PORAST PEDOFILIJE U REPUBLICI SRPSKOJ: Kastracija jedini lijek
- Autor Saša Milićević Dobojski Info
- Budite prvi koji će ostaviti komentar!
Tokom 2009. godine naslovnice portala i štampe bile su zatrpane fotografijama Jozefa Fricla (tada imao 73 godina), a televizijske i radio-emisije neprekidno su brujale o stravičnom zločinu koji je počinio. Radi podsjećanja, pomenuti Jozef je postao ''slavan'' po tome što je još u prošlom vijeku zatvorio svoju osmogodišnju kćerku Elizabet u podrum porodične kuće i držao je zatočenu 24 godine, a tokom tog zatočeništva silovao je preko 3.000 puta. Iz tog incest odnosa rođeno je nekoliko djece, a neka su vremenom i umrla, čija je tijela Jozef spalio u najvećoj tajnosti. Pomenuti Austrijanac osuđen je na doživotni zatvor, a upućen je u ustanovu u kojoj kazne izdržavaju osobe sa mentalnim problemima.
Sjećam se, kao da se dešava sada, svih tih živih diskusija koje su vođene od kuće do škole, u željezničkim kupeima, kladionicama, od slavskih trpeza do parkovskih klupa. Jadikovalo se nad sudbinom djevojke, a ''nazadne vrijednosti'' Evropske unije i Amerike anatemisane. Pod uticajem okoline takva gledišta sam i ja prihvatio i pitao se kako da očuvamo te moralne standarde koji su udareni još u bivšoj državi... Međutim, nekoliko godina kasnije kada sam se počeo upoznavati sa sudskom praksom, shvatio sam u kolikim zabludama živimo i kako malo znamo o sebi.
Ovih dana proširila se vijest da nepoznati muškarac ulicama Banje Luke presreće maloljetne djevojčice, upućuje im riječi neprimjerene njihovom uzrastu, prisilno ih upoznaje s pornografskim sadržajem i slično. Nekoliko dana kasnije saznalo se da je pomenuti uhapšen, da će protiv njega biti podignuta optužnica, a i došlo se do zaključka da je osumnjičeni takve stvari činio još 2013. godine.
Iako se ne možemo ''pohvaliti'' slučajem ni sličnim kao pomenuti s početka priče, prošle godine je bilo nekoliko izvještaja o seksualnom nasilju nad djecom u Srpskoj, a koji nisu manje jezivi. Slučaj u kojem je otac iz Prijedora seksualno iskorištavao svoje dvije maloljetne kćerke danima se vrtio u udarnim špicama informativnih emisija u 19:30. Javnost je ponovo bila ''šokirana'', a neki pojedinci su javno pozivali ništa manje nego na smrtnu presudu. Tražile su se izmjene zakona i uvođenje posebnih mjere za one koji ''sramote svoj narod''. Iako bih se mogao složiti sa istupima nekih pojedinaca koji traže drugačije reagovanje vlasti, ostao sam razočaran zbog toga što i dalje držimo do sebe na način kao da smo bogom dani, uporno nastavljajući sa svojom nacionalnom uobraženošću.
Ljudi traže odmazdu nad prestupnikom ne zato što je počinio nešto što se može podvesti pod gnusan zločin nego zato što je pokušao da dovede pod znak pitanja srpski nacionalni ekskluzivitet i posebnost, a koja po definiciji znači da je društvo u Srpskoj imuno na neke dekadentne pojave iz ''demokratskih pederistana'' kao što je pedofilija. Mnogi drugi slučajevi, poput onog gdje se jedan bivši borac oženio ženom i udomio njene maloljetne kćeri drugog poginulog borca, te sistematski godinama djevojčice seksualno zlostavljao i majku ucjenjivao izbacivanjem iz kuće, ostali su da ćute i čame u sudskim arhivama između korica registratora.
U Republici Srpskoj od 2006. do 2012. zaprimljene su čak 154 prijave zbog polnog nasilja nad djetetom. Prema podacima MUP-a, tokom 2015. izvršeno je 47 krivičnih djela protiv polnog integriteta, a što predstavlja porast u odnosu na 2014. za 10%, odosno na 2013. godinu 27%. U ukupnoj strukturi ovog broja preovlađivaju delikti koji su učinjeni prema maloljetnim osobama.
Na osnovu podataka koji su prezentirani očima javnosti očigledno je da sadašnja kaznena politika i krivična regulativa ne daju zadovoljavajuće rezultate. Od država regiona najradikalnije poteze je povukla Makedonija, koja je pored hemijske kastracije bila uvela čak i javni registar svih pedofila. Naime, svaka osoba koja bi bila osuđena za pedofiliju bila bi zavedena u pomenuti registar, kojem bi mogao pristupiti svaki zainteresovani građanin putem veb-sajta. Međutim, nedugo potom takvo rješenje je osporeno pred Ustavnim sudom te zemlje zbog kršenja ljudskih prava osuđenika, i taj registar je ukinut.
Ipak, Makedonija je zadržala hemijsku kastraciju kao posebnu krivičnopravnu mjeru koja se izriče paralelno sa kaznom zatvora, a ukoliko je osoba prvi put osuđena za seksualni napad na dijete i dobrovoljno se podvrgne kastraciji, kazna zatvora može biti umanjena. Prema navodima iz medija, ukoliko se radi o napadu na osobu mlađu od 14 godina, kazna zatvora se kreće od 20 do 40 godina u teškim slučajevima.
Iako sam u većini slučajeva protiv bezrazložne repsresije i svireposti, odmazde, u slučajevima pedofilije društvo mora energično reagovati i zaštititi maloljetne osobe. Za polno nasilje nad djetetom u Republici Srpskoj je predviđena kazna od 1 do 10 godina zatvora u osnovnom obliku krivičnog djela; međutim, sudovi gotovo po pravilu izriču kazne od tri i po do pet godina. Teorija kaže da kazna treba biti takva da pojedincu stavi do znanja šta je učinio, kako se to sankcioniše u društvu i da ga podstakne i pomogne u procesu ponovne resocijalizacije. Međutim, skeptik sam, jer mislim da osoba koja za 30, 40 ili više godina života nije uspjela da usvoji osnovne norme datog društva, da to neće uspjeti ni za tri-četiri godine kazne zatvora. Zato mislim da je u takvim slučajevima proces ponovne integracije u društvu nemoguće pokrenuti, a praksa pokazuje da se u nekim slučajevima pedofilije radi o povratništvu u kriminalnu aktivnost.