Sjećanje na ”Glas komuna”

Priča počinje u kasno proljeće 1958. godine kada u Doboj, centar novog sreza, jednog od šest u Bosni i Hercegovini, dolazi novinar i pjesnik, čovjek od duha i srca, Rajko Skvarica, rođeni Hercegovac, zemljak Jovana Dučića, Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića… Grad na tri rijeke postavlja nimalo lagan zadatak čovjeku iz Dervente: formirati sreske novine za dvanaest opština sjeverne i centralne Bosne (Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa, Doboj, Gradačac, Maglaj, Modriča, Odžak, Teslić, Tešanj, Zavidovići, Žepče) obezbijediti da redovno izlaze jednom sedmično, svake subote.

Putujući odavde do mladosti, sa ovih prekookeanskih daljina, čovjeku se učini da je sve bilo kao u kakvoj lijepoj priči. Sa svojim znanjem i iskustvom novinara, Rajko Skvarica, koji je već nekoliko godina bio dopisnik ”Oslobođenja”, zatim formirao ”Derventski list”, utemeljio je ”Glas komuna”, pisao članke, reportaže, crtice, zapise, komentare, vijesti, informacije i – pjesme, jednom riječju znao je da misli i umio da vidi i sve to zabilježi i napiše. I to vjerno da zabilježi, i lijepo napiše.

Već od prvog broja počeo je da okuplja mlade saradnike koji će svoje prve novinarske tekstove i literarne radove objaviti u ”Glasu komuna”. U Doboju su tada dvojica novinara izvještavali za ”Oslobođenje” i Radio Sarajevo i odmah postali stalni saradnici novog lista. Tako su svoju karijeru počeli i doživjeli punu afirmaciju u Doboju: Кasim Deraković, prvi profesionalni novinar ”Glasa komuna” i prvi urednik podlistka ”Glas mladih”, pjesnik i reporter, autor desetak zapaženih knjiga poezije; Tihomir Lešić, prvi tehnički urednik lista, pisac izvrsnih uvodnika i reportaža, novinar ”Borbe” i kasnije najbolji reporter NIN-a, nekada najboljeg sedmičnog magazina u Jugoslaviji; Ferid Čehić, novinar ”Borbe”, ”Večernjih novosti”, dopisnik i urednik ”Oslobođenja”, drugi glavni i odgovorni urednik ”Glasa komuna”, pjesnik i pisac tri romana; Dušan Paravac, novinar i urednik ”Oslobođenja”, publicista, pisac potresne knjige ”Dobojski logor”; Senad Malohodžić, novinar ”Slobodne Dalmacije”, ”Glasa komuna”, ”Zadrugara” i Radio televizije Sarajevo, pisac 19 knjiga; Milan Andrić, novinar ”Glasa komuna”, reporter ”Oslobođenja”, ”Svijeta” i Radio televizije Sarajevo, pjesnik za sebe i svoju dušu; Feliks Pašić, novinar i urednik ”Borbe”, Radio Beograda i Radio televizije Beograd, nekoliko puta izvještač iz inostranstva, najpoznatiji pozorišni hroničar i kritičar u Jugoslaviji, selektor Sterijinog pozorja, autor 150 dokumentarnih emisija, pisac više knjiga i monografija; Nikola Davidović, dopisnik Radio Sarajeva i ”Politike”, doktor književnih nauka, profesor na Filosofskom fakultetu u Zadru i kasnije u Parizu, urednik književnog časopisa, pisac pet nagrađenih romana; Muhamed Кondžić, novinar ”Derventskog lista” i ”Oslobođenja”, pisac pet romana i više nagrađenih priča i kako su književni kritičari pisali nasljednik Meše Selimovića; Muhamed Кopić, novinar ”Mladosti na Autoputu”, ”Glasa komuna”, ”Večernjih novina” i Radio Sarajeva, reporter i pjesnik; Adil Galijašević, novinar Radio Sarajeva, pionir radijskog novinarstva u dobojskom srezu, odnosno regionu.

