Ima li spokoja u četiri Doboja?

Danas su veliki Srbi, Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati srećni u čemernoj državi – imaju svoje torove, religiju kao jedinu ideologiju i popove, svećenike i hodže kao mudre i učene ljude koji ih munjevitom brzinom vraćaju u srednji vijek, odnosno na aerodrom Čemerno odakle će letjeti bogu na istinu, bez anđeoskih krila. Koliko su krivi i dužni znaće se kad ih kerberi  budu pratili do svetog Petra ili prilikom seobe na ahiret.

Kako piše u Enciklopediji Jugoslavije, u izdanju Jugoslavenskog leksikografskog zavoda ''Miroslav Krleža'', štampanoj 1984. godine, prema usmenom predanju loklanog stanovništva, naziv Čemerno potiče od vjerovanja  da su srpske majke pratile turske karavane koji su u janjičare odvodili mušku djecu iz Hercegovine i Bosne za Carigrad – Istanbul. Iznemogle od napornog puta i uspona, majke su padale po drumu i zapomagale ''Kuku meni čemernoj! Jadna sam i čemerna''.

I u Srbiji se jedna planina zove Čemerno. Imaju dakle nekada dvije bratske republike Bosna i Heregovina i Srbija i tri nekada bratska naroda – Srbi, Bošnjaci i Hrvati nešto zajedničko: planine po imenu Čemerno i čemerno vrijeme u kome žive zamalo već tri decenije.

Nije mi namjera da budem licemjeran, ali jednostavno  rečeno  - dragi moji Srbi, Bošnjaci i Hrvati što ste tražili to ste i dobili. Poslije Titove ''diktature''  izglasali ste demokratiju i izvojevali mržnju, pljačku, strah. Bijedu. Potom je uslijedio novi val nacionalistčke demokratije , međusobno klanje, ubijanje, pljačkanje, silovanje, protjerivanje nevinih i nedužnih ljudi, žena i djece.  Bilo je časnih izuzetaka i protivnika nove demo(n)kratije, ali se oni u sve tri naroda mogu lako izbrojati. 

Podjele su nastavljene. Mostar, nekada čudesno lijepi grad na Neretvi, mješavina kulture, naroda, vjera, civilizacije – podijeljen na dva dijela: istočni, bošnjački i zapadni, hrvatski. Po logici trovjerskih naroda trebalo je da se u Mostaru nađe  i treći dio – srpski, ali to nije bilo u planu Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, očeva,  kako rekoše, srećnih nacija u Bosnu i Hercegovini.

I dok su Sarajevo i Mostar  podijeljeni na dva dijela, moj Doboj je raščerečen na četiri komada! Grad koji je prije rata imao oko trideset hiljada stanovnika i bio sa okolinom jedinstvena cjelina sad je u četiri dijela. Iz tadašnjeg Doboja protjerano je oko 15.000 ljudi. Sve do sredine osamdesetih godina 20 vijeka, Doboj i Celje, u Sloveniji, inače bratski grdaovi, spadali su u regije koje su se najbrže razvijale u Jugoslaviji. Ne znam za Celje da li se i dalje brzo razvija ili pak stagnira. Ali, znam da Doboj stagnira, a poznat je i scenario po kome je sve krenulo u siromaštvo i bijedu i konačno u tragediju mog rodnog grada. A to što ja znam  nikome nije važno. Znaju to i hiljade mojih Dobojlija i to nikome nije važno.  Mislim, nije važno vlastodršcima koji svim snagama i svojom mudrošću, to jest pohlepom prave sve dublji jaz između bogatih političara, tajkuna i religijskih vođa, s jedne strane, i,  s druge, naroda koji već odavno vapi riječima iz Biblije i Kurana -  dajte nam danas hljeba nasušnog da ne moramo kopati po kontejnerima, preskakati obroke, ići praznog stomaka na spavanje i čekati milostinju.

Evo mog Doboja u četiri dijela. Dakle, grad Doboj – srpski dio; Doboj – Istok i Doboj Jug muslimanski (bošnjački) dio i Usora – hrvatski dio. Svakome svoje i svako u svoj tor, u svoju prokletu avliju. Ima li, dragi Srbi, Bošnjaci i Hrvati, spokoja u u četiri Doboja? Ja nemam odgovor na ovo pitanje jer sa ovih prekookeanskih daljina, iz Amerike, i ne mogu znati kako živite, da li vas je nacionalistička demokratija usrećila i vaš život učinila boljim nego za vrijeme onog socijalističkog mraka kada ste svi, ama baš svi, imali posao, svoj krov nad glavom, besplatno zdravstvo i školstvo, godišnje odmore po trideset i više dana, a uz to još i pola plate  da možete bezbrižno i jeftino vozom putovati na Jadran gdje je bilo dosta i radničkih odmarališta. Stariji se sjećaju i kako se išlo po Evropi i svijetu sa jugoslovenskim, crvenim pasošem na izlete u Budimpeštu, Atinu, Trst ili Beč ili u trgovinu zlatom i nakitom u Istanbul ili Temišvar. Stariji se takođe sjećaju da se sve moglo kupiti u robnim kućama u Doboju, da su pravljene vikendice i kuće za odmor, kupovani automobili, podizani jeftini krediti na ime zelenog plana i unpređenje poljoprivrede, a gotovo nijedan  Dobojlija nije ni uzimao motiku u ruke.

