PREDSTAVLJANJE KONSTANTINA SAVIĆA NA RTRS-u Njegovih pet minuta

Politika kao pojam, kao nešto uzvišeno i plemenito, u Bosni i Hercegovini se odavno udaljila od onog antičkog koncepta politike kao praktične filozofije. Životno važne, praktične stvari ustupile su mjesto nekim fikcijama, težnjama ka metafizičkim kategorijama i za život svakog državljanina Bosne i Hercegovine nebitnim stvarima. Dok su antički Grci one koje ne interesuje politika nazivali idiotima, današnji Hrvati, Srbi, Bošnjaci, obične građane koji politiku vide kao važno pitanje svakodnevice, poput ovog Konstantina, najčešće označavaju posprdnim etiketama. Upravo ti i takvi, a koji bi u očima starih Grka bili intelektualno inferiorni, ismijavaju Savićev apsolutno iskren nastup.

Iako trapavo, Konstantin Savić u svojim obraćanjima bavio se tim praktičnim problemima, a koji su glavna prepreka mladim ljudima do njihove samostalnosti. Konstantin Savić je slika i prilika šta to sve mladog čovjeka muči u Bosni i Hercegovini. To je činjenica da ga roditelji izdržavaju i poslije 30 godina života, da nema posla, da se ne može stručno usavršavati, da ne može ostvariti uslove za zasnivanje porodice i sticanje potomstva. To nisu referndumi, standardizacija maternjeg jezika, višak ili manjak natpisa sa ćiriličnim pismom, crkve na svakom ćošku što zjape prazne i tome slično.

Vrlo je nezahvalno određivati poziciju političkog spektra (ako je to uopšte više relevantno) sa koje Savić djeluje, jer je u javnosti do sada emitovano svega pet do deset minuta njegovog nastupa tokom kojeg je obrazlagao svoje političko stanovište, tako da je svaka bezrezervna pohvala ili vrlo oštra kritika vjerovatno veoma proizvoljna.

Iako kaže da je jedan od glavnih motiva njegovog političkog angažmana upravo korumpiranost vlasti, forisiranje običaja prijateljske, rodbinske ili političke podobnosti pri zapošljavanju, veoma nespretno za jednog magistra pravnih nauka, govorio je o pravnom sistemu, jer onaj ko se zalaže za vladavinu pravnog sistema, tj. pravne norme, ne može sebe stavljati iznad tog pravnog poretka. Suviše često je naglašavao da će on nekom nešto dati ili oduzeti, odnosno da će sve zasposlene u lokalnoj upravi "politički podobne" otpustiti, kao da se radi o njegovoj ličnoj svojini kojom može raspolagati po vlastitom nahođenju, a ne samo onako kako je to već regulisano određenim propisom.

Nabrojao je posrnula preduzeća iz ere komunizma, zalaže se za besplatno školstvo, podsticaje poljoprivredi, sportu… Budući da mu je životna želja da mu neko pokloni Marksov Kapital, izgleda da se radi o još jednom političaru, ili pokušaju političara, koji igra na već odigranu kartu socijalnog egalitarizma.
Kao političar u pojedinim trenutcima ostavljao je tragikomičan utisak, čak je izgledao dječački naivan kada je nabrajao ciljeve koje želi ostvariti tokom svog mandata, precjenjujući pri tome moć i politički uticaj koji bi mu funkcija načelnika opštine eventualno donijela.

Zbog pokazivanja ovakavog stepena neznanja, netaktičnosti i emotivnosti, ali i finansijske oskudice, Konstantin Savić je u ringu od svojih protivnika već pretrpio politički nokaut. Iako je u ovom izbornom ciklusu dosegao zenit vlastitog političkog uticaja, to ipak ne znači da u narednom neće imati priliku da nastavi gdje je sada stao, naravno, ako bude radio na svojim nedostacima koji ga za posao političara čine nekvalifikovanim.

Konstantin Savić nije zaslužio da dobije povjerenje građana na izborima, ali jeste zaslužio podstrek i moralnu podršku, jer jedino gore od pogrešnog i neutemeljenog mišljenja jeste nikakvo mišljenje. Jedino gore od bilo kakvog pa i jalovog bunta, jeste totalna pasivnost, sjediti skrštenih ruku i pomiriti se sa trenutačnim stanjem.