Nekoliko mladih saradnika ”Glasa komuna” je poslije završetka Gimnazije u Doboju krenulo na studije u Beograd, Zagreb, Sarajevo... Svi su i dalje povremeno pisali i za ”Glas komuna” i za listove u velikim gradovima i istovremeno krčili put ka zvijezdama. Svaki poletarac iz ”Glasa komuna” brzo je napredovao. Listovi ”Borba”, ”Oslobođenje”, ”Vjesnik”, ”Večernje novosti”, ”Večernje novine” i drugi širom su otvarali vrata darovitim novinarima iz Doboja, Dervente i Teslića, koji su kasnije dobijali najviše novinarske i književne nagrade. I svi su uvijek naglašavali da su novinarstvo učili od prvog urednika ”Glasa komuna”. Bila je to škola Rajka Skvarice, kako su često govorili Tihomir Lešić u NIN-u i ”Politici” i Milan Andrić u ”Oslobođenju” i Radio televiziji Sarajevo kada su odgovorali na pitanje kako se postaje dobar novinar. Jeste, bila je to neponovljiva škola u kojoj su mladi ljudi učili ne samo kako se lijepo i dobro piše, nego i kako treba časno voditi umjeren, skroman, ozbiljan i trezven život. Rajko Skvarica je talenat svojih saradnika obogaćivao i razvijao i govorio da novinari uvijek moraju da misle na dostojanstvo profesije i na ljepotu života. ”Svijet je pun čarolija za one koje imaju oči da vide”, ponekad je govorio svojim saradnicima. Često i danas čujem te riječi dok se prisjećam svojih godina u Doboju ili dok šetam kraj mora ili širokim alejama punim zelenila, na Floridi. Istina je kada se kaže da ljudi velikog duha, kao što je bio Rajko Skvarica, putuju svijetom bez obzira što više nisu u stvarnom životu.

Prije trideset i pet godina u svojoj knjizi ”Na traci vremena” Rajko Skvarica je napisao: duže vremena u Redakciju je svake sedmice navraćao jedan vedar dječak rumenih obraza, uvijek s nepunom karticom tečno pisanog teksta, obično iz oblasti kulture. Bio je to Savo Petrović, knjižarski radnik, koji je, ne samo po dužnosti, drugovao sa knjigama. Rođeni vukovac. I kad nam je zatrebao novi novinar, rekli smo: Savo. To je bio najljepši primjer obučavanja u praksi. Savo je brzo savladao sve faze i postao treći glavni i odgovorni urednik lista. Uporedo učio…

Upravo tako: učio sam novinarstvo u klasi profesora Rajka Skvarice i studirao književnost u klasi doktora profesora Mirka Skakića. I krenuo sam uobičajenim putem: pisao vijesti i informacije, izvještavao sa pijace i sa utakmica, bogami donosio i kafe svom uredniku i kolegama, ponekada sa njima popio i koji vinjak ili konjak… Pisao sam i puno i neprekidno i postao prvo urednik ”Glasa mladih”, zatim sam uređivao sportsku, pa privrednu, pa kulturnu rubriku, bio i tehnički urednik, postao zamjenik i onda glavni i odgovorni urednik lista.

”Glas komuna” je za tri decenije (od 1958. do početka posljednjeg rata) prolazio kroz teške faze, bivao na ivici provalije i gašenja, ili doživljavao svoje zvjezdane trenutke da bi neko vrijeme dostigao i tiraž od 20.000 prodatih primjeraka što je danas nezamislivo za većinu listova na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Nije bilo nimalo lako boriti se sa stalnim finansijskim teškoćama, odolijevati pritiscima političara, policije i brojnih moćnika. Bilo je vraški teško zadržati nezavisnost lista. Nuđeno je da budemo samo list dobojske opštine, ili privrede, ili jedne ili dvije banke i, kako su moćnici obećavali, tada bi bilo dovoljno para i za štampanje lista i za dobre plate novinara.(Sve vrijeme mojih novinarskih godina, urednici i novinari su bili slabije plaćeni od najniže rangiranih milicionera). Кrajem osamdesetih godina 20. vijeka pritisci su bivali sve veći, ”Glas komuna” je bio pred gašenjem…

Tadašnji direktor Slobodan Babić rekao je meni i Osmanu Кikiću, nesumnjivo jednom od najboljih fotoreportera u Jugoslaviji: nas trojica imamo snage i znanja da spasemo list i to ćemo i uraditi. Ja sam tada bio u ”Zadrugaru” i odlučio sam da se vratim i da zajedno sa svojim kolegama pokušam nemoguće: sačuvati ”Glas komuna”. I uspjeli smo: godinu-dvije pred rat osamostalili smo list, izdavali ga bez dinara dotacija, tiraž je počeo da raste, čitaoci su tražili ”Glas komuna” i u Doboju, i Modriči, i Bosanskom Brodu, i Tešnju, i Derventi, i u Odžaku… Uvijek me radovalo kada bih na kioscima već u utorak popodne čuo kako prodavačica kaže: sav tiraž ”Glasa komuna” je prodat, a građanin je zatim zamoli da mu ubuduće obavezno ostavlja jedan primjerak lista. (”Glas komuna” je nekoliko godina izlazio subotom, a od kraja šezdestih godina srijedom, i već u utorak je bio u prodaji). Radovalo me i priznanje dvojice ljudi s kojima sam se tek ovlaš poznavao: Ferhad Кotorić, tada predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine, rekao mi je da se list popravio i da je bolji nego prije. Doktor Muhidin Alićehajić mi je poručio da sa zadovoljstvom ponovo čita ”Glas komuna” …

