LOKALNI IZBORI 2020 Otmičari lokalne budućnosti

Daleko od svog naziva, ali službeno nazvani Lokalni izbori 2020. godine bi bili dobar povod za čitanje stranačkih programa i prosuđivanje o kandidatima kao o našim budućim radnicima, samo da ne živimo u vremenu u kojem živimo. U ovom vremenu, stanovništvo bira da se oduševljava kandidatima i u svojim virtuelnim ispadima podrške ili napada, pokazuje nedostatak osnovnog samopoštovanja i nepoznavanje suštine izbora – da nisu funkcioneri ti koji čine usluge građanima, nego obrnuto. Građani su poslodavac. Međutim, mi živimo na nekom drugom svijetu i u nekom drugom vremenu, u kojem taj odnos i nije toliko važan. Taj svijet je satkan od privida. Malo nam se priviđaju sveci, malo junaci, malo državnici, pa i demokratija počne da se priviđa, pa mrak pada na oči. Kandidatske liste za ove izbore su predvečerje prije konačnog ponora. One nas poučavaju mnogim stvarima, a mi danas izdvajamo samo one tri najvažnije pouke.

1. Licemjerje stranaka i kandidata

Teško je otrgnuti se od upotrebe pridjeva nezabilježeno kada treba da govorimo o narodnim poslanicima, dakle o, prije dvije godine već biranim, ljudima u najviše zakonodavno tijelo Srpske, a već sada su odbornički kandidati na takozvanim Lokalnim izborima 2020.

To su: Jelena Trivić (PDP), Goran Selak (SPS), Milan Petković (US), Nedeljko Ćorić (SNSD), Nebojša Vukanović (SDS), Mirela Kajkut Zeljković (US), Tomica Stojanović (SDS), Darko Babalj (SDS), Milan Tubin (SDS), Diko Cvijetinović (DNS), Nataša Trifković (SNSD), koja se sada pojavljuje na listi sa prezimenom Kulašinac. Uz njih, tu je i ministar Đorđe Popović (DNS).

Slučaj Draška Stanivukovića (PDP), koji se kandiduje za gradonačelnika Banjaluke, je nešto potpuno drugo, pa je ta kandidatura potpuno opravdana, jer se sa mjesta gradonačelnika može učiniti neuporedivo više stvari nego sa mjesta narodnog poslanika u jedva postojećoj opoziciji. Takođe, isto važi za Zorana Vidića (SDS) u Brodu, Maru Milošević (SNSD) u Modriči i Srđana Todorovića (SP) u Doboju.

U slučaju da smo nekoga zaboravili, molimo cijenjene čitaoce da nas obavijeste, rado ćemo dodati još koje ime (ako ga ima).

Elem, gospođa Jelena Trivić i gospodin Milan Petković su nosioci lista svojih stranaka u Banjaluci, s tim što je gospodin Petković i potpredsjednik Narodne skupštine, izabran od strane vladajuće većine. Podsjećamo, Petković je to postao zahvaljujući pravilima o kompenzacionim mandatima, koji mogu biti tema nekog budućeg razmatranja.

Budući zakonodavci na svim nivoima neće napustiti svoje skupštinske fotelje jer bi to značilo da bi se dobrovoljno odrekli svojih primanja od po nekoliko hiljada konvertibilnih maraka, kao i mnogih privilegija, kao što je poslanički imunitet, a u slučaju potpredsjednika Petkovića, to je i službeni auto sa rotacionim svjetlima. Narodna skupština (još) nije nabavila samovozeće automobile, pa potpredsjedniku na raspolaganju stoji i vozač. Kad to pogledamo sa ove strane, nema spora oko toga šta je bolje, na kojoj funkciji se radije bude, a pošto se funkcija ne baca tako lako, onda vidimo čega se manje teško odreći.

