DOBOJSKA SVAKODNEVICA Kako do kvalitetnog odijela?

Prije sedam godina potragu za adekvatnim svečanim odijelom završio sam u bivšoj "Robnoj Beogradskoj", iliti danas na spratu "Konzuma". Tada sam za solidnih 300 KM kupio veoma kvalitetno odijelo. Poslije svega toga, pošto sam porastao (hvala Bogu), uputim se na isto mjesto u namjeri da kupim novo odijelo, i imam šta da vidim. Na lokaciji gdje je prije sedam godina bilo desetak butika u kojima se prodavala svečana odjeća, sada nema ni jednog. Zatvoreni lokali, obloženi bijelim papirima sa unutrašnje strane zjape prazni.

Naravno, pošto se ne radi o poplavi, kao jedan od omiljenih razloga kojima se služe obrenistanci, stvar je više nego jasna. Pošto nisam uspio kupiti odijelo na željenom mjestu, uputio sam se na pijacu, ali ni tamo nisam pronašao ono što sam tražio. Jedna starija žena odgovorila mi je: "Džaba to tražiš ovdje, jer ne ide ni jeftina roba, a da ne pričamo o skupljim stvarima." Naime, mnogi su zatvorili, a mnogi planiraju da zatvore (među kojima je i ova gospođa) svoje štandove, jer "svijet nema para".

Pošto sam imao viška vremena, odlučim da malo obiđem ove radnje u vlastnišvu naše braće Kineza. Međutim, iznenadio sam se kada sam vidio da ni njih nema više. Od nekadašnjih pet-šest kineskih radnji, danas u gradu postoje možda svega dvije-tri. Dakle, čak i kineski proizvodi koje smo dugo vremena smatrali škart-robom, sada više nisu tako pristupačni širokim masama, što je Kineze primoralo da svoja preduzetništva presele na perspektivnija tržišta gdje ljudi imaju više novca.

Pozovem svog prijatelja i pitam ga za savjet gdje da pronađem adekvatno odijelo. Prva izgovorena riječ mu je bila Jelah, a onda "Muki", Tešanj... Naravno, već od same pomisli da se po ovoj žegi vozikam po okolnim selima i opštinama, zahvalio sam mu se na razgovoru. Nekako sam, jedva, kod jedne gospođe pronašao dobro odijelo, i to "na rasprodaji". Kada sam je upitao kako ide poso i zašto baš "rasprodaja", ta gospođa mi ispriča kako joj kćerka u Njemačkoj radi kao kardiohirurg. Ima sina koji se prekvalifikovao za medicinskog tehničara i sada se takođe nalazi u Njemačkoj, a i ona polaže razliku predmeta negdje u Federaciji, te ide tamo jer ovdje ne može da izađe ni na "pozitivnu nulu". Zato, veli ona, piše "rasprodaja".

Ovaj fenomen ili, bolje reći, misterija, koja se posljednjih godina ukorijenila među građanima Doboja, ili možda njihovim novčanicima, ipak ima svoje rješenje. Jer, ako u gradu ima sve manje prodavnica svečane i odjeće uopšte, ako se zatvaraju štandovi na buvljim pijacama, a i Kinezi bježe... gdje se onda građani Doboja oblače? Čisto sumnjamo da su nudisti.

Odgovor može da se sažme u jednu riječ poput riječi "komision". U Doboju su nekada postojali tzv. komisioni u kojima se prodavala pored polovne robe i nova roba koja je nelegalnim putevima došla u zemlju, a koje su nadležni organi uspjeli otkriti i zaplijeniti, međutim, građanima je poznatije bilo gdje se nalazi Cejlon nego komision polovne robe u gradu.

Ako krenete od željezničke stanice Ustaničkom ulicom i kroz naselje Poljice, u pravcu Kostajnice, naići ćete čak na devet radnji polovne robe! Na drugim dijelovima teritorije Doboja ima još ovakvih radnji, a njihov broj se stalno povećava. Iz neformalnih razgovora saznajemo, prema riječima izvjesne gospođe Šaze i vlasnice prve radnje polovne robe na pomenutom područiju grada, ona iz inostranstva ne može uvesti toliko polovne robe kolika je potražnja. Da je to stvarno istina, svjedoče i prebukirani parkinzi ispred ovih radnji, a to je tako bez obzira na to da li dolazili u pet sati ujutro (kada stiže roba iz inostranstva) ili u pet po podne.

Jasno je da "uvijek može biti još gore", ali je jasno da je i standard građna Doboja srozan do očaja.