Menu

Sanjam Doboj, ne baš slučajno

  • Autor  Savo Petrović Dobojski Info
  • 9 Komentara
FOTO: Dobojski Info | Sanjam Doboj, ne baš slučajno FOTO: Dobojski Info | Sanjam Doboj, ne baš slučajno

(Dr Ivan Petričević, pulmolog, publicista, pjesnik, istoričar, istraživač stećaka)

U kasnu jesen 1956. godine jedinice Crvene armije okupirale su Mađarsku. Tada je i Jugoslavija živjela u strahu od sovjetske intervencije pa su Tito i njegovi generali zamislili strategiju odbrane na rijeci Savi. Doboj je određen kao mjesto za logističko-zdravstveno uporište. Doktor Ivan Petričević bio je tek završio specijalizaciju pnemoftiziologije u Zagrebu i po dekretu Ministarstva zdravstva određen je da ide u Doboj i da tu ostane tri godine.

Hm, Doboj?! Otkud baš Doboj – moje li grdne sudbine, razmišljao je tada mladi ftiziolog, ali nije smio ništa reći, na dekret nema prigovora. Trinaest godina ranije, u kasnu jesen 1943. godine, osamnaestogodišnji Ivan Petričević, rodom iz sela Lovreć, kod Imotskog, prolazio je sa porodicom kroz Doboj, grad na sjeveru Bosne, na putu za Zagreb, kod rođaka. Kuća Petričevića bila je spaljena, a otac, majka i sin bježali su pred naletom fašista. Prvo su kamionima stigli do Mostara, pa nastavili put uskotračnom prugom preko Sarajeva, Zenice i Doboja do Slavonskog Broda.

U Doboju je bila kontrola voza, zatim dopuna vode i goriva za lokomotivu. Mladi Dalmatinac je izašao na peron, pogledao prema tvrđavi i ugledao tmurne oblake i zloslutne ptice koje su ispuštale užasne krike. ''Ovo je jedino mjesto u Jugoslaviji gdje ne bih mogao živjeti'', pomislio je tog trenutka Ivan Petričević, koji će (čudne  li sudbine!) krajem pedesetih godina 20. vijeka oformiti  grudno odjeljenje Bolnice u Doboju i postati prvi šef tog Odjeljenja i zatim sa svojim saradnicima izliječiti mnogo ljudi i uveliko smanjiti broj oboljelih od tuberkuloze.

Dr profesor Ivan Petričević, pulmolog, postao je prvi primarijus Medicinskog centra u Doboju, prvi doktor medicinskih nauka i prvi redovni, pa vanredni profesor Medicinskog fakulteta u Banjaluci.

Prve tri godine brzo su prošle i doktor Ivan Petričević će nastaviti da radi u Doboju još 32 godine, napraviti vikendicu u obližnjem selu Prisade i tu, u Bosni, kako je zamišljao, otići u penziju i ostati do kraja života, podno drevne Gradine koja ga je ponekad podsjećala na Vrh-Gradinu, kod njegovog Lovreća. U blizini Lovreća, kako legende kažu i kako je zabilježio istoričar i ljetopisac Šimun Milinović, rođeni su Marko Kraljević i njegov otac, a iz toga kraja su potekli Aleksa Dundić, heroj Oktobarske revolucije u Rusiji, pjesnici Tin Ujević, Vlado Gotovac i Pero Gudelj, bokser Mate Parlov, književnik Ivan Raos, glumac i reditelj Antun Tonči Vrdoljak, general Veljko Kadijević, pjevačica Neda Ukraden...

U Doboju je stvoren Regionalni medicinski centar koji je već 1985. godine imao 113 liječnika, osam stomatologa, 12 farmaceuta i 450 medicinskih sestara i dosegao više od tisuću bolesničkih postelja. U reportaži o Ivanu Petričeviću, dobojski i sarajevski novinar Senad Malohodžić je zabilježio da će se ime ovog doktora spominjati s poštovanjem u medicini još mnogo decenija. Na liječenje mu je bio doveden 61-godišnji Petar Đukanović iz Modriče koji je bio živa mumija – težio je samo 21 kilogram! Svako liječenje je bilo izlišno, jer se u medicinskoj literaturi smatra da čovjek koji izgubi pedeset posto svoje težine teško može ostati živ, a Petar je izgubio 75 odsto svoje kilaže. Međutim, doktor Petričević je pokušao nemoguće i poslije šest mjeseci liječenja, Petar Đukanović je dobio 50 kilograma i otišao kući kao spašen slučaj!