Još jedan kandidat za odbornika u Banjaluci je narodni poslanik – Goran Selak. Dosta ljudi je čulo za Selaka, ali nisu svi čuli u istom kontekstu, čime je njegova kandidatura još zanimljivija. Neko ga zna kao direktora Kazneno-popravnog zavoda Banja Luka, neko kao vlasnika dvije kafane, neko kao predsjednika novoosnovane SPS, neko kao narodnog poslanika.

Mi već sada tvrdimo da pomenuti neće napustiti svoja poslanička mjesta. Logično je da će se odreći mandata u lokalnoj skupštini, ali tek kada ga osvoje. Potom će na njihovo mjesto u lokalnom parlamentu sjesti kandidat koji je sljedeći ispod njega, a da nije osvojio mandat. Njihovom kandidaturom nije prekršen nijedan zakon. To je najbolja ilustracija demokratskog kapaciteta stranaka kojima oni pripadaju. Te stranke, kako stvari stoje, nemaju dovoljan broj kandidata koji bi mogli da sami prođu na izborima, pa se moraju služiti ovim mahinacijama. Da naglasimo, to je stvar koja se ne može zabraniti, jer bi se povrijedilo Ustavom zagarantovano pravo „da se bude biran“, pogotovo što bi se u teoriji neko zaista mogao odreći svog mandata u Narodnoj skupštini zarad mandata u lokalnoj skupštini.

Problem je dublji i ukorijenjen je u karakteru nabrojanih političara i njihovih šefova i ima svoje ime: licemjerje. Svakodnevni medijski istupi o moralu i hrišćanskim vrijednostima nisu naveli gorepomenute da prigrabe ljude u svoje stranke koji imaju potencijala da uče i rade na sebi u političkom smislu, pa da budu osposobljeni da sami osvoje mandat za sebe. Naprotiv! Oni su izabrali da idu linijom manjeg otpora, zbog čega njihova uloga u stranci jača, ali stranke organizaciono slabe. Kad bi oni bili drugačiji, to više ne bi bili oni, a stanje u političkom životu Srpske bi bilo mnogo dinamičnije, a ovaj tekst nikada ne bi našao put do svojih čitalaca. Zato je od njih očekivati da budu normalni naučna fantastika, jer im odgovara uloga nezamjenjivih u partijama, bez da ih zanima snaga same partije.

2. Prevara birača

Licemjerje je uvod u prevaru koja je već sada svima jasna. Stranke koje su svoje narodne poslanike kandidovale na lokalnim izborima pokazale su nedostatak stranačkih kadrova u tim sredinama a za koje bi ljudi glasali. To može da znači dvije stvari:

1. vijesnik njihove skore propasti, jer ako nemaju dovoljno ljudi koji bi mogli da dobiju mandate samo na lokalnim izborima, znači da je „knjiga spala na dva slova“ ili,
2. da u Republici Srpskoj uopšte ne postoji lokalna politika. Nepostojanje lokalne politike nas odmah upućuje na zaključak da su Lokalni izbori 2020. višak.

Ovi izbori i prije svog održavanja predstavljaju zloupotrebu volje građana. Oni će glasati za odbornike a dobiti narodne poslanike koji će svoje mandate predati drugim ljudima, što već ne ocrtava izbornu volju građana. Time lokalna politika i formalno gubi svaki smisao. Dalje razmatranje te teze može biti besmisleno, a uzrok su - oni. Oni su obesmislili sve demokratske procese. To je tako notorna stvar da ju je teško ponoviti a ne nasmijati se.

Ovim kandidaturama za odbornička mjesta se, između ostalog, od lokalne politike pravi visoka politika, što u civilizaciji ne bi trebalo da se događa. Predizborna retorika pomenutih je bazirana na onome što oni rade u Narodnoj skupštini. Tako se republički nivo prenosi na lokalni, a građani ostaju zbunjeni. Ako se to nastavi i u budućnosti, građanima će samo postojanje lokalne vlasti biti teško shvatljivo, ako se kao argument na lokalnom nivou uzima ono što se dešava na republičkom nivou.

