Lament kafanskog bistrača politike

Piše Aleksandar Grbić

Glavni junak, najmlađi carević, čini prestup: oglušuje se o tastovu izričitu zabranu i posjećuje devetu, zabranjenu odaju. Tu zatiče okovanog nevoljnika, svega u gvožđanim sindžirima i obručima, koga mori žeđ i koji usrdno moli čanak vode, obećavajući careviću na poklon život za to dobročinstvo. Carević, premda na mahove kolebljiv, udovoljava nevoljniku, napola bolećivo a napola koristoljubivo, zanesen nesvakidašnjom trgovinskom ponudom u kojoj dobija život za čanak vode. To se ponavlja tri puta, tri čanka vode za tri života. No, nakon što izmoli i treći čanak, molilac, maločas okovan, nemoćan i jadan sužanj, pretvara se u hipu u strašnu krilatu neman, oslobađa sindžira, i odleće iz dvorca odnoseći carevićevu nevjestu.

Nije teško vidjeti kako se u ovoj bajci i nehotice iskazuje centralni problem izbora kod nas, uostalom i svuda gdje su vlastodršci suštinski otuđeni od naroda koji ih bira.

U cijeloj izbornoj godini, sa gromovitim krešendom u posljednjem mjesecu pred izbore, svi politički subjekti, na ovaj ili onaj način, zauzimaju skrušen stav žednog molioca, kao okovani Baš Čelik prema careviću, čineći se potpuno zavisnim od čanka vode koji će im se dati, i obećavajući za njega svakojake blagodati, samo da bi se odmah nakon izbora raspomamili, osobodili sindžira obećanja, i kao strašne i podivljale krilate nemani razletili na sve strane po svom trenutnom nahođenju. I ne samo da zaboravljaju na obećane blagodati tima što ih napojiše, nego im se i rugaju: kao što Baš Čelik poklanja tri života careviću tako što ga tri puta uklanja od svoje razjarene ruke, isto tako i političari uzimaju od naroda, pa ga daruju mrvicama od istog tog uzetog, predstavljajući to nerijetko upravo svojom milošću. S tom razlikom da Baš Čelik kako-tako ispunjava svoje obećanje, i on je bar toliko pristojan da bi bio i sofista kat' exochen, ali ne i običan lažov.

U Republici Srpskoj, u BiH u cjelini, u zemlji u kojoj se politička kultura i hotimice drži u stanju permanentne nedoraslosti; u zemlji višedecenijskog tranzicijskog sumraka; u zemlji duboko nacionalno podijeljenoj, uprkos strogom tutorstvu međunarodne zajednice, ili još više zbog tog tutorstva; u zemlji u kojoj se oko kukolja međunacionalne mržnje i straha svakodnevno revno stara armija botaničara, za svaki slučaj, da ne omane prirodna im žilavost i dubok korijen; u zemlji u kojoj mladost masovno emigrira ili se na to priprema; u zemlji uništene privrede i ruiniranih institucija, od kojih su mnoge prazna ljuštura, a samo pojedine valjano rade; u zemlji u kojoj je gomilanje vaninstitucionalne moći postalo bezmalo opšteprihvaćena politička norma; u zemlji gdje je politika najunosnije zanimanje te, kao takva, daje vlastodršcima i neminovno plutokratski pedigre i ekonomski daleko razvijenijih zemalja – u toj zemlji, teško je ne biti zlovoljan cinik ako se pritom ima makar i zrnce razuma i političke kulture koja ne bi bila čisto vulgarno makijavelistička.

U takvom društveno-političkom miljeu, mračni, timonski politički habitus ostarjelog kafanskog bistrača ima, svakodnevno, dovoljno spoljašnjih razloga za zluradi osmjeh što se, živo likujući, izdiže nad svakom novom potvrdom zasnovanosti njegovog pesimizma, i koji ga, uz blago sažaljivu razdraženost nad sveopštim moralnim posrnućem, još jedino krijepi.