Čovjek koji se davne 1943. godine uplašio Doboja, zatim igrom sudbine došao u ovaj grad da radi i stvara svoju briljantnu ljekarsku karijeru, okrio je prvi pisani trag o postojanju Dobuja, kako je pisalo u pismu na latinskom jeziku iz Dubrovnika upućeno caru Sigismundu, napisanom prije 602 godine. I taj Doboj zavolio je kao i svoj Lovreć i ne sluteći da će jednog dana biti protjeran kao i iz svog rodnog sela. A novinar Ferid Čehić jednom je rekao Ivanu Petričeviću da mu zavidi i da je ljubomoran jer Doboj voli više od njega, rođenog u gradu na tri rijeke.

- Vaša mi ljubomora kao rođenog Dobojlije nimalo ne smeta, odgovorio je doktor. Poslije nekoliko godina života u Doboju, ja sam se pretopio u njegovog građanina i bio odlučio da ga nikada ne napustim. Sudbina je, međutm, bila drugačija...

Dolazi 1992. godina i opet dekret. Dr Ivan Petričević sa suprugom i kćerkom dobio je papir na kome je pisalo da se mora seliti iz Doboja. Otputovao je s tugom u srcu...

Protjeran je iz Doboja, grada čiji je rodni list pronašao u Dubrovačkom arhivu i tako saznao i objelodanio da se Doboj prvi put spominje 1415. godine. Prognan je vrhunski ljekar, intelektualac i kulturni pregalac, publicista i pjesnik. Pisao je i objavljivao naučne radove, proučavao je stare knjige i stećke u svom rodnom Lovreću i u Bosni i bolje poznavao istoriju od mnogih profesora. Pisao je poeziju (knjiga pjesama ''Lirika'') i dovodio u svoj stan pjesnike iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Njegovi gosti su bili Dobriša Cesarić, Stevan Raičković, Dragutin Tadijanović, Mak Dizdar, Novak Simić, Ivan Raos, Izet Sarajlić... Ovi i neki drugi pisci

imali su svoje književne večeri u Doboju zahvaljujući  pozivima dra Ivana Petričevića. Poznavao je sve dobojske pjesnike. Na jednoj književnoj večeri je recitovao pjesme Dobojlija Kasima Derakovića, Pavla Stanišića, Jozefine Dautbegović, svog kolege ljekara Željka Štengera, Izeta Sarajlića... Na moje iznenađenje, recitovao je čak i moje dvije pjesme. Govorio je njemački i engleski.

Bio je prijatelj i poznatog dirigenta Herberta fon Karajana, često je išao u Beč na muzičke svečanosti. Obožavao je muziku Volfganga Amadeusa Mocarta.

Dvije-tri godine pred rat sreli smo na ulici, oba uplašeni pred smutnim vremenom. Vedrina ga i tada nije napuštala i odmah mi je izrecitovao stihove koji se još nisu smjeli javno govoriti: Ko ne voli druga Tita / upala mu kita...

U svom radu, pacijentima  je preporučivao da čitaju poeziju. A kada bi došao neki bolesnik sa sela pitao ga je da li zna pjesme koje se pjevaju u njegovom mjestu i ako zna da ih recituje i zapiše. Tako mi je jednom rekao kako mu se sviđaju pjesme iz okoline Dervente: Oj, jebem te vojni referente /  što oćera momke iz Dervente ili druga: Mala moja legla kraj borića / dođe šumar pa je počekića… Sakupljao je kratke pjesme iz naroda i čuvao u posebnoj svesci.