Zasad, to građanima ne predstavlja ozbiljniji problem, jer većina građana koji će glasati za gorepomenute u njima vidi sliku i priliku onoga što oni žele svojoj djeci – što više uplitanja u centar pažnje. Drugom dijelu građana, malobrojnijem dijelu, ovo itekako smeta. To nezadovoljstvo je, međutim, premalo i nije ga moguće generisati u nezadovoljstvo te vrste da se građani, iako vide besmislenost, odreknu i tih političara i tih izbora.

Naposljetku, duplo kandidovanje pokazuje koliko su sami kandidati željni uplitanja u sve sfere našeg života. Nevezano čime se bavili, važno je samo da budu u centru pažnje. Moraju da budu na svim fotografijama, da na svakom ćošku daju neku izjavu. Jednog će dana, mada ne još, početi da obavljaju sve moguće funkcije istovremeno, po uzoru na svog kolegu Gorana Selaka. Zasad, on je jedan, kad ih bude dvojica, očekujte da budu ministri, direktori, poslanici u svim parlamentima svih gradova i opština. Ovo se i nama činilo smiješnim, ali smo se sjetili da oni ipak nemaju mjeru.

3. Izmjena izbornog zakona

Pošto smo utvrdili da su ovi izbori čisti višak zbog de facto ukidanja lokalne politike, logičnim slijedom predlažemo šta da se radi. Prvi korak – izmjena izbornog zakona, i to zbog ukidanja demokratskog apsurda koji žive građani Srpske. Radi jačanja demokratskog kapaciteta u cijeloj Srpskoj, neophodno je objediniti lokalne i opšte izbore. Svjesni smo da to rješenje nije idealno, ali ovi kandidati su ljudski hibridi čija se pohlepa i glad za foteljama ograničava jedino propisima, pod uslovom da ih poštujemo. Novim izbornim zakonom bi se mogla izbjeći komedija duplog kandidovanja koje je ranije ilustrovano. Slabe stranke bi tako mogle da ojačaju, jer upravo one svojim duplim kandidatima pokazuju nemogućnost bilo kakvog stvarnog djelovanja, te nedostatak dovoljnog broja ljudi koji imaju znanje i umijeće da osvoje fotelju na izborima. Najbolja stvar koja bi mogla da se dogodi donošenjem novog izbornog zakona jeste da te stranke, koje ne mogu da ojačaju u prave političke stranke, jednostavno propadnu.

Propast takvih „interesnih stranaka“ bi znatno doprinio razvoju stvarne demokratije, jer bi te interesne grupe okupljene oko principa „što više fotelja sa što manje obzira“, bar formalno prestale da postoje kao političke stranke. Njihove interesne grupe bi se sigurno infiltrirale kao perjanice nekih drugih stranaka, ali i to može biti dobra stvar, jer bi tako i te stranke mogle da propadnu, pa da jednog dana Republika Srpska krene sa čistine što nam je prijeko potrebno ukoliko nas zanima opstanak Srpske.

Izmjene izbornog zakona su neophodne i u još nekim važnim pitanjima ali o tome neki sljedeći put.

Imena i prezimena dvanaest razloga ovog teksta i nesreće Republike Srpske ponavljamo u nastavku:

Jelena Trivić (PDP Banjaluka)

Milan Petković (Ujedinjena Srpska Banjaluka)

Goran Selak (SPS Banjaluka)

Đorđe Popović (DNS Brčko)

Darko Babalj (SDS Istočna Ilidža)

Tomica Stojanović (SDS Bijeljina)

Nedeljko Ćorić (SNSD Bijeljina)

Nebojša Vukanović (SDS – SPZPR Trebinje)

Mirela Zeljković (Ujedinjena Srpska Banjaluka)

Milan Tubin (SDS Prijedor)

Diko Cvijetinović (DNS Bijeljina)

Nataša Trifković ili Kulašinac (SNSD Istočno Novo Sarajevo)

Frontal ba

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!