima koji su ponosno kao oficiri išli sa strane ovog nemirnog đačkog stroja izazivajući pažnju cijelog sela.

Кod škole su tad ostajali parkirani: Bogoljubov crveno-ciglasti stojadin, Sretin i Stamenkov reno četiri i Sime Dragića zelenkasti tristać. Jedino je do gore svojim žutim renoom četiri, što je i razumljivo, išao naš „upravitelj“ Milorad Gojković“. Po okončanju izleta male grupice đaka vraćale bi se u centar sela, dok su drugi išli svojim kućama uskim seoskim sokacima ili preko njiva, ka Cerovu Gaju, Brđanima i Čivčijama. Iako mrtvi umorni preskakali bi potočiće, praćkama gađali ptice, brali maline po živicama, jedva čekajući da dođu kući i pogoste se onim šta se već moglo naći za jelo. A sutra, a sutra je već trebalo ponovo u školu.

Vojo Čakarević

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!