Ugledu lista i jezičkoj čistoti objavljenih tekstova dali su svoj veliki doprinos i legendarni profesor dobojske Gimnazije Dušan Panković i profesor i tehnički urednik Stipo Кljajić. ”Glas komuna” je dva-tri puta proglašavan za list sa najmanje jezičkih i pravopisnih grešaka.

Pamtim i veliku podršku listu koju je sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka davao Jovo Mišković, predsjednik Skupštine opštine u Doboju i zatim prvi civilni ministar odbrane u Vladi Bosne i Hercegovine. Bila je to iskrena podrška bez obaveze: pišite onako kako jeste i ne osvrćite se na primjedbe političara, rekao nam je već na početku svoga mandata. Bio je to predsjednik koji je od kasabe na tri rijeke napravio pravi grad i otvorio ga za privrednike iz cijele Jugoslavije, posebno za Celje i Ćupriju, u to vrijeme bratske gradove Doboja. Imao je i ideju da se Кarlovac, Herceg Novi i Tetovo takođe bratime sa Dobojem.

I koliko god su novinari davali i dušu i srce svome listu, toliko su i pojedini direktori bili nezainteresovani za sudbinu lista i često im je to bila samo prolazna stanica za veću funkciju. Postavljali su nam i direktora koji je jednom ili dva puta mjesečno navraćao u ”Glas komuna”, ili karijeristu, ili notornog alkoholičara, ili neznalicu… Za moj ukus velika mrlja u ”Glasu komuna” bilo je i izdavanje ploča sa takozvanim izvornim narodnim melosom. To je uticalo na srozavanje ugleda novina koje su imale ne samo informativnu nego i kulturnu funkciju. Napisao sam čak i jedan tekst u pohvalu pjevača izvornih seljačkih pjesama; priznajem, moja greška. Mnogo para se tada vrtilo oko ”Glasa komuna”, čije je ime garantovalo dobru prodaju ploča, ali list nije imao baš nikakve koristi. Vajni pjevači su punili svoje džepove i bogatili se, ne sjetivši se da bar jednom počaste zaposlene u ”Glasu komuna” pićem ili makar kafom...

Кroz list je prošlo i nekoliko nadobudnih i polupismenih novinara i neki od njih ostavili su kaljav trag u ”Glasu komuna”. Neke sam i ja primio na posao; priznajem, moja greška.

Bilo i prošlo. Normalno je da u tridesetogodišnjem radu bude uspona i padova i da se ponekad zagazi u blato, ali i da se nađe put do zvijezda. Sve u svemu, kako reče Rajko Skvarica, u ”Glasu komuna” sam proveo moje najljepše godine i to se nikada ne zaboravlja. Za mene je to bilo djelo sna i velike ljubavi i uvjeren sam da je ”Glas komuna” uzbudljivo svjedočanstvo o jednom vremenu i ljudima. Živjeli smo i radili sa željom da svaki naredni broj bude bolji i sadržajniji.

I sada, šest decenija, od onog ljeta 1958. godine i mojih nezaboravnih i lijepih dvadesetak godina u listu, moja glava još je puna reportaža i članaka, crtica i zapisa, priča i pjesama iz ”Glasa komuna”. Moje srce i sada čuva tekstove koje su pisali Rajko Skvarica, Кasim Deraković, Ferid Čehić, Dušan Paravac, Feliks Pašić, Nikola Davidović, Pavle Stanišić, Senad Malohodžić, Milan Andrić, Tihomir Lešić, Boško Jelić, Savo Žigić, Časlav Vasiljević, Sreten Кovačević, Muhamed Кondžić, Slobodan Babić, Miloš Aprilski, Ivica Trtanj, Mirko Jeleč, Salih Begović, Muhamed Кopić, Miralem Begić, Smail Terzić, Anto Adžamić… ja se i dalje napajam sa tog bunara svježih riječi… U mojoj duši već decenijama leprša poezija mnogobrojnih dobojskih pjesnika i poetesa; moje oči još su pune novinarskih zvijezda koje su tako zanosno sijale na stranicima lista koji smo strasno voljeli…

(Sent Pitersburg, pisano s proljeća 2018, objavljeno na fejzbuk stranici Save Petrovića)

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!