Svoje doživljaje i susrete sa ljudima zapisivao je i objavio u knjizi ''Usorske uspomene''. Zanimljiva je priča o jednoj ženi, gospođi Panić, iz Bijelog Bučja, sa Vučje planine, ispod Vlašića:

''Ova žena imala je 40 godina i bolovala je od tuberkuloze, pisao je doktor Ivan Petričević. Nakon liječenja je otpuštena, nije redovno uzimala lijekove i došla je opet u bolnicu i zamolila me da je primim, ali bez prisutva Gojka, njenog muža.

- Joj, doktore, pomagaj, ako boga znaš! Nije mi do moje bolesti, trudna sam. Doktor u Tesliću mi je kazao da sam u petom mjesecu trudnoće. Ne  mogu od sramote roditi. Uradi nešto i pomozi mi. Odgovorio sam joj da je prekasno i da ću je zadržati na liječenju do poroda.

- Kakav porod, ja imam tri odrasle kćeri, jedna je udata i ona je noseća. Ja da rađam zajedno sa kćerkom, radije ću se ubiti… Rekao sam joj da ćemo obaviti sve pretrage, pa je pitam: ima li sina. Odgovori niječno.

- Slušaj, draga ženo, sad je prilika da rodiš sina.

- Ako ti znaš da bih rodila sina, moj Gojko bi ti dao svoje imanje, jedno od najvećih u cijelom selu…

To je bilo vrijeme kada nije bilo ultrazvuka, pa se nije mogao utvrditi pol djeteta. Ali, nešto mi je govorilo da bi ta žena mogla roditi muško dijete.

- Doktore, ako ja rodim sina, kako ti kažeš, daću mu tvoje ime. Zvaće se Ivan. Obećaj mi da ćeš biti kum.

Obećao sam, ova žena je rodila sina i ja sam dobio poziv da budem kum. Kad je njen svekar doznao da je dobio unuka, sav radostan, zapalio je stog sijena. I pođoh u pohode porodici Panić, na planini. Morao sam sat-dva jahati na konju. I stigoh u Bijelo Bučje. Po protokolu crkve nisam mogao prisutvovati obredu, postao sam ''šišani kum'', odrezavši djetetu čuperak kosice. Darovao sam svom imenjaku zlatnu narukvicu sa datumom 25.6 i inicijalima I.P. (Ivan Panić).

Kada su Gojko i njegova žena donijeli malog Ivana na krštenje, pop je zapitao koje ime daju sinu.

- Ivan – rekla je.

- Ne može Ivan, nego Jovan, odbrusio je pop.

Žena je bila uporna da dijete nosi moje ime i odgovorila popu:

- Moja baba je iste vjere kao i ja i zvala se po rodu Ivanović, a i mi Srbi u Bosni slavimo Ivandan. Pope, biće Ivan!''. 

 * * *

Doktor profesor Ivan Petričević poslije trideset i pet godina rada protjetran je iz Doboja i sve do smrti, 2013. godine, živio je u Baškoj Vodi, na Jadranu. U intervjuu novinaru Mirku Jeleču, prije nekoliko godina, Petričević je napomenuo da je odgojio desetak specijalista svoje struke, kroz odjeljenje je prošlo stotinjak stažera, stotine studenata slušalo je njegova predavanja i polagalo ispite.

- Prema svima sam nastojao da budem pažljiv i pravičan, ali samo mi se dvoje javilo za nepune dvije decenije mog boravka u Dalmaciji, prisjećao se dr profesor

Petričević. I taj Doboj od koga sam zazirao kada sam ga prvi put ugledao, postajao mi je sve privlačnijim. Svoje najljepše godine proveo sam u njemu, dao mu svoj rad i znanje, a na kraju i ljubav. I danas, kad nešto sanjam, najčešće je to o Doboju, dobojskim prostorima i ljudima, to nije slučajno. I žalim za svima onima koji su protjerani i danas lutaju po bijelom svijetu željni povratka u svoje domove kao što sam i ja želio da živim u svom Doboju…

Stan dra Petričevića u Doboju i vikendica u Prisadama su opljačkani i opustošeni.