A sada, u ovo vrijeme nacionalističke demokratije? Portal Dobojskiinfo objavio je prije nekog vremena tekst pod naslovom ''Doboj, grad koji polako umire''. Ukratko prepričano, autor piše da kada bismo se zapitali na šta Doboj danas liči i povukli paralelu između prijeratnog i poslijeratnog grada, uočili bismo sveopšte demografsko, ubranističko i privredno propadanje.  A  većina Dobojlija se zabavila o svom jadu i svi napori su usmjereni: kako preživjeti? ''Doboj je preživio granate i rat, ali poslijeratni primitivizam teško može'', zaključuje autor teksta.

Poslijeratni primitivizam! Čovjek se zapita otkuda sada primitivizam u gradu koji je prije rata bio privredni, kulturni, zdravstveni, sportski, trgovinski, informativni  regionalni centar? Primitivizam u gradu koji je dolaskom Jove Miškovića za predsjednika opštine  1965. godine otvoren na sve četiri strane svijeta i uz Vinkovce bio najveća željeznička raskrsnica u Jugoslaviji. Od oko tri stotine prodavnica, trećina njih je bila iz drugih republika – Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore. Bile su i dvije velike robne kuće ''Beograd'' i ''Ineks'', u koje su dolazili i kupci iz Tuzle, Banjaluke, Zenice, iz cijele Posavine. Poslovnice banaka iz susjednih republika, servisi, dopisništva ''Oslobođenja'', Radio televizije Sarajevo, Radio Sarajeva, ''Zadrugara'', ''Večernjih novina'', ''Privrednih novina'', ''Glasa željezničara'', razna predstavništava, visoke škole, medicinske ustanove…

Pa jedna od najljepših biblioteka u Bosni, tri knjižare, regionalni list ''Glas komuna'', Radio Doboj, Amatersko pozorište, četrnaest kulturno umjetničkih i prosvjetnih društava u opštini, Muzej, Arhiv, Dom kulture, Klub pisaca ''Ivo Andrić'', tri-četiri člana Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, dvadeset godina Aprilski kulturni mozaik, dvije galerije slika, četiri-pet muzički grupa.

Doboj je kao regionalni zdravstveni centar imao više od hiljadu bolesničkih postelja i približno toliko zaposlenih među kojima i 113 ljekara, pet-šest stotina medicinskog osoblja sa srednjeom stručnom spremom.

U trima osnovnim školama nasatavu je pohađalo oko tri hiljade učenika, u Srednjoškolskom centru, Gimnaziji, Ekonomskoj i Trgovačkoj školi bilo je oko šest hiljada đaka, za 28 profesija i zvanja. U Radničkom univerzitetu su organizovane četiri srednje škole i nekoliko kurseva stranih jezika, počeo je da radi Pravni fakultet, trebalo je da se upišu i prvi studenti viših škola – ekonomske i medicinske.

A čitali smo u starim kompletima  lokalnih novina da je Doboj 1945. godine imao manje od četiri hiljade stanovnika, a krajem osamdesetih godina dvadesetog vijeka bilo je samo učenika i studenata dva i po puta više. Svega 400 osoba  je poslije Drugog svjetskog rata radilo  u društvenom srektoru, pred posljednji rat bilo je dvostruko više prosvjetnih radnika.

Poslijeratni primitvizam! Ništa prošlost nije naučila trovjerske narode ne samo u Doboju nego i u Bosni i Hercegovini i u svim državicama nekadašnje Jugoslavije. Istorija nije ovdje učiteljica života, nego je to ''sram ljudskog roda'' , kako je davno pisao Đuzepe Antonio Borđeze, italijanski pripovjedač i književni kritičar i istoričar. Ili, kako napisa novinar portala Dobojksiinfo to je ''poslijeratni primitvizam''. I to spada u istoriju današnjeg Doboja. Istoriju koju i sami možete procijeniti i formirati svoje mišljenje o vremenu u kome živimo. Ako mene pitate, crna je istorija i mračno je ovo vrijeme i još dugo ćemo se oslobađati poslijeratnog primitivizma!

Savo PETROVIĆ

(Objavljeno na portalu Tačno.net i u knjizi Savo Petrović: ''Moji saputnici'', 2019, izdavači Artprint Banjaluka, XXZ Magazin Beograd i Tačno.net Mostar.)