Dani(j)el Simić: Kako je počelo otcjepljenje Efbiha od Srpske

Prisustvovao sam lično 05.10.2000. u Beogradu mnogoljudnijim okupljanjima, ozbiljnijim neredima i dalekosežnijoj paljevini; od ove koju smo u petak vidjeli u Tuzli, Sarajevu, Mostaru, Zenici ili Bihaću.

(Ako ne sluša Ivica Dačić, mogu napisati i da sam bio aktivan učesnik...)

Vrlo brzo poslije toga, kao ogorčeni mrzitelj Miloševićeve politike koja je prodala Krajinu, Srpsku ucijenila i bacila na koljena, počeo sam da kukam za „starim dobrim vremenima“.

Zato, sa ove godinske razdaljine, tvrdim da je ovo dešavanje naroda u Efbihu veoma opasno.

Šta je ko preuzeo u Efbihu?

Petog oktobra su predstavnici „Demokratske opozicije Srbije“ imali jasan plan. Nasilno su preuzeli vlast, provodeći rezultate saveznih izbora na kojima je Vojislav Koštunica pobijedio Slobodana Miloševića.

U isto vrijeme, stvorili su privremene republičke institucije „koje nemaju legalitet, ali imaju legitimitet“. Ni dva mjeseca kasnije održali su vanredne izbore, na kojima su, uz potpunu blokadu medijskog prostora, pomeli socijaliste i radikale.

Po mnogo većem broju povrijeđenih policajaca, vidimo da su demonstracije u Efbihu bile veoma nasilne, ali po paljevini administrativnih sjedišta u kojem ih policija opet nije previše sprečavala, kao i u slučaju JMBG, i da su bili orkestrirani i organizovani na nekom nivou.

Sve sada zanima na kojem nivou i od strane koga?

Ako nijeste znali, po cijeloj BiH se pali

Osim već na Frontalu pravilno detektovanih izjava federalnih političara, koji se ulizuju puku populističkim floskulama i mirotvorački pominju posljednji rat, veoma je bilo dirljivo, od petka do danas, gledati ponašanje medija koji su u vlasti tih političara.

Nigdje u svijetu valjda nema primjera, da državne televizije pokazuju toliko razumijevanje za antidržavno djelovanje, kao što je to u Efbihu. Kao i oko cirkusa za JMBG, otamošnji mediji su jedni od glavnih podstrekača ovog dešavanja naroda.

FTV1 i posebno FTV2 (BHT), upinju se da naglase kako su ovo dešavanja u „cijeloj BiH“, bez obzira što je to laž. Analitičari i komentatori ovih kuća, među kojima ima nudiguza koji se uključuju čak i iz Banje Luke, ni jednom riječju, kao da smo svi retardirani, ne spominju ili analiziraju zašto je ova pojava ograničena isključivo na Efbih?!

Sa tom praksom ne prekidaju, čak ni kada sami emituju da protestanti traže „ostavke federalne i kantonalnih vlada“!

I šta to treba da znači? Da bi ispoštovali uređivačke politike efbihovskih medija (a znamo da se ne prave u uredništvima) isti ti demonstranti u Sarajevu trebaju tražiti i ostavku vlade u Banjoj Luci?

Apsolutna urađenost

Sa druge strane granice imamo svakodnevni mir i tišinu. Republika Srpska se po ko zna koji put pokazuje kao jedini funkcionalan element u mozaiku vlasti Dejtonske Doline Plača. To svakako nije zahvaljujući poziciji ili opoziciji u Srpskoj, već narodu koji je svojevremeno jeo konzerve iz humanitarne i stopao na liniju, da bi rizikovao glavu i izborio sebi slobodu.

I ovdje u Srpskoj su uslovi tako loši, da bi narod odavno najradije povadio govnjave motke, pa kao što je bilo u vrijeme rata između Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika, nasrnuo nasilno na nosioce vlasti.

Problem je u tome što podsvijest starijeg dijela naroda pamti da je zbog tog sukoba poginuo policajac kod Prnjavora, Srpska izgubila svoju televiziju, tablice, lične karte, pasoše, te ko zna koliko dejtonskih nadležnosti.

A i Biljana, i Momo, završili u Hagu. Iz kojeg su tek ovih dana pripušteni. Stari i besmisleni.

Stoga izjava premijerke kako je u Efbihu „apsoluntna nesređenost“ pije vode, dok bi se drugi dio da je kod nas „apsolutna sređenost“, mogla razumjeti samo ako se predsjednica Vlade RS prije konferencije momački „uradila“.

Nezavisnost ili novi rat

Htjeli mi to priznati ili ne, ali slične demonstracije, sa istih mjesta, od sličnih ljudi i uz identične priče, organizovane su i 1992. godine. To je preraslo u građanski rat.

Efbih je nakazan projekat američke administracije, kojim su se dva zakrvljena naroda trebala udružiti protiv Srba.

Danas kada nema „srpske agresije“, ima gladnog naroda u propalim samoupravnim gigantima čiji radnici ne mogu da to shvate, pa ih kao i demobilisane borce tamošnji multietnički fašisti sponzorišu iz budžeta, da održe socijalni mir. Sada je puklo.

Tom narodu je najlakše pokazati na mir i tišinu sa one strane granice i reći im šta bilo:
- Oni vam ne daju ipa-fondove.
- Zbog njih neće da nas prime u EU.
- I oni bi palili zgrade, ali ne smiju od Dodika, pomozite im.

Ili prosto:
- Vi ste gladni zato što su oni izvršili genocid, uzmite sad od njih šta vam treba, jer oni imaju, a ne bi trebali.

I to oni i rade. Izetbegović, Lagumdžija, Radončić...

Opet, u osvit stvaranja Herceg-Bosne kao izborne jedinice protiv izbora Željka Komšića, treba nabaciti u svjetske medije nekakve Markale ili Tuzlansku kapiju, da bi se prizvali stranci da odluče o našoj sudbini, tako što će ispoštovati sve što im kažu budalaši iz udruženja kao što je 1. Mart, a što misle svi federalni političari.

Da bi sakrili svoju anahronost, nastranost, nesposobnost i ukradenu imovinu; spremni su i potpaliti novi rat.

Danas je, najvidljivije od završetka rata, jasno da je trajan mir na ovom području moguć jedino mirnim razdruživanjem Republike Srpske od „cijele BiH“. Narod Srpske će u oktobru izaći na ulice i reći šta misli o tome ko treba da ih vodi, bez troška od razbijanja, povreda i paljevine; ali intelektualne elite trebaju da pripreme odgovor na najbitnije pitanje danas:

Da li kod komšija gledamo početak otcjepljenja od Srpske, ili uvod u novi građanski rat?