Provalnici su odnijeli sve stvari, umjetničke slike, naučne radove i rukopise, knjige

pobacali na smeće, ostavili su samo Kuran i – dvije Biblije. Ove najpopularnije hrišćanske knjige su poklon od svećenika Emila Ante Čehulića i Josipa Kudića i popa Predraga Popovića iz Doboja.

- Ne mogu prežaliti ni luč,  komad drveta za potpalu vatre, koji mi je donio na poklon jedan siromašni čovjek sa nekog planinskog sela kada sam mu pomagao da savlada  tuberkulozu… To je bio moj nadraži poklon od mnogih koje sam dobio od svojih pacijenata za 35 godina rada.

Moji prijatelji Ferid Čehić, Časlav Vasiljević, Ibro Mulaomerović, Pavle Stanišić, Radenka Mihić, Stipo Kljajić, Novak Tešić, Zemka Mulalić, Mićo Mišurić, Mirko Jeleč, Slobodan Babić i drugi pozdravili su moj predlog da jedna ulica u Doboju dobije ime ovog zaslužnog Dobojlije, ljekara, profesora, časnog i ponosnog čovjeka, publiciste, istoričara,  pjesnika… Ne znam da li su dobojski vladari vidjeli taj predlog, ali znam da Doboj, grad čije je rođenje otkrio Ivan Petričević, još nema njegove ulice. Na svoju sramotu, i tugu.

(Tekst je objavljen na portalu XXZ magazin u Beogradu i u knjizi ''Moji saputnici'' Save Petrovića, izdanje  Artprint Banjaluka, XXZ magazin Beograd i Tačno.net Mostar)

9 Komentara

  • Милан Гојковић
    Милан Гојковић petak, 29 maj 2020 08:07 Link komentara

    "Зло чинити, од зла се бранећи,
    ту гријеха нема никаквога"
    П.П.Његош у нужној самоодбрани.

    Prijavi
  • Mitar Prvi
    Mitar Prvi četvrtak, 28 maj 2020 16:20 Link komentara

    Mitre bolan šta to pišeš?!
    Svjedočiti će Obren protiv tebe u Sahrajevu i natovariti ti na leđa čitav dobojski SDSNSD.
    Znaš da od njih većih komunista, četnika, poturica i Dodikovaca nema na bijelome svetu.
    Vidiš da sve puca od rahata i miline po vascijelom Lipačkom dunjaluku.

    Prijavi
  • Mitar
    Mitar četvrtak, 28 maj 2020 13:58 Link komentara

    @za "iskrene" ljude
    Evo super, bio ljudina. Ajde sad jedna priča o nekom Srbinu doktoru koji je ostao u FBiH i ubijen tamo. Može li? Da li je bilo takvih? Zašto ne pišete o doktoru Mithatu Hadžikaduniću koji je ubijen od muslimana ekstremiste u Tešnju?
    Hadžikadunić Hase Midhat, dobojski hirurg svjetskog glasa (r.1953), nesretnim slučajem s 15 metaka ispaljenim iz zagija ubijen na radnom mjestu u Ratnoj bolnici Tešanj dana 24.07.1993.g. od strane sina direktora bolnice i poznatog političara dr. Ekrema Ajanovića. Doktor Hadžikadunić je nosilac ordena Zlatni ljiljan.

    Prijavi
  • Милан Гојковић
    Милан Гојковић četvrtak, 28 maj 2020 11:49 Link komentara

    Саво, Саво - снови су чудо невиђено.

    Prijavi
  • Hazim Omercic Doboj M. Tita sada Svcetog Save 65/11
    Hazim Omercic Doboj M. Tita sada Svcetog Save 65/11 četvrtak, 28 maj 2020 10:15 Link komentara

    Dr,Ivan petricevic okojni bio je cjenjen od gradjna Donoja i okoline,od porodice Omecic isto tako samno je bio izuzetno u dobrim odnosima kao i brtom Midhtom rahmetli,jecni mu slava i hvala por.Omercic!

    Prijavi
  • Djuro
    Djuro četvrtak, 28 maj 2020 02:00 Link komentara

    A jebemu zivot vise Mitre i to: jest, bilo je pljackanja, ali pljackli su i nase tamo... ! Ili jos gora: ubijani su, ali ubijali su i nase tamo. Van pameti mi je to trazenje opravdanja za tudji kriminal i zlocin, zalosno.
    Zalosno je i to sto ta ljudina nikad nece dobiti svoju ulicu u Doboju

    Prijavi
  • Mitar Prvi
    Mitar Prvi sreda, 27 maj 2020 21:51 Link komentara

    Najluđe je to što su ga opljačkali i protjerali ljudi koji danas vrše najveće entitetske i državne funkcije, nikad za to nisu odgovarali, a sad još nas uče suživotu, podržavaju izgradnje vjerskih centara za radikalna tumačenja islama i sve ostalo.
    Šizofrenija totalna.
    Isto je u sva tri BiH tora. Svako svoje ovce šiša.

    Prijavi
  • Mrkalj
    Mrkalj sreda, 27 maj 2020 21:48 Link komentara

    @Mitar
    Moj Mitre, osnovni elementi na osnovu kojih obrazovan, produhovljen i civilizovan čovjek prepoznaje primitivca je njegov odnos prema raspravi kao kulturi izražavanja.
    Čim primitivac, u komentaru, kaže: „I oni su to nama radili...“, odmah znaš koliko je težak na vagi duhovnosti. Na osnovu te primitivne teze, iz razloga iracionalne osvete, monstrumi su u ratu ubijali nevine, starce, žene, djecu...
    Rat je ozbiljna stvar i onaj ko predstave o ratu, kao najvećem ludilu među ljudima, crpi iz političkih tirada političara, ostaje zauvijek ovca!
    Umjesto rečenice: „Ne sporim ni da je opljačkan i protjetan, ali to se desilo i svim Srbima u slivu rijeke Bosne i drugim dijelovma BiH, pa niko o tome ne piše“, trebalo je da (civilizovano) napišeš: „Ne interesuje me što niko ne piše o zločinima nad Srbima, to je problem produhovljenosti onih koji bi o tome trebalo da pišu a ne pišu. Ja se stidim što je dobojska ratna vlast protjerala čovjeka koji je u dobrobit stanovnika grada uložio cijeli svoj život! Ivan Petričević je meni bio veći prijatelj od svih ovih koji se nepismenom narodu predstavljaju kao srpski nacionalisti, a najobičniji su lopovi!“
    Tad bi ti, Mitre, i mislio svojom glavom, i bio i pravi Srbin, i bio veliki čovjek!

    Prijavi
  • Mitar
    Mitar sreda, 27 maj 2020 12:18 Link komentara

    Da li je cilj teksta da pokaže kako je pljačkana nesrpska imovina ili je cilj da se kaže nešto o životu jednog ljekara čiji je poziv i opredjeljenje životno bilo da pomaže ljudima. Ne sporim ni da je opljačkan i protjetan ali to se desilo i svim Srbima u slivu rijeke Bosne i drugim dijelovma BiH pa niko o tome ne piše. Bilo je i među njima uglednih ljekara, pisaca,profesora,inžinjera, ljudi! Pa ni riječ.

    Prijavi

Ostavi komentar

PRAVILA KOMENTARISANJA

Slobodno komentarišite, kritikujte i izrazite svoje mišljenje.

MOLIMO VAS DA PROČITATE SLEDEĆA PRAVILA PRIJE KOMENTARISANJA:

Komentari koji sadrže uvrede, nepristojan govor, prijetnje, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Nije dozvoljeno lažno predstavljanje, ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Molimo Vas da se u pisanju komentara pridržavate pravopisnih pravila. Komentare pisane isključivo velikim slovima nećemo objavljivati. Zadržavamo pravo izbora i skraćivanja komentara koji će biti objavljeni. Mišljenja sadržana u komentarima ne predstavljaju stavove gradskog portala Dobojski.info. Komentare koji se odnose na uređivačku politiku možete poslati na adresu redakcija@dobojski.info

nazad na vrh