S obzirom na apstraktne, razvodnjene i neprecizne programe, s obzirom na stalno ista lica, s obzirom na hronični nedostatak vizije i nove riječi, s obzirom na nebrojene iznevjerene nade i pogažena obećanja, biračka cupiditas rerum novarum suštinski ostaje i virtualiter nezadovoljena, i njeno mjesto zauzima jedno iskustvo nihilizma koje završava u otupjelosti i defetizmu, i opštem preziru za političare i političku djelatnost. U tako postavljenom političkom sistemu izbori, ta svetkovina demokratije, imaju značaj rimskih Saturnalija za vrijeme kojih gospodari služiše robove, to će reći – jedno trenutno psihičko rasterećenje, otpuštanje energije koje je po svojoj prirodi opasno konzervativno, i čija je prirodna forma panem-et-circenses-izborna-kampanja koja se obraća svemu samo ne razumu. A zašto je to tako? I ovako misli kafanski bistrač:

Vlast u prethodna dva mandata u RS: Respice post te! Hominem te memento!

SNSD je najveća politička partija u RS, i ta je partija, pod čvrstom upravom njenog predsjednika, dominantno odredila politički život u RS u posljednjih osam, devet godina.

Dolazak na vlast lidera SNSD-a, a kasnije i njegove partije, rezultat je one složene konstelacije odnosa i uslova u kojima je međunarodna zajednica našla za potrebno, a zatim i sprovela lustraciju u RS po svom naročitom interesno-estetskom osjećanju, udarajući nekoliko hirurških rezova: tu spada, između ostalog, i smjena Nikole Poplašena od strane Carlosa Westendorpa, i dolazak na vlast Milorada Dodika, i, na kraju, ona politička „sječa knezova“ SDS-ovog kadra koju je sproveo Paddy Ashdown – to najmilije čedo demokratije, od svih njenih milih čeda koje smo imali prilike da vidimo u postdejtonskoj BiH.

Vremenom su se SNSD i njihov predsjednik distancirali od one politike koja bijaše poćudna međunarodnoj zajednici, i danas je se sjećaju kako se kakav stari preobraćenik sjeća svoje razvratne mladosti: sa onom naročitom mješavinom stida i kajanja, uz nešto nelagode sa sjene na sadašnjem-dobrom-imenu i čisto oportunističke strepnje ukoliko ona smeta sadašnjim ambicijama. Sada je lider SNSD-a kamen u cipeli istim onim činiocima u međunarodnoj zajednici koji su na njega nekad milostivo gledali.

No, sve je to opštepoznato, i nije naročito važno ni za koga osim za direktne učesnike, i možda pokojeg naučnika, slabovidog i blijedog, koji bi se toliko dosađivao, ili bi mu u toj mjeri nedostajale ambicija i mašta – da bi isključvo bio hroničar bosanskohercegovačke politike od mirovnog sporazuma u Dejtonu do danas.

Ono što je važno to je karakter te vlasti, zatim njeni društveno-vrijednosni učinci, i naročito njen uticaj na oblikovanje političke kulture u RS.

Glavna je osobina vlasti SNSD-a u prethodna dva mandata, i naročito njihovog prvog čovjeka, besprimjerna osionost i ona svagda nerazumljiva, neutemeljena i, kao i uvijek površna, gordost. Učvrstivši se na vlasti, i zadobivši veliku podršku u narodu, prevashodno na priči o referendumu za osamostaljenje RS, ali i na obećanjima velikih infrastrukturnih projekata – aerodroma, mreže autoputeva mitskih razmjera, itd. itsl. – i beskompromisnoj borbi protiv kriminala i korupcije, pod uticajem narodnog oduševljenja koje mu je iskazivano, ovaj je čovjek, kao i mnogi prije njega, podlegao nervnom rastrojstvu koje je završilo u bezmalo patološkoj oholosti i moralnom bezumlju u kojima je on osjećao kako su pala sva ograničenja, kako mu je sve dozvoljeno, i kako nema toga ko bi imao ikakvo pravo da ga pozove na odgovrnost i kome bi on polagao račun po bilo kom pitanju. Poštuju se samo minimalni zahtjevi onog l'esprit de l'époque čije bi kršenje u datom civilizacijskom okviru značilo flagrantan pad u varvarstvo. Ne odričemo da u svemu tome nije bilo dijelom i svjesnog patronatskog poziranja, političkog oportuniteta izvedenog iz pretpostavke o narodu kao svagda nedozrelom subjektu, željnom da u državniku gleda onu davno fiksiranu sliku strogog, sveznajućeg, i snažnog zaštitnika, riječju – patrijarhalnog oca. Ta je teorija vrlo rasprostranjena, i inače je naročito na srcu obrazovanom filistru sa despotskim sklonostima.

U takvom raspoloženju, dakle, on gomila vaninstitucionalnu moć, i to mu polazi za rukom sa lakoćom kojoj se i sam morao začuditi u početku. Kasnije je, kako to uvijek biva, svakako smatrao da mu to prirodno pripada. Razumljivo je po sebi kuda je to vodilo.

In parenthesi, isto moralno bezumlje i patološku oholost možemo vidjeti i kod sadašnjeg premijera Srbije, samo u nešto drugačijoj pojavnosti koja odgovara razlici karaktera ljudi, ali i koja se unekoliko svjesno udešava po potrebi. Uopšte uzev, tu nema baš ništa novo. Stara, prastara i svagda ista predstava, novi su samo glumci. Znali su to i stari, i svi su preporučivali isto – obuzdavanje na prve znakove tiranskih postupaka. Znali su i Lao Ce i Heraklit. Znao je i Platon kad je govorio o tiraninu, koji započinje progonom političkih neprijatelja a završava progonom ličnih, i koga valja zaustavljati, baš kao i kurjaka, prije nego postane ostrvljena zvijer. Znali su i nebrojeni drugi, i obiluje takvim raspravama filozofska i istoriografska literatura. Znao je to i Njegoš kad govori o logosu koji „iskru gasi, a zmiju u glavu.“ (Napomena za histrione: Petra II Petrovića ovdje razumijevamo sensu allegorico, kao političku akciju; i to je po sebi jasno svima osim možda nekim ljubiteljima martirskih poza koji bi u tome mogli prepoznati poziv na linč, fizičku likvidaciju, i druge tome slične trice, i koji bi na osnovu toga mogli udariti u dovoljno poznate litanije jadikovki o nekakvoj sveopštoj ugroženosti, samo ako ne bi imali pametnija posla. Otužna fenomenologija manije gonjenja kao najdraži populistički performans.)

Otuda, iz te nervne rastrojenosti potiče ono rijetko javno nastupanje na vrhuncu popularnosti, što je izražavalo otvoren prezir za svaku odgovornost, javnost i transparentnost; otuda ona slavodobitna diffamatio civilis u raznim oblicima, kao neizostavni refren svakog njegovog političkog govora i mišljenja, i u kojoj je odista bilo više čvrstog ubjeđenja nego političkog lukavstva; otuda oni nebrojeni plahoviti ispadi i neobuzdana sirovost koja je valjda imala da, varajući samo nedoraslu djecu, ostavi utisak snage; otuda nehajna, tragikomična logika onog, već poslovičnog, odgovora na nezgodno pitanje o davanju višemilionskog kredita IRB-a najbližim srodnicima; otuda ono odbijanje da se gostuje u bilo kojoj emisiji u kojoj bi ga novinar dočekao bilo čim do panegirikom i pregrštima lovorika. A ako bi se, pak, našao neki drznik da konstatuje jednostavnu istinu – kako nema ni referenduma, ni obećanih aerodroma, ni hidroelektrana, ni one mreže autoputeva kako je obećana – onda bi ga g. predsjednik strogo ukorio, a potom i poučio onim njemu omiljenim retoričkim hokus-pokusom, kako su to „složeni procesi i fenomeni, koji imaju svoju određenu dinamiku“(sic!), da bi nevaljalac novinar ućutao, stideći se: jer to što ničeg od toga nema ni na vidiku očevidno je samo „faza složenog procesa koji ima svoju dinamiku“ a on u svojoj nedotupavnosti, skupa sa cijelim narodom, nije to znao.

I svuda ista, neukusna uznositost i plahovitost, i osionost, i prezir; svuda isti tiranski apetiti na koje se moralo buniti svako građansko i ljudsko dostojanstvo jedne demokratske epohe. Riječju – l’état c’est moi. To je njegov hibris, i on je to vjerovatno shvatio: jer to nervno rastrojstvo, u mjeri u kojoj nije poza, vremenom jenjava kao i svaka druga duševna opijenost, ako se u krv kontinuirano ne unosi supstanca koja je izaziva, to će reći – narodno oduševljenje i bezrezervna podrška velikog stepena. Lokalni izbori od prije dvije godine, bili su prijeko potrebno otrežnjenje; i mi već neko vrijeme vidimo i više odgovornosti, i više uvažavanja javnosti, i pomirljiviji, krotkiji, demokratskiji ton – utoliko mrskiji.

Kako to obično biva, ovaj manir sile i ovo gordo duševno raspoloženje lidera metastazirali su na okolno tkivo, na njegove saradnike. Svaka moda nastaje tako što čovjek samouvjereno nastupi prikazujući šta mu drago, a armija neznalica to spremno dočeka i usvoji, jer nemaju autonoman izvor vrijednosti i vide samo formu, ovdje – samouvjerenost i sigurnu oholost. I ne bješe prošlo mnogo prije nego je tušta i tma ljudi sans foi ni loi zaplamtila samozadovoljnim plamenom iste onakve osionosti, drskosti i oholosti spram javnosti same, istovremeno se vrlo dobro razumijevajući u servilan osmjeh i bezmalo lakejsku snishodljivost spram svog lidera. Takav odnos, u kome se prezire javnost i veliča neki pojedinac kao takav, nezavisno od funkcije i nauštrb sistema, političko je varvarstvo što bi, klanjajući se kakvoj god hridini, razbijalo u prah sami Partenon demokratije.

Teško je pobrojati sva nepočinstva, u proteklih osam, devet godina, nastala na osnovi politike lišene svakog super-ega. Mnoga od njih su ipak dobro poznata većini građana u RS, ili su ih oni neposredno iskusili. Besprimjerni slučajevi partitokratije i nepotizma; povlašteno kreditiranje predsjedničkih sinova iz sredstava IRB-a, višemilionskim iznosima; zapošljavanje premijerskih sinova u državnim preduzećima, uprkos najslabijim ocjenama između svih kandidata; nebrojeni konkursi i tenderi sa unaprijed poznatim ishodom, netransparentne javne nabavke itd. itsl.

I onaj infamni događaj, jednako teorijski sjajan koliko i moralno gadan, koji najbolje pokazuje razorno društveno djelovanje ovakve političke kulture. Zasjenjujući sve prethodno rečeno, ovaj slučaj ima puno pravo na nadu da će ostati nenadmašan primjer beščašća i niskosti: otpuštanje i progon jednog univerzitetskog profesora koji je odbio upisati nezasluženu šesticu, i tako se drznuo da svoju akademsku čast i moralni integritet stavi iznad hira, oholosti, lijenosti i neznanja jednog sina svog veleuvaženog kolege, univerzitetskog profesora i partijskog oligarha sa političkom filozofijom plutinog čepa i petocifrenim mjesečnim primanjima – ministra finansija BiH u prošlom mandatu. Zašto dati vlas sa glave zlatne mladeži, kad se može ukinuti glava onoga koji bi tu vlas punopravno zahtijevao? Ovakvo bogomrsko, neronsko moralno ludilo i pristojan čovjek mogu biti samo krv i nož, pa je i kamenju došlo da progovori kad je već sva akademska javnost, izuzimajući jednog časnog kolegu profesora, u strahu ćutala. Profesor nedugo poslije toga umire ne dobivši zadovoljštinu za života; zlatna mladež postaje sekretar ambasade BiH u Srbiji, u kojoj je ambasador bivši ministar u vladi RS koji je u dobroj mjeri ruinirao povjereni mu resor, te je, shodno tome, rekonstrukcijom vlade nepokolebljivo strogo i pravilno degradiran u ambasadora. O tempora, o mores!

Kada bi posrijedi bio kakav drugi ulog, umjesto našeg života i budućnosti, dostojanstva i slobode, mi bismo se od srca nasmijali prizoru u kome se gomila sićušnih administratora trese u groznici napoleonskih kompleksa; ovako nam se neizostavno od tog prizora grči utroba i smrači lice, a oči zažare indignacijom. Misle da riču a u stvari laju; no, komično u literaturi nerijetko je više nego ozbiljno u životu.

Kada su u pitanju koalicioni partneri SNSD-a, koji su u vlasti participirali prema svojoj parlamentarnoj snazi, stvar ne stoji mnogo bolje, premda oni snose, konsekventno, daleko manju odgovornost.

Sadašnja koalicija SP-SRS dr Vojislav Šešelj samo svjedoči o golom oportunizmu malih partija, o deplasiranosti ikakve ideološko-programske osnove koaliranja na republičkom nivou, i o nedostatku političkog integriteta koji neminovno odstupa pred interesom.

Koalicija DNS-SNS (Stranka napredna Srpska) koja se predstavlja kao treći blok, blok centra, je naročito političko lukavstvo, u kome DNS istupa kao dio nekakvog neutralnog političkog bloka: ovdje-ondje nelojalno kritikujući vlast u kampanji, i istovremeno potvrđujući stabilnost koalicije u kojoj je prethodno učestvovao u vlasti, i imao ministra u vladi. Niko ne zna šta se može očekivati, već prema rezultatima izbora, i snazi kojom svi budu raspolagali u parlamentu: napuštanje dosadašnjih koalicionih partnera, što je manje vjerovatno, ili dodatno osnaženje te koalicije glasovima koje su prikupili onim šaradesknim kritikovanjem vlasti u kojoj su i sami učestvovali.

Ako sa vlastodršcima stoji tako loše – premišlja kafanski bistrač, sjevajući očima pod nabranim, mrkim čelom – kako je sa drugima, i ima li valjane zamjene:

Savez za promjene: kukavičje jaje alternative

Savez za promjene (u daljem tekstu SZP) formiran je za potrebu ovih izbora kao širok opozicioni blok u kome okosnicu čine SDS, PDP i NDP, uz podršku većeg broja manjih partija i nestranačkih pojedinaca, i koji se samoproglasio alternativom vlasti SNSD-a. Alternativa jesu nominalno, jesu li alternativa i istinski?

SZP se okupio prevashodno oko ideje zajedničkog protivnika, vladavine SNSD-a i njihovog predsjednika. Heterogena i razuđena koalicija sa nemalo programskih protivrječnosti, otvorenog vlastohleplja i ličnih animoziteta koji su se već dovoljno osvjedočili, i prije nego je kampanja formalno počela: osporavanjem kandidature Mladena Ivanića za člana predsjedništva BiH ispred SZP, od strane SNS-a Hadži Jovana Mitrovića, neuređeni odnosi SDS-a i SNS-a, međusobne ucjene i najava istupanja PDP-a iz koalicije ukoliko kandidatura lidera ove partije bude osporena, dobro poznate netrpeljivosti pojedih prvaka SDS-a i njihovog bivšeg predsjednika, sadašnjeg lidera NDP-a itd. itsl. I najblagonakloniji već osjećaju kako iz ovakvih znamenja progovaraju magloviti horizonti: „što se grbo rodi, ni vrijeme ne ispravi.“

Santajanina opomena o potrebi pamćenja prošlosti kako se ne bi ponovo proživljavala, upućuje nas na skoriju istoriju, na Slobodana Miloševića i DOS, i premda je analogija pomalo nategnuta, daje osnov za zaključivanje o najvjerovatnijem ishodu zamršenih odnosa unutar koalicije SZP.

Deklaracija o osnovama politike budućeg djelovanja SZP, kao dokument oko koga su se okupili, i pored najbolje namjere čitaoca da je shvati, ne govori skoro ništa – jer govori mnogo i premnogo. Ovaj je dokument školski primjer zloupotrebe opštih pojmova, i vidno, nespretno, i realno i teorijsko zaplitanje u protivrječnosti. Tu nalazimo: uporedo i u potpunoj harmoniji, neoliberalni koncept smanjenja državne regulacije i državni intervencionizam – odnosno sistemsku podršku realnom sektoru i ravnomjerni razvoj; smanjenje javne potrošnje, ali bez rezova u platama ili birokratskom i administrativnom personalu, koji je odavno hipertrofirao; ukidanje mnogih budžetskih prihoda, i istovremena podrška privredi, „svaka marka u privredu“ te osjetljiva i ekstenzivna socijalna politika spram penzionera, porodica poginulih i nestalih, ratnih i mirnodopskih invalida, i drugih socijalno ugroženih. Zatim tu srećemo riječi, bez ikakve naknadne elaboracije, kao što su: javna osuda, restrukturisanje budžeta, fiskalna disciplina, sveukupni ekonomski napredak, ravnomjerni razvoj, strategije razvoja na osnovu raspoloživih resursa, slobodan čovjek kao glavni razvojni resurs itd. itsl., i uopšte, tu je mnogo šta ali nijedno kako. Bezmalo čist, apstraktan normativitet, bez tehnike i fakticiteta. Kao takva, ova deklaracija je, zajedno sa njenom dosadašnjom elaboracijom u kampanji, čisto praznoslovlje, i u zavisnosti od namjere koja stoji iza njega – politička podmuklost ili spisak lijepih želja.

I, poslužimo se ovdje jednim Tolstojevim poređenjem: sve što smo do sada imali prilike čuti od opozicije, svi njihovi planovi odnose se prema stvarnosti u RS kao što se ucrtavanje putanje olovkom na geografskoj mapi odnosi prema faktičkom pješačenju po toj putanji: preko brda i kotlina, po šumama i pustopoljinama, kroz močvare i pijesak, ili, u najboljem slučaju – po teško razlokanim putevima. Oni su, dakle, ili ignoranti ili intriganti, ili neznalice ili sofisti; kako god bilo, nisu alternativa ni liderska kovina, isto onako kako to nije ni SNSD, na čelu sa njihovim predsjednikom.

A kad kandidat za predsjednika RS ispred SZP govori o mladoj generaciji, i novoj političkoj snazi koju on predstavlja, čovjek se tome i nehotice osmjehne, jer vidi, doduše, nešto mlađe lice i tijelo, u čisto biološkom smislu, ali nikako ne može da vidi mlađeg političara. Naprotiv: vidi jednako starog političara, sa istom političkom kulturom, istim politikantskim arsenalom i populističkom retorikom – i ko je sreo kojeg stranog funkcionera, i koliko puta, i kome je bolji prijatelj predsjednik Ruske Federacije a kome premijer Srbije, i ko će koga dovesti u posjetu RS i koliko puta, itsl.

Uopšte uzev, dijalektika izbora u RS, iskazuje se obrtanjem onog Spinozinog iskaza: „omnis determinatio est negatio“. SZP može dobiti izbore samo na krilima nezadovoljstva naroda vlašću SNSD-a, kao što su naprednjaci u Srbiji dobili prve izbore na nezadovoljstvu birača ustajalom vlašću DS-a, a nipošto zato što se ustanovljava naročitim, autonomnim kvalitetom. Tako: biračko tijelo u RS liči na kakvu djevojku što bježeć od kljastog ljubi bogaljastog.

Šta da se radi?

„Vezaše me navikom na njihov gadan zadah, pa strepim od svežine i drhtim od novine.“

Jer, šta vidimo? Svuda iste krpene lutke politike, do grla zakopčane i stegnute u stare, izbledjele i izanđane političke matrice, čija se sva djelatnost sastoji u pukoj, rutinskoj tehnici administracije, u preživanju i reciklaži već istrošenih paradigmi što su već dovoljno osvjedočile svoju jalovost. I kako bi bilo kad bismo sve te ljude jednako platili, samo da se više ne staraju tako revno o opštem dobru?

I kuda sa iskustvom političkog nihilizma? Kako ga uobličiti u političku akciju? Kako razbuditi usnulog, ima li puta do otupjelog? Kako osnažiti malodušnog, kad sumnja i u grumen zemlje pod stopalom? Je li mogućna vodenica i za tu tihu, ali silnu maticu? To su bez sumnje veliki, heraklovski zadaci i izazovi. I stari kafanski bistrač nije Herakle, nije rješenje, no upravo dio zadatka što ima biti riješen.

Ipak, čekajući Herakla, o jednom sanjari ostarjeli kafanski bistrač svakodnevno: neka bi se carević sjećao svoje snage, i neka ne da čanak vode, odakle god i kako god usrdno ga molili, zastrašivali, prijetili, kako god bestidno laskali ili ucjenjivali domaći i strani Baš Čelici. Opšti bojkot izbora u RS i BiH: i to bi već bila živa riječ političkog nihilizma, i – zora novog početka.