BIRATI SEBE: I dignitet i jad prema vlastitom izboru

Tu privilegiju evo imamo u nedjelju, pred glasačkom kutijom. Pa i za odgovor na pitanje, koliko nas ima, čiji sam, da li stvarno ne znam ...

Nije prvi put od rata do danas da smo svi skupa u ovakvoj situaciji. Glasalo se ili nije, bivali sigurni da znamo za koga smo, a za koga nismo, pa se osjetili prevarenima, sumnjali u sebe, pa opet nismo. Ponekad i glasali uvjereni da smo za prave, a oni nam hladno pokazali od šake do lakta. Odoše oni svojim putem u ljepotu, sa jaranima i rođacima, a mi k'o popišani, počinjući da shvatamo koliko smo sami krivi što nam je ovako. I što nas djeca sve manje razumiju.

I došlo je do ovde dokle je došlo, da ne može više pod kožu. Razbaškarile se siledžije, od primitivizma, bahatosti i neznanja napravili vrlinu, strpali državu u džep. Nakupilo se četvrt stoljeća kako se jad i bijeda ponavljaju, kako stoka sitnog zuba kapitalizira kobajagi merhametluk, dobrotu, patriotizam i vječitu slabost spram "naših", a odijum spram "njihovih". I za koga ćeš ako nećeš za našeg. Ni na kraj pameti pitanje – a kojeg to našeg, zašto našeg, po čemu, po papiru ili životnoj realnosti...? Je li "moj" onaj sa kojim uz malo dobre volje i zajedničke logike mogu da budem ravnopravan u svemu, u spremnosti da se ispomognemo, u normalnosti da nam se djeca i unuci hoće družiti u istoj školi, ne znajući zašto ne bi...Ili su moji obavezno oni sa kojima se možda ni u putu nisam sreo, nikakav nam moralni kod nije isti, ni pogled na svijet ni zahtjev za svrstavanjem, ni osjećaj prema domovini mimo naloga i standarda samouzdignutih skorojevića koji će odrediti jesam li njihova "krvna grupa" i jesu li oni moja. I koliko košta. Zato glasaj za našeg, sa "njima tamo" sreće nema.

Činilo se da će iole normalnijim ljudima četvrt vijeka biti dovoljno da na vlastitoj koži i pokradenim životima spoznaju svu apsurdnost jahanja na ovoj fakinski uzdignutoj odrednici kao zadatom mjerilu za sretan život. Jer taj pokušaj jednom smo već prošli. Ali, pomirenje uz svu bol sjećanja na ratne drame onog rata bilo je projekat mudrih i poštenih ljudi. Zato je uspijevao. Onda su, stjecajem raznih domaćih i inozemnih okolnosti, nadvladali tvorci suprotnog projekta. Uz podobne, duhom male, a lopovlukom moćne, skrajnute i otjerane velike, eto onih što su strpljivo čekali po čekaonicama trećekategornika da se vinu u visine za njih vazda nedosanjanje. Njihov projekat, u skladu sa interesom i ljudskim gabaritima, nije bio pomirenje, već proizvodnja straha i mržnje. Mentalni sklop - duhovna pustoš, humana invalidnost, obrazovna retardiranost uz poglede uprte ravno - u beskonačnost! A poslije će vidjeti gdje dalje...

Za istoriju nevjerovatnosti ostaje da se jednog dana utvrdi kako je bilo moguće milione ljudi držati toliko prevarenima uz sva njihova znanja, iskustva, sjećanja, izgrađene mentalne kodove. Uvjeriti ih da su na "pravom putu"- i što se zemlje i što se neba tiče... I još, da drugačije ne može, da je svima zapravo dobro, samo što se to još ne vidi, a uskoro će. Pa pogledajte samo sve one nove stotine metara uskih asfaltnih cesta, kružnih tokova, divnih cvjetnjaka, ivičnjaka...

Čini se, možda, da je crvena linija u projektu mafijaške vladavine državom, sistemom i svakim građaninom pomirenim sa ciljano stvorenom "realnošću", dotakla kraj terena na kojem se ta igra evo četvrt vijeka igra. Minulih mjeseci živimo krajnje opasnu situaciju. Veliko je pitanje u kom pravcu sve to može eskplodirati. "Dogorilo je do nokata". Dalje teško može. Priču mora preuzeti alternativa uz bezbroj razloga za to.

Muka je, nažalost, što dovoljno organizovane, artikulisane, povezane, hrabre alternative čistih ruku nema. I tamo je previše ugodno ušuškanih. Populista preambicioznih posebno. Okupljanje "budućnosti" na kompromisima na kojima se žrtvuju principi slobode, pravde, jednakosti, nepotkupljivosti –nikada nije dalo rezultat. Mafijaška, korumpirana "pozicija", uvezana i udenuta u svaku poru lokalnog interesa u ovakvoj priči s razlogom će do kraja i svim sredstvima braniti opstanak na vlasti. To nije ideološko, nacionalno ili političko pitanje, to je za njih bitka na život i smrt u odbrani kleptomanije.

Druga je varijanta ova koja ima šanse onoliko koliko je još preostalo ljudi među do sada "dobrim", "merhametli", "poštenim", "neagresivnim", kojima dopire do mozga da novih 25 godina prevare neće biti samo ukoliko se izbor učini sada. Jasan, neupitan, definitivan – pa šta košta. Jer nisu profiteri što su u ime otadžbine, patriotizma, zakletvi Bogu, pa i preko leđa ono poštenih što su u "sistemu" još preživjeli, najveći krivci za jad i bijedu u kojoj jesmo. Krivci su, mnogo više, oni što uporno šute okrećući glavu i spuštajući pogled jer, "šta se tu može, tako je kako je..."

Trostruki je poraz ljudi koji četvrt vijeka prihvataju utapanje u svekoliku životnu mizeriju, očekujući jadni da će ih iz toga izvuči oni koji su ih u ovo i utopili.

Prvi je poraz približiti se kraju života uz osjećanje da si niko i ništa, a bio si i neko i nešto. To je vlastiti izbor, uz isključivo vlastita obrazloženjai samopravdanja. Svako o tome sam mora da razmisli. Ako je problem, onda ništa. Drugi je poraz u osjećanju da si omogućio na tanjiru pobjedu onome ko te uništio smatrajući te ništavilom, računajući sa time u svojoj bahatosti i kapitalizirajući to kao realnost. Treći, možda i najboljniji poraz jeste ako si iza sebe ostavio nekoga svog ko se barem ispotiha nadao da se ima kime ponosoiti, kao potomak, kao ime, kao trag u budućnosti...Pa ga ta nada napustila.

Nije malo. Izabrati Sebe, nakon 25 godina laganja, prevara i obećanja. Možda ponekada čak i razumljivo progutanih, mada bez pravih razloga i osnova. Odrastalo se u vremenima u kojima su ljudske karakteristike i usvojene vrijednosti, pa i u politici, nekako bile bliže obrazu, kičmi i pogledu komšije u prolazu... Dobro, neka ovaj sentiment ostane danas nerealnim nostalgičarima, ali, život je u pitanju, a ne nostalgija. Uz sve lopovluke i namještaljke, bitku za ostanak na vlasti spram mrtve glave, bahatost i moć nedodirljivih - šansa ipak postoji.

Ta šansa u krajnjoj liniji i nije toliko u (ne)izboru onih što su na listama, vrijedni izbora ili ne, koliko je u glasanju za "sebe" i vlastiti, izgubljeni dignitet. Aletnativa današnjoj bijedi je ili taj glas za dostojanstvenog sebe, ili za i dalje šutljivog, jadnog, poniženog mazohističkog sebe i sve ono što uz to ide. Sasvim zasluženo!